Staza buđenja je vrlo uska, a sam kraj staze je veliki ambis. Jedan pogrešan korak u hodu  i padate. Biva to težak pad, jer ako padnete jednom sa određenog mjesta, to postaje vaša navika tada um mehanički preuzima pogrešan korak, po navici. A ako pođete naniže, ka površini tada se um preporodi, jer za silaženje, nadljudski napori uopće nisu neophodni. Skoro svi žive na površini, sve vrijeme. I za njih je to jedina stvar koja postoji – površan život. Ali kada ih nešto prisili da se povuku sa površine, oni osjećaju kao da gube oslonac. Postoje ljudi koji, kada ih nešto primora da pogledaju gore ili unutra, odjednom osjete kao da padaju u u nepoznato, toliko njihova svjesnost nije razvijena! Oni su svjesni samo svog malog tankog omotača i to je sve što znaju o sebi i o svijetu; taj omotač je tako tanak i krhak!

Zato je važno biti lucidan, budan  kada prvi put idete naviše, tako se nikakve navike padanja ne stvaraju u vama. Karakter je stvoren od navika koje se ponavljaju i jedino promjenom navika može se preobraziti karakter. To postižemo  praksom samospoznaje, usvajanjem ljudskih  i duhovnih principa čijom se produbljivanju postupno  događa buđenje. Ali, tada dolazi  zapanjujući uvid: ne poznamo se uistinu. Naravno, znamo svoje navike i osobnost koju odijevamo svaki dan i za koju se pretvaramo da je naše sebstvo. Ali postajemo svjesni da uistinu ne poznamo svoje nutarnje dubine, kako funkcionira naš um i naše najdublje Sebstvo. Isto tako kada u duhu ostane veliki broj nekih utisaka, oni se gomilaju i postaju program. Kaže se da je navika druga priroda. Ona je također i prva priroda, štoviše ona je čitava čovjekova priroda; sve ono što mi jesmo, rezultat je progrmskog ponašanja i naše osobnosti.

Naša osobnost ili karakter je ukupan zbir svih utisaka i prema tome, kada jedan određeni val nadvlada, čovjek preuzima taj ton. Znamo iz iskustva kad nekom pomažemo da pokušaju osjetiti svoju nutrinu da budu introvertni  oni odmah nakon toga osjete kao da padaju u dubinu, ponekad mračnu i zastrašujuću. To je apsolutna nesvijest. Ali taj pad, pad u nešto  njima izgleda kao nepostojanje, i to se događa vrlo često. Ili kada nekome savjetujemo: “Sjedite i pokušajte biti tihi,  vrlo mirni”, to ih užasava. Potrebna je duga priprema da bi se osjetilo intenziviranje pulsiranja života, tek kada se ode izvan vanjske  svjesnosti. To je već neki napredak. Na kraju, kulminacija se događa kada netko tko je iz ovog ili onog razloga primoran se vrati u vanjsku svjesnost, to doživljava kao gubljenje oslonca, ili kao neku vrstu tuposti, beživotnog sivila, kaotičnu mješavinu neorganiziranih stvari,  a često možete primijetiti učestalo zijevanje. Oni se tada čude  kako je moguće ostati u tom stanju mira i tišine.

Zanimljivo je da kad se ljudi kreću među  ljudima, knjigama, idejama, uvijek traže ono što je jače od njih samih, jer to može pomoći posredno, neposredno, svejedno za neki korak ka višem.  Sa vremenom se horizont u širini pokazuje i tada, malo pomalo, jednoga dana… može se čovjek suočiti sa sobom izvan poznatih navika.  Suština je u sljedećem: “Ako se ne možeš suočiti sa sobom, kako onda misliš  se suočiti sa Vrhovnom Svjetlošću?. Mudar je savjet  prestani s traženjem s penjanjem sve dok ne nađeš ono što tražiš”. Um je nekako uspavan, i kada god krenete naviše, on se još više ulijeni, pamćenje mu biva zamračeno i osoba gubi inteligenciju, a kada izgubi inteligenciju ponovno pada u materijalni vrtlog.  U svakoj sadhani, jogi, praksi radu na sebi na početku  se osjeća svoj um kako se obrušava poput vodopada, sve  se ruši, cio um se uzburka i kad nastupi osjećaj pada svako se uplaši.

Postoji stanje blizu transcendencije i teško može uspijeti bez vodstva  učitelja, a tada bi Guru  rekao ‘Ne plaši se; to je divno ‘ padni’. Kod većine već sama riječ ‘pad’, izaziva strah, jer padanje znači padanje u ambis,  nepoznato, mrak, gubljenje tla, kretanje u prazno. A padanje prenosi smisao smrti; otuda i strah. Mnogi znaju iz iskustva kad idu na neku planinu ‘ na sam vrh, i odande pogledaju dole u ponor, dolinu ‘ javlja se mučnina, drhtavica; jer se može u nju upasti. Rezultati i uvidi samospoznaje jesu duboke, jer naše Sebstvo – naše istinsko Sebstvo predstavlja vrata u sveto, koje je čisto puno i samo padanje iz obmane nas vodi tamo.. No, problem ipak često padanje nazad u navike umnih vibracija.

Dobar primjer je kad vidimo  ili zamislimo  veliku zgradu koja se ruši. Neki katovi i  sobe su upropašteni, neke su ostale čitave. Ali da li vi možete govoriti o prostoru kao upropaštenom, sređenom, ili nedirnutom? Jedino je struktura, građa ta koja pada i  ljudi koji su se zadesili da tu budu. Ništa se nije dogodilo samom prostoru. Slično, ništa se ne događa sa životom kad se oblici unište i kad se imena izbrišu. Zlatar topi stari nakit da bi napravio nov. Ponekad dobar komad ide sa lošim. On ga uzima i koristi efikasno, jer on zna da ni najmanje zlata ne može biti izgubljeno, nije izgubljeno
Kada se um topi, sve se počinje rušiti.  Tu spadaju sve osobnosti, i karakterne crte pa i ljubav, ego, pohlepa, bijes, mržnja ‘ sve što netko je bio do sada odjednom se olabavi i ruši ‘. Događa se da sam postaješ kaos, otpadaš, nema više reda, sva se disciplina srušila. Svako je sebe  nekako održavao; nekako  bio na okupu jer se zamislima održavala kontrola nad sobom, nekim redim. Sada, bivajući opušten i prirodan, sve se nekako razrijedilo otopilo. Mada se i tada događaju još neke stvari poput da sve što se potiskivalo izbija  na površinu.

Vrlo je teško proći prvi korak na toj uskoj stazi približavanju sebi jer sve što je navika, odgoj, društvo utisnulo u osobu će pasti. Tope se znana učenja, a sve uvjetovanosti nemaju više važnost. Sve navike, svi  pravci ‘ svi  putovi jednostavno nestaju. Što se više svjesno nečemu približavate to više osjećate sebe.

Dođe trenutak kad se čini da je čak i blizina neka vrsta udaljenosti – a onda se dogodi topljenje uma. Sam identitet se gubi isparava; i tada više nisi sposoban znati tko si. Sve što se zna sada se ne zna, i mudrost  na način svijeta  nema više moći.

Za one koji su rastopili um ne postoje više nikakve vezanosti, ni tuga koja izvire iz poistovjećivanja sa iluzijom. Privid  dolazi samo onima koji zaborave  korijensku Istinu, a egoizam je najveći faktor koji čini da ljudi zaborave. Kad egoizam djeluje u čovjeka, on uzrokuje srozavanje od ideala i strmoglavljuje se sa vrha brda brzo padajući sve niže. Ego posjeduje suptilne načine za samozadovoljenje, i vraća se ponovo i ponovo, u spiralama. Ponovo i ponovo se vraća ‘ sa novim licem, sa novim bojama, sa novim sadržajem. Buđenje se ne može dogoditi ako um nije spreman, a nije spreman kad vas vrtloži u prošlosti i budućnosti. Treba stalno paziti da vas ne preuzme mehaničko mišljenje, u čije ropstvo navika lako padate..Na ekranu uma sudbina, samsara, uvijek projicira  svoje slike, sjećanja ranijih, bivših projekcija i tako iluzija neprestano obnavlja sebe.

Kretanje od jednog polariteta do drugog tajna je života, koja nastavlja biti zanimljiva. Kada se upozna ton bića, osnovni zakon svega, sam temelj svega, sve se popravlja i čovjek razumije.  Dolazi do uvida da se Stvarnosti, Istini, ništa ne događa. Međutim, postignuće mira  ne podrazumijeva pasivno prihvaćanje svega. Ako, na primjer, dođe do nekog trenutnog pada posle ulaganja napora u sadani, morate održati uravnoteženost, ne smijete biti zabrinuti ili razočarani, već prihvatiti pad kao dio više volje, bez daljnjeg ulaganja napora. Bolje bi bilo pronaći razlog i značenje koje taj pad nosi sa sobom i nastavite dalje, bez osvrtanja, uzbuđenja sa vjerom u zadani ishod. Slike dolaze i odlaze – svjetlost je zadržana sa neznanjem. Vidite svjetlost i ne obraćajte pažnju, izostavite sliku. Kad više nisi ograničen ti se sjedinjuješ, topiš i više ne padaš. Postaješ Istina. Granice više ne postoje.
Na pitanje: „Kada su neke stvari Istinite„ ?. Sve stvari su istinite ; kada se dogodi budnost, svjesnost, dostignuće vrha tada je sve poput čuda. Svaki trenutak postaje ostvarenje, i vi onda počinjete postizati nove vrhunce u svemu. Što god  činite postaje takva radost, i gdje god da krenete, život izgleda tako božanski. I vi također možete  vidjeti, da gdje god da krenete vi donosite određenu svetost tom mjestu. Nisu to izmišljotine; to se događa.

Život postoji sa suprotnostima – zbog toga je tako zanimljiv. Približavanje i udaljavanje, opet prilaženje i udaljavanje; uzdizanje i padanje. Zamislite samo val na oceanu koji se podigao i ne može pasti, samo zamislite sunce koje se uzdiglo a ne može zaći.

Komentiraj

six + twelve =