Pitanje Jnana yogiju: Da li ste Vi spoznali stvarnost?
Jnana yogi: Kako znate da sam je spoznao? Da bi znali da sam je spoznao, vi također morate spoznati. Ovo nije tek doskočica. Da bi spoznali nešto morate biti od toga. Morate imati i vi iskustvo kao i ja i stoga vaš zaključak da sam ja spoznao očigledno nema značaja. Kakve veze ima jesam li ja spoznao ili ne? Je li istina ono što govorim? Čak i ako sam najsavršenije ljudsko biće, ukoliko govorim neistinu zašto biste me uopće slušali? Nesumnjivo moja spoznaja nema veze sa onim što govorim i čovjek koji obožava drugog čovjeka zato što je ovaj spoznao uistinu obožava autoritet i stoga nikada ne može otkriti istinu.

Razumjeti ono što je neko spoznao i znati onoga koji je spoznao nije uopće važno, zar ne? Znam da cjelokupna tradicija nalaže: ”Budite sa čovjekom koji je spoznao”. Kako možete znati da je spoznao? Sve što možete učiniti je da budete u njegovom društvu a čak i to je danas izuzetno teško. Postoji veoma malo dobrih ljudi u pravom smislu te riječi – ljudi koji ne traže ništa, koji neće ništa. Oni koji hoće i traže su iskorištavanju i stoga je vrlo teško naći sudruga koga možete voljeti. Mi idealiziramo one koji su spoznali i nadamo se da će nam udijeliti nešto, što je lažan odnos.
Kako može čovjek koji je spoznao da prenese ako ljubavi nema? To je naša teškoća. U svim našim diskusijama mi uistinu ne volimo jedni druge, mi smo podozrivi. Vi hoćete nešto od mene, znanje, uvid, ili hoćete biti sa mnom u društvu, a sve to ukazuje da ne volite. Hoćete nešto i stoga krećete u iskorištavanje.
Ukoliko se istinski međusobno volimo, tada bi postojala trenutna komunikacija. Tada nije važno da li ste vi uvidjeli a ja nisam ili da li ste uzvišeni ili ne. Pošto naša srca venu, Bog nam je postao izuzetno važan. Drugim riječima, hoćete da spoznate Boga jer ste izgubili pjesmu u vašim srcima i progonite pjevača i pitate ga da li vas može naučiti pjevati. On vas može naučiti tehniku ali vas tehnika neće odvesti do kreacije. Ne možete biti muzičar ukoliko samo znate kako pjevati. Možete znati sve korake plesa ali ako nema kreacije u vašem srcu vi samo funkcionirate programski, kao mašina. Ne možete voljeti ukoliko je vaš cilj jedino da ostvarite rezultat.

Ne postoji nešto poput ideala, jer je to puko dostignuće. Ljepota nije dostignuće, ona je stvarnost i to sada, ne u budućnosti. Ukoliko imate ljubavi razumjet ćete nepoznato, znat ćete što je Bog i nećete imati potrebu da vam bilo ko govori to – i to je ljepota ljubavi. To je vječnost sama po sebi. Zato što nema ljubavi u nama mi ju želimo od drugih. Živimo druge i želimo da neko drugi ili Bog da.. Ukoliko bi istinski voljeli, da li znate kako bi drugačiji bio ovaj svijet? Bili bi istinski sretni ljudi. Stoga ne trebamo ulagati našu sreću u stvari, porodicu, ideale. Treba biti sretan i tada stvari, ljudi i ideali ne bi dominirali našim životima. Sve su to sporedne stvari. Zato što nemamo ljubavi i zato što nismo sretni mi ulažemo u stvari, misleći da će nam one dati sreću, i jedna od tih stvari u koje ulažemo je Bog.

Znate li što je stvarnost. Može li neopisivo biti izrečeno riječima? Možete li izmjeriti nešto nemjerljivo? Možete li rukom uhvatiti vjetar? Ukoliko možete, da li je to vjetar? Ukoliko izmjerite nemjerljivo, da li je to to? Ukoliko ga formulirate, da li je to stvarno? Sigurno nije, jer onoga trenutka kada opišete nešto neopisivo, ono prestaje biti stvarno. Onoga trenutka kada prevedete nepoznato u poznato, ono prestaje biti nepoznato. Pa ipak je to ono za čime silno žudimo. Svo vrijeme želimo znati, jer ćemo tada biti u stanju nastaviti, tada ćemo biti u stanju, smatramo, da uhvatimo krajnju sreću, permanentnost. Želimo znati jer nismo sretni, jer nastojimo očajnički, jer smo iznureni, uniženi. Ipak, umjesto da uvidimo jednostavnu činjenicu – da smo degradirani, da smo sumorni, iznureni, u zbrci – hoćemo se pomaknuti iz onog znanog u neznano, što opet postaje znano i stoga nikada ne možemo naći ono stvarno.

Stoga umjesto pitanja tko je uvidio ili što je Bog, zašto ne dati vašu punu pažnju i svjesnost onome što jeste? Tada ćete otkriti nepoznato tj. ono će doći vama. Ukoliko razumijete što je znano, iskusit ćete onu izuzetnu tišinu koja nije uzrokovana, nametnuta, tu kreativnu prazninu u koju jedino stvarnost može da stupi. Ona ne može doći do onoga što postaje, sto nastoji; ona jedino može doći onome što jest-sve, onome što shvaća ono što je.. Tad ćete uvidjeti da stvarnost nije udaljena; neznano nije daleko; sve je to u onome što jeste. Kao što odgovor na problem leži u problemu, tako je i stvarnost u onome što jeste; ukoliko možemo to shvatiti, tada ćemo znati istinu. Izuzetno je teško biti svjestan tuposti, žudnje, zlovolje, ambicije itd. Sama činjenica bivanja svjesnim onoga što jeste je istina. Istina oslobađa, ne vaše uspinjanje da se bude slobodan.

Stoga stvarnost nije daleko već je mi udaljavamo zato što ju pokušavamo upotrijebiti kao sredstvo za osobni kontinuitet. Ona je ovdje, sada, u neposrednom. Vječno ili vanvremensko je sada a sada ne može razumjeti čovjek koji je uhvaćen u mrežu vremena. Osloboditi misao vremena zahtjeva akciju, ali um je lijen, nemaran, i stoga vječito stvara različite prepreke. Jedino je moguće pravom meditacijom to ostvariti, a to znači potpunom akcijom, ne kontinuiranom akcijom, a potpuna akcija se može shvatiti jedino kada um razumije proces kontinuiteta, koji je zapravo memorija – ne činjenična već psihološka. Um jednog čovjeka, njegovo cjelokupno biće, postaje izuzetno kreativno, pasivno budno, kada ta osoba razumije značaj okončanja, zato što u okončanju leži obnavljanje, dok je u kontinuitetu smrt, propadanje.”

Dok god memorija funkcionira, um ne može shvatiti ono što jeste.

 

Komentiraj

sixteen − six =