Bilo je mnogo probuđenih na svijetu, ali Bodhidharma se ističe kao Everest. Njegov način postojanja, življenja i doživljavanja istine jednostavno je njegov, neusporediv. Ni njegov vlastiti učitelj Gautama Buddha ne može se usporediti s Bodhidharmom. Čak i Buddhi bi se činilo teškim da mora prihvatiti tog čovjeka. On je vrlo poseban, vrlo nedostižan, egzotičan.
Taj čovjek Bodhidharma putovao je iz Indije do Kine kako bi širio porukusvoga učitelja. Premda ih odvaja tisuću godina, za Bodhidhannu i za sve takve ljude ne postoji vrijeme i prostor – za Bodhidharmu Buddha je bio jednako tako suvremenik, kao što je Buddha suvremenik i za nas.
Na površini svi ste vi suvremenici, ali između vas i Avatar, sveca, mudraca postoji velika udaljenost. Mi živimo na različitim planetima. Zapravo, Buddha, Krišna, Isus, Bahauddin, Bodhidharma – svi su oni uvijek suvremenici mudraca. Ako si ti svetac i mudrac onda su svi avatari u tvojemu sada. Između njih i vas/mene-Avatara ne postoji provalija ni vremena ni prostora. Gledajući s izvanjske strane, između Buddhe i Bodhidharme zjapi provalija od tisuću godina. Ali u stvarnosti, istinski, nema nikakve provalije. Na periferiji kruga Buddha je bio mrtav već tisuću godina kad se Bodhidharma pojavio na sceni, ali u središtu kruga, on je zajedno s Buddhom. On govori samu bit Buddhe. Naravno, na svoj vlastiti način, vlastitim stilom. Čak i Buddha bi to smatrao čudnim.

Buddha je bio vrlo kulturan čovjek, vrlo profinjen, otmjen. Bodhidharma je prava suprotnost po svom izrazu. On nije čovjek već lav. On ne govori već riče. On nema te otmjenosti koja je bila svojstvena Gautami Buddhi. On je grub, sirov, nije izbrušen kao dijamant, on je upravo izvađen iz rudnika, potpuno je sirov i neobrađen. U tome leži njegova ljepota. Buddha je imao vlastitu ljepotu, vrlo ženstvenu, uglađenu, krhku. I Bodhidharma ima vlastitu ljepotu – jaku, mušku, neuništivu, veliku snagu. I Buddha zrači snagom, ali njegova je snaga vrlo krhka, ona je poput šapata, osvježavajućeg povjetarca. Bodhidharma je oluja, grmljavina i bljeskanje. Buddha prilazi vašim vratima nečujno, on čak neće ni pokucati na vaša vrata. Nećete čuti ni njegove korake. Ali kad vam Bodhidharma dođe, on će uzdrmati cijelu kuću do samih njezinih temelja. Od Buddhe nećete uzdrhtati ni onda kad spavate.
A Bodhidharma? On će vas probuditi iz groba! On udara snažno, on je čekić! On je prava suprotnost Buddhi po svom izrazu, ali njegova porukaje ista. On se klanja pred Buddhom kao pred svojim učiteljem i nikad ne kaže: “Ovo je moja poruka.” Jednostavno kaže: “Ovo pripada prosvijetljenima, drevnim prosvijetljenima. Ja sam samo glasnik. Ništa nije moje jer ja ne postojim. Ja sam samo šuplji bambus kojega su izabrali prosvijetljeni da bude njihova flauta. Oni pjevaju, ja samo dopuštam da sviraju kroz mene.”

Kad je stigao u Kinu, vladar Wu došao mu je ususret, dočekavši ga na granici.
Dolazi velika prosvijećena osoba, i naravno, Wu je zamišljao daje on netko poput Gautame Buddhe – da je vrlo nježan, otmjen, ljubazan. Kad je ugledao Bodhidharmu, zaprepastio se. On je izgledao vrlo primitivno. Ne samo to, nego je izgledao apsurdno jer je nosio jednu od svojih cipela na glavi -jedna cipela bila je na nozi, a druga na glavi! Vladar je bio zbunjen. On je došao pred njega s cijelim svojim dvorom i s kraljicama. “Što li će one misliti? I kakvog sam to čovjeka došao dočekati?” Zbog pristojnosti, nastojao se na to ne osvrtati! Nije želio postaviti pitanje: “Zašto ti je ova cipela na glavi?”
Ali Bodhidharma ga nije ostavio na miru, već je rekao: “Nemoj ni pokušavati da se ne osvrćeš na mene. Pitaj me otvoreno i budi ozbiljan od početka. Već sam pročitao pitanje u tvom umu.” Vladar je bio u neprilici, morao je pitati. Što učiniti s takvim čovjekom? Zato je rekao: “Da, imaš pravo, zanima me ovo pitanje, zašto nosiš tu cipelu na glavi?”
Bodhidharma je rekao: “Zato da stavim stvari na pravo mjesto od samog početka.
Ja sam apsurdan čovjek! Moraš to odmah shvatiti. Ne želim kasnije stvarati nikakve probleme. Ili me prihvati onakvog kakav jesam, ili jednostavno reci da me ne prihvaćaš pa ću napustiti tvoje kraljevstvo.
Otići ću u planine i tamo ću čekati svoje ljude. To je samo zbog toga da ti pokažem kako nisam dosljedan. Mogu biti toliko nemoguć da to teško možeš i zamisliti. To je moj način djelovanja. To je moj način na koji uništavani tvoj um. Ako tvoj um ne bude uništen, ti nećeš doznati tko si zapravo ti. Što kažeš na to?”
Kralj je bio zbunjen. Htio mu je postaviti nekoliko pitanja, ali da li tog čovjeka uopće nešto pitati ili ne? Jer može odgovoriti nešto besmisleno. A ne samo to, može i učiniti nešto besmisleno.
Ali Bodhidharma je bio uporan: “Bolje da pitaš što god želiš.”
Kralj je odgovorio: “Evo prvog pitanja. Napravio sam mnoga kreposna djela…”
Bodhidharma je pogledao duboko u kraljeve oči – drhtaj je prošao niz njegovu kičmu – i rekao: “Sve je to glupost! Kako možeš učiniti kreposne djelo? Ti još nemaš svijest. Vrlina je popratni proizvod svijesti. Na koja kreposna djela misliš? Izgledaš kao budala – kako možeš učiniti kreposno djelo? Vrlina slijedi intelekt, buddhi, ona je moja sjena.” Zatim je rekao: “Ti možeš učiniti samo pogrešku, a ne kreposno djelo. To je nemoguće.”
Kralj je još pokušavao održati razgovor te se osloboditi tog čovjeka što učtivije. Nije ga htio povrijediti. Rekao je: “Kad kažem kreposna djela mislim na to da sam sagradio mnoge hramove za Buddhu, mnoga svetišta. Podigao- sam mnoge ašrame za budističke prosjake redovnike (bhikšu), za one koji su se odrekli svega, za sainyasine. Organizirao sam tisuće znalaca da prevedu budističke svete tekstove na kineski jezik. Milijune i milijune rupija stavio sam u službu Gautama Buddhe. Što će biti rezultat, posljedica svih mojih kreposnih djela? Bezbrojni pustinjaci se svakodnevno hrane u kraljevskoj palači i po cijeloj zemlji. Što će biti rezultat svega toga?”

Bodhidharma se nasmijao – kralj nikad nije čuo takav smijeh -bio je to neki unutarnji smijeh koji je mogao uzdrmati planine. A on se i dalje smijao te rekao: “Ti si jednostavno budala. Sva tvoja nastojanja bila su čisti gubitak vremena. Nikakvog rezultata neće biti. Nemoj pokušavati, nemoj ni zamišljati da ćeš doći na sedmo nebo kao što su ti ostali budistički askete možda rekli. Oni su te samo iskorištavali. To je njihova strategija da iskoriste glupe ljude kakav si ti. Oni iskorištavaju vašu pohlepu za drugim svijetom, daju vam velika obećanja. A njihova se obećanja ne mogu dokazati kao lažna jer se s onog svijeta nitko ne vraća da potvrdi jesu li obećanja ispunjena ili ne. Oni su izrabljivači, paraziti! Ti si žrtva. Ništa se neće dogoditi zbog toga što misliš da si pun vrlina. Ti ćeš zapravo pasti u sedmi pakao jer čovjek koji živi s tako lošim željama, koji živi sa željama, dospjet će u pakao.”
Vladar je pokušao promijeniti temu razgovora pa je rekao: “Ima li na svijetu išta svetoga, ili nema?”
Bodhidharma je odgovorio: “Nema ništa svetoga, nema ništa bezbožnog. Svetost, bezbožnost, sve su to stavovi uma, predrasude. Sve je to onako kako jest. To je tathata, takvost. Stvari su jednostavno onakve kakve jesu. Ništa nije pogrešno, ništa nije ispravno. Ništa nije grijeh, ništa nije vrlina.”
Vladar je rekao: “Ti si previše za mene i moj narod.”
Bodhidharma se oprostio, okrenuo i krenuo prema planinama. Deset godina prosjedio je u planinama, gledajući samo u zid. Ljudi će doći jer ovaj razgovor, ako se to uopće može nazvati razgovorom, stigao je do vrlo udaljenih mjesta. “Vladar je bio poražen kao nitko do sada, bio je zgažen. A ovaj Bodhidharma je doneo nešto vrlo čudnovato, ali ima nekih kvaliteta… neke čestitosti, neki čudan miris ga okružuje, jedna samo njemu svojstvena aura.”
Ljudi su počeli dolaziti iz daleka da ga vide. Pitali bi ga: “Zašto nas ne pogledaš? Zašto gledaš i dalje samo u zid?”
A Bodhidharma bi odgovarao: “Čekam pravog čovjeka
. Kad on dođe, pogledat ću ga. Inače je posve svejedno, gledam li u taj zid ili u vaša lica. Zidu se može oprostiti jer je on zid – ali vama se ne može oprostiti. Zato je za mene bolje da gledam u zid, a ne u vas. Vi ste upali u takvo stanje bez svijesti da bih vas volio pro-drmati. Ali tada biste se naljutili, osjećali biste se povrijeđeni. Ja vas ne želim uznemiriti. Okrenut ću se samo onom čovjeku koji bude imao sposobnosti i hrabrosti da bude sa mnom, da bude moj učenik.” Tek nakon mnogih godina pojavio se jedan čovjek. On je stajao iza Bodhidharme dvadeset četiri sata ne izustivši ni jednu riječ.

Naposljetku je Bodhidharma morao pitati: “Zašto stojiš iza mene?” Čovjek je odgovorio: Ti si sve započeo. Došao sam se ubiti ako se ne okreneš prema meni.” Odsjekao je svoju ruku mačem, pokazao je Bodhidharmi i rekao: “Uzmi je kao zalog. Inače ću odsjeći svoju glavu. Okreni se odmah k meni.” Bodhidharma se morao okrenuti. Pogledao je čovjeka nasmiješivši se: “Ti si dakle moj učenik! Došao je čovjek kojeg sam čekao.”
Bodhidharma je bio prvi poglavar Zena, a ovaj čovjek bio je drugi. Tako je započela nova tradicija. Nova rijeka je nastala s izvora Bodhidharme.
Ovi fragmenti bili su nađeni tek početkom ovog stoljeća. Iskopao ih je MA.Stein iz Tung Huanga. To su bilješke nekih nepoznatih učenika Bodhidharme.

Komentiraj

19 − eleven =