Duhovni život ili samospoznaja počinje sa sumnjom u osobnu definiciju o sebi. Svima je poznat vanjski život, empirijski, život koji je prolazan i podložan vremenu, prostoru i objektivnosti. Iskustvo ovog fizičkog tijela, zadovoljstva i bola, uzbuđenja i strasti, iskustvo emocija, ljubavi i mržnje, također je svima znano. Znamo da se vanjski život doživljava putem čula i uma. Oni u manjini koji doživljavaju i drugačija  iskustva  izvan uma, koje se moraju spoznati kroz sam život i izvan njega, oni su sretne duše. Ta  viša ili duhovna iskustva se svima mogu dogoditi bez obzira gdje, kako živite i čime se bavite. To je iskustvo najdirektnije  i usmjerava vas na stazu, na put koji donosi uzvišen život.

Na početku iskustvo koje se doživljava je prolazno; ono nije postojano. Iskustvo trebaju proći kroz čitav niz promjena, jer svakog dana, ono može biti drugačije.
Sva iskustva kroz koja prolazite prakticirajući neku duhovnu metodu  nisu konačno iskustvo. Postoji čitav niz povezanih iskustava koja konačno vode do iskustva koje zovemo iskustvo sebe, duhovno iskustvo, iskustvo nedualnosti, iskustvo jednosti itd. Između iskustava koja smo postigli do ovog trenutka i tog iskustva o kojem govorimo, postoji hiljade iskustava kroz koje  aspirant neminovno mora proći.

Iz tog razloga uspostavljeni su putovi i staze, poznate kao duhovne prakse i postoje razni oblici od tantre, joge, meditacije  prilagođeni svakome, i svaki oblik  treba vas dovesti do iste točke, povišenju frekvencija vašeg uma. Vježbe koje znate su sredstva, metodi putem kojih se čulni organi odvajaju od svjesnosti.

U čemu je stvar?  Bit  ili postignuće je u tome da ujedinite sadašnju svjesnost sa tim uzvišenim iskustvom. Iako mnogi o tome pričaju događa se da je osim bljeska svijest ostala  i dalje u nesvjesnom ili spavajučem stanju osobne svijesti. Iako mnoge i razne duhovne prakse mogu pomoći potrebna je velika volja  za tim ostvarenjem. Prakse pomažu razvijanju suptilnosti i osposobljavaju nižu svjesnost da pojmi, uvidi taj pomak ka jedinstvu više svjesnosti. Cijela povijest čovječanstva govori o tome i tim iskustvima. Iako svi poznati sveci i mudraci o tome pričaju ipak samo nekolicina  duša, svetaca, rišija u tome uspijeva, to sjedinjenje sa vrhovnim blaženstvom. Netko može reći da su razlozi neuspjeha okolnosti i uslovi života, što naravno može biti i točno, no pitanje je koliko su težili tom iskustvu. U ovo naše doba ipak  sve veći broj ljudi  želi i teži tom ostvarenju, čak i skeptici ga žele i rado pričaju o njemu, tako, danas nailazimo na sve veće spiritualno traganje, duhovnu svjesnost i otkrića iznad ovog svijet poimanja.

Oduvijek je čovjek  tragao za nečim o čemu ne zna ništa, bez smjera i vodstva  to traganje  vodi kroz dimenzije bola,  ljubavi, frustracije,zadovoljstva, tragedije i komedije.  Zato je neozbiljno i  nerazumno nastaviti  traganje za tim iskustvom vezanih očiju. O tome dobro govori parabola o slijepcu koji je lutao labirintom grmlja u kojem su bila četiri izlaza.  Slijepac  je želio  izaći, pa je upitao jednog sveca kako da to izvede. Svetac mu je rekao: “Drži se jednom rukom za zid  i nastavi koračati, i u trenutku kada dođeš do izlaza, napipat ćeš ga i izaći.”

Tako je slijepi čovjek počeo  koračati opipavajući visoko grmlje svojom desnom rukom, ali na nesreću, baš kada je došao do izlaza, počešao se i tako izlaz propustio. Nastavio je  hodati i dalje opipavajući grmje, ali kada je stigao do drugog izlaza, ponovo se počešao. Na taj  način je promašio sva četiri izlaza, iako je prošao pored njih. Vidimo da je veliki  problem  navika koja ne dozvoljava da se oslobodimo ugodnih čulnih iskustava.

U procesu evolucije postoje tri jasne kategorije: instinkt, intelekt i intuicija. Instinkt pripada životinjskom carstvu. Kada kažemo da živimo instinktivno, to ne znači da imamo neke životinjske odlike. Instinkt je kvalitet koji smo naslijedili od tamas ne-evoluirane  energije, životinjskog carstva u kojem nema duhovne svjesnosti. U trenutku kada vam se javi spiritualna težnja, spiritualna glad, vi ste izvan oblasti instinkta. Zatvaranje očiju i povlačenje uma od čula i čulnih objekata samo je priprema.
Kada vježbate  neku praksu uzmimo mantru, vi stvarate određenu frekvenciju u umu i u određenom trenutku izazivate eksploziju. Kada se ta eksplozija dogodi, događa se iskustvo.

Što je iskustvo?
Iskustvo je unutrašnje znanje. Pri tom iskustvu vi  se počinjete odvajati od vanjskog plana i vidite zatvorenih očiju. Tada počinjete  doživljavati, vizualizirati stvari koje nisu zaista prisutne vani. Razni  ljudi vide razne efekte, aspekte, oblike, bića itd, . To se naziva iskustvom.
To je vrsta unutrašnje percepcije koja se odigrava u nekoj drugoj dimenziji. Kada se ovo iskustvo dogodi, sasvim je jasno da ste povisili nivo svoje svesti, da ste se tako reći popeli iz podnožja  na viši dio planine. Ako se iskustvo to ne dogodi, onda usprkos svakom naporu koji ulažete u praksu ili koncentraciju, nećete promijeniti nivo svoje svijesti. Sa svakim uzdizanjem svijesti, javlja se iskustvo. Treba još reći da je pogrešno povezivati istinitost sa iskustvom, tako da je čak i “istinito iskustvo” kontradiktoran izraz, s obzirom da je samo iskustvo samo po sebi neistinito.  Ono je samo putokaz, skok, pomak.  Tako da drugim riječima iskustvo je reakcija bića na stvarnost koja zavisi od stanja ili kvaliteta bića. Čovjek čiji je um grub potpuno drugačije doživljava stvarnost od čovjeka suptilnog ili pročišćenog uma.  Pošto je iskustvo samo psihološka reakcija, nemoguće je imati iskustvo onoga što reagira. Doživljaji se razlikuju ne zato što je stvarnost koja se doživljava različita, već zato to su umovi kao instrumenti iskustva različiti.  Jedino viđenje može biti istinito, dok je iskustvo uvijek  subjektivno. Da bi ispravno razumjeli stvarnost moramo se izdvojiti iz svog doživljaja stvarnosti. Moramo biti u stanju da objektiviziramo svoju psihološku reakciju na stvarnost koju nazivamo iskustvom. Objektivizirati reakciju znači promatrati je bez naknadne reakcije. Ako to ne učinimo nikada nećemo saznati što se zapravo događa.

Disciplina, red, ustrajnost pomaže transcendirati ideju o tijelu
. Kada ste u stanju zaboraviti pojmove imena i forme, ako možete da se izdignete iznad sjećanja i ako možete da imate makar i zamagljenu viziju nečega što je ne fizičko, tek tada se nalazite na stazi. Oni koji mogu vidjeti svjetlost, doživjeti prostor ili zvuk iznutra, nalaze se na stazi.  No, većina živi u tijelu, svjesni   tijela, ali nisu u stanju  ga transcendirati, osim u dubokom snu. Zato treba  otkriti svjesnu tehniku pomoću koje će postupno moći. Zatvaranje očiju i povlačenje uma od čula i čulnih objekata samo je priprema. Elementarne ili preliminarne vježbe služe da u fizičkom tijelu stvore uslove ili atmosferu u kojoj se praksa  događa, zato onaj tko zna pravilno  meditirati, gospodar je samoga sebe.

Energija prakse se može spustiti na mentalni, emocionalni ili fizički nivo i izmijeniti kvalitet tijela, uma i emocija. Također  redovne vježbe mogu poboljšati kvalitet inteligencije donijeti potpun mir i apsolutnu stabilnost tijela. Istovremeno unutar osobe postoji nešto što funkcionira vrlo dinamično. Možete to nazvati bilo kojim imenom. Ta svjesnost, ta pažnja, taj um, ta svijest mora biti cjelovita. To svakako nije lak način, ali je to nešto što treba ostvariti. Transcendirati iskustvo dualnosti, imena i forme, i tako nadići princip ega.

Zbog toga što imamo tijelo instinktivno ponašanje se i dalje zadržava i izražava, no važno je nastaviti  razvijati intuiciju, viši nivo uma, kako bismo mogli shvatiti svoju  cjelovitost, svoje  savršenstvo, svoj pravi identitet. Mi smo, zapravo, zaboravili svoju pravu prirodu .

U nekom smislu iako je sve u životu ispravno,  nije i konačno. Morate imati nešto više. Da biste to imali, treba prihvatiti duhovnu praksu kao svoj put i kroz praksu  razvit energiju svesti.

Ono najviše  što treba ostvariti je “potpuna svjesnost”; ne djelomična, ne uobičajena svjesnost, ne hipnotička svjesnost već potpuna svjesnost. Snovi, na primjer, ne predstavljaju potpunu, već djelomičnu svjesnost. Ni iskustva uz neka sredstva kao psihodelična ne predstavljaju potpunu svijest, i ona su također u okviru parcijalne svjesnosti.

Prirodno sjedinjenje, je bezgranično i nepojmljivo. To je nespoznatljivo umom. To nije dio, niti je To podijeljeno. Ne može biti rečeno: “Toliko daleko se prostire njegovo područje i na dalje”. Uistinu to je teško opisati i teško doseći.

Ostvarenje apsolutne slobode, mira i dostignuća  je  realizaciji Apsolutne Istine. Onaj tko je to postigao TO je postavio na viši nivo od samadhija. TO uključuje užitak i sreću sa savršenom staloženošću i smirenošću, održavano nakon postignuća, i nastavljenom u budnom ili svjesnom stanju.

Dok je fizički živ, čovjek čija je Svijest Sazrela, ima istovremeno iskustvo i Boga i čovjeka. U ovom smislu to je stalna ekstaza i kontemplacija koju svetac održava cijelo vrijeme.

Komentiraj

5 × two =