Da bismo postigli uspjeh, nužna je disciplina. Želimo li na ovome svijetu postići uspjeh, moramo imati samopouzdanja i samopožrtvovnosti. Ako nemate to troje (disciplinu, samopouzdanje i samopožrtvovnost), život će vam biti besmislen. Kad rijeka teče divlje i hirovito, mi podignemo nasip, promijenimo joj tok i iskoristimo je na ispravan način prije no što stigne do oceana. Isto tako i sve naše misli što teku divlje i besciljno, kamo ih je volja, trebamo usmjeriti podizanjem nasipa discipline. Trebamo ih natjerati da poprime oblik žrtve i da teku u ocean âtmavisvase ili vjere u vlastito sebstvo.


U ovom golemom kozmosu morate njegovati univerzalno stajalište koje se temelji na razumijevanju duhovnog principa.
Ne možete težiti duhovnosti ako imate uskogrudni pogled na život. Svi oblici štovanja i meditacije koji se smatraju duhovnim disciplinama, zapravo su mentalni izleti čija je namjera zadovoljiti um. Boga opisuju kao oca, majku, brata, prijatelja. No sve su to nepotrebni epiteti ako prepoznamo da smo mi i Bog jedno. Vi ste u Bogu, a Bog je u vama. Nema prostora za osjećaj dualnosti.

Duhovna disciplina određuje karakter osobe. Karakter određuje sudbinu – bilo dobru ili lošu. On se gradi neprestanim bavljenjem dobrim djelima. Svatko je sposoban uspjeti u svom zvanju ili zanimanju jedino ako se koncentrira i usredotoči na svoja nastojanja. Čak je i za obavljanje najneznatnije zadaće potrebna kvaliteta koncentracije ako se tu zadaću želi ispuniti. I najteži problem ustupa pred nepokolebljivim nastojanjem! Djelovanja se temelje na određenom načinu razmišljanja i na namjerama. Kad god se pojavi neka misao u umu, čovjek treba ispitati da li je ona dobra ili loša, da li je dobra za društvo i da li će mu naškoditi. Svako djelo mora biti osnovano na takvom preispitivanju. Činimo krivo ako vrijeđamo bilo koga zbog naših propusta. Naše misli i akcije same su odgovorne za naše nevolje. Ako čovjek misli i djeluje s čvrstom vjerom u Boga, Sebe, Sveprisutnost bit će obdaren tom milošću.

Da bismo nešto postigli, ma o čemu se radilo, mora postojati sinteza kreativnosti, mašte i ideja, s jedne strane i izvršenja s druge. Dakle, uvijek prvo postoji duhovno stvaranje, a onda materijalno stvaranje. Ta dva stava – ideju i izvršenje – nazivamo uzajamnošću. Uzajamnost je načelo stvaranja bilo o čemu da se radi. To je kretanje prema ujedinjenju. Kreativnost proizvodi ideje, a naporan rad, trud, ustrajnost i disciplina ih provodi u djelo. Kreativni smo kada smo emocionalno i duhovno otvoreni i imamo disciplinu da te ideje ostvarimo. Kada nemamo disciplinu, tada se nismo spremni suočiti s poteškoćama, pokušajima i pogreškama. A kada nismo kreativni, to je zbog toga što potiskujemo svoje osjećaje, pa smo zgrčeni zbog straha. Ta dva stava u osobi se počinju usklađivati kada osoba krene na put razvoja. Zdrava i uravnotežena osoba, koja je našla sebe, je kreativna i u toj kreativnosti nalazi svoje zadovoljstvo i ispunjenje. Bilo koja neravnoteža je naročito vidljiva u području međuljudskih odnosa

Čovjek je obdaren neograničenom snagom. Nitko nije bez nje. No, promašuje put jer nije svjestan te činjenice. Da stekne svijest o toj snazi, mora se pridružiti društvu svetih ljudi, mora težiti duhovnoj disciplini i ponavljati Božje ime te meditirati. Kakva vam korist ako imate dovoljno svih živežnih namirnica, a ne znate kako da ih pretvorite u ukusnu hranu? I čovjek u sebi posjeduje sve što mu je potrebno za održavanje i napredak, no on to olako odbacuje i ostavlja neiskorišteno jer nije upoznat s postupkom njihova korištenja. On mora težiti da upozna i tamnije univerzalnu božansku energiju (šakti), da spozna Jedno bez drugoga, što je temelj svih raznolikosti očitovanja Božjeg  imena i lika u svijetu koji ga okružuje.


Kad god iskrsne složen problem u svakodnevnom životu  neprijatan razgovor ili teška odluka koju treba donesti – i pitanje je da li smo  zaista spremni za to
. Posjedujemo snagu uma koja je proizašla direktno  iz naše dobre prakse. Možda tu snagu nismo uočili kako se  razvija dok smo ograničavali pažnju da ne sledi svoje već uhodane  putove, ali čitav taj napor koji smo uložili u obuzdavanje uma  – uvijek iznova se vraćajući na objekt meditacije – zaista je stvorio  snagu prisutnosti u sadašnjem trenutku, snagu sabranosti, sati.  Kad god nam je ta snaga potrebna, ona se spontano i nesebično manifestira.  Na taj način bivamo nadahnuti i ohrabreni da i dalje njegujemo  sabranost i disciplinu. Koristiti riječ disciplina  nije u nekom, vojničkom smislu, već u smislu usmjeravanja  nečeg što je dinamično i živo. Sve dok naš um biva zaveden  površnim sklonostima, ako ne dajemo smjer svojoj pažnji, ona će  lutati sad tu sad tamo.

Uz pomoć osjećaja, vještine i promišljenosti učimo  primjenjivati disciplinu  i otkrivamo tada da se snaga naše usmjerenosti  prirodno povećava. Kada tako nešto doživimo, to u nama povećava vjeru  i povjerenje. Čak i u vrlo teškim i izazovnim situacijama, bilo da su globalne, individualne, unutrašnje ili vanjske, posjedujemo  osjećaj snage uz pomoć koje sa tim situacijama možemo nositi.
Na pitanje kako da ostvarimo oslobođenje?
Žestoko provođenje duhovnih disciplina daje nam pobjedu! Ponekad se čini da trud na duhovnom putu ne donosi ploda. Usprkos tomu upornošću i marljivošću postiže se sve. Niti jedan trud na tom putu nije uzaludan. Dvadeset puta možemo udariti čekićem kamen i još nije napukao. Ali kad ga dvadeset i prvi udarimo kamen će se glatko rascijepiti. Pukotina u tom kamenu puno više ovisi o prvih dvadeset udaraca nego o zadnjem. Upornošću prevladavamo svaku prepreku prema duhovnoj pobjedi.

Sve sadhane,  meditacija, izučavanje svetih tekstova i služenje potrebitima zajedno udaraju po velikom kamenu ega. Redovita duhovna praksa konačno dovodi do oslobođenja.Većina ljudi danas nemaju prave ideje o tome što je odanost a što duhovna disciplina. Različiti oblici štovanja, hodočašća, meditacija i slično izjednačuju se s odanošću. No to nisu pokazatelji čistoće svijesti. Sve su to akcije koje vam mogu donijeti neko mentalno zadovoljstvo.

Da biste spoznali svoju unutarnju prirodu, vaša nastojanja morate usmjeriti prema sebi. Istinska duhovna disciplina leži u povezivanju vaše ljubavi s božanskom ljubavi. Vaš će život biti posvećen onda kad steknete postojanu i nesebičnu ljubav.

Mir (šanti) nije tek uvjerenje do kojeg čovjek stiže putem logike, već je vrhunska disciplina života.
Spoznati da ništa ne pripada vama, da ništa ‘nije moje’ je duhovna disciplina – yoga. Ta vam duhovna disciplina daje istinsku snagu.- Vi sami ste Bog.

Komentiraj

four + 19 =