Besmisleno je raspravljati o tome koji pogled je ispravan. Korisnije bi bilo ostaviti po strani sve predrasude i uvjerenja i pokušati sagledati stvarnost. Ali naša vezanost za osobne poglede ne dozvoljava nam da bistro vidimo.


Egoizam stvara veliku prepreku između osobnog ja i Istine – to je majka svih poroka.
Kad god slušaš, čitaš i gledaš kroz ego ne čuješ, ne shvaćaš i ne vidiš što je rečeno, napisano, vidljivo. . Dužnost je nešto što dugujemo Čovječanstvu,  (u kontkstu svijest dvojnosti). . . . .Uvjeti za evoluciju su u nama, a ne van nas; i po sudbini su neovisni o okolnostima i uvjetima zemaljskog života. Zbog ovoga će se svi probuditi na nekoj točki, penjući se i osvajajući vrh nakon vrha i surađujući sa prirodom ispunjavanjem istinske svrhe života.
Jedno od večih zabluda je  prianjanje je za  mali “Ja”, ego, za sliku koju imamo o sebi. Za nas “Ja” je najvažnija ličnost na svijetu. Ponašamo se kao magnet okružen komadićima željeza: on će automatski urediti komadiće tako da su usmjereni prema njemu, a mi ćemo instiktivno, bez razmišljanja pokušati urediti svijet onako kako nam se sviđa, želeći  privuči ugodno  i odbijajući neugodno. Ali nitko od nas nije sam na svijetu. Jedno “Ja” će sigurno doći u sukob sa drugim. Model koji netko želi napraviti, poremećen je magnetskim poljem drugih. I mi sami postajemo magnet privlačenja ili odbijanja. Rezultat može biti samo nezadovoljstvo, patnja.
Neprekidno se borimo za nekakvu praznu slavu, da bi poslije smrti za nama tek ime ostalo. Što ostaje od čovjekovog života?. . . . . Ostaje zadovoljstvo, ljepota tonova i boja. Ali ni jedno zadovoljstvo ne traje  dugo, a tonovi i boje na kraju dosade. Tome se pridružuju ograničenja i dužnosti koje su nam nametnute pomoću sistema kazne i nagrade, te prinude svih vrsta koje su nam natovarene pomoću počasti i zakona.  Uzalud otupljujemo čula sluha i vida razmatranjima o osnovanosti ili neosnovanosti tjelesnih poriva. Bez potrebe kvarimo vrhunsko uživanje u sadašnjosti, i nema niti jednog trena u kome smo gospodari trenutka. Koja je razlika između  želje.
Istinska ljubav nije nikad razočaravajuća. Kako može osjećanje jedinstva biti razočaravajuće? Ono što može biti razočaravajuće je želja za izražavanjem. Takva želja je od uma. Kako je to sa svim mentalnim stvarima, tako je razočarenje neizbježno. Odbacivanje želje po želje je dugotrajan proces sa krajem nikad na vidiku. Ostavi same svoje želje i strahove, svu svoju pažnju usmjeri na predmet, onome tko je iznad doživljavanja želje i straha. Pitaj: tko želi? Neka te svaka želja vrati sebi.
Većom svjesnošću odvezivanje od ega zadovoljstva gube svoj okus, a bolovi svoje bodlje kada je sebstvo spoznato. Oboje je viđeno onakvim kakvi jesu – uvjetni odgovori, samo reakcije, jednostavne privlačnosti i odbojnosti, utemeljeni na sjećanjima ili pretpostavkama. Obično su užitak i bol osjećani kada su se očekivali
Jednom kada smrviš egoizam, lažni zakon, sumnju, mržnju i pohlepu, i kada se ponovo rodiš, tada ćeš u novom životu moći sljediti četiri posljednja puta koji se zovu prava Čistoća, prava Misao, prava Samoća i pravo Ushićenje. Tada ćeš, naravno, biti sposoban pobijediti, želju za životom na zemlji, želju da stekneš nebo, svoje zablude, a osobito svoj ponos što si napredovao na putu svetosti. Tada ćeš biti sasvim blizu trajnog Blaženstva. Tek tada  spoznaješ da je stvr u tome da jjednostavno odvratiš svoj um od toga, to je sve. Želja je samo usmjerenost uma na ideju. Izbaci to iz svoga kalupa ne pridajući mu pažnju.
Istinsku životnu radost nalazimo u svrsi koju shvaćamo kao uzvišenu, kao istinsku silu prirode umjesto kao grozničav kovitlac boljki i zamjerki zbog  toga što se svijet nije posvetio tome da vas učini sretnim. Ako smo spremni zakoračiti u nepoznato, polje svih mogućnosti, predajemo se stvaralačkom  duhu koji upravlja plesom svemira. Inteligencija Prirode djeluje s nenapornom lakoćom. . .bezbrižnošću, skladom i ljubavlju. Kada njegujemo te  sile, stvaramo uspjeh s istom nenapornom lakoćom.  Smireni čovjek, nakon što je naučio  vladati trenutkom,  sobom, zna kako da se prilagodi drugima; a oni, zauzvrat, cijene njegovu duhovnu snagu, i osjećaju da oni od njega mogu učiti i osloniti se na njega. Što god čovjek postaje smireniji, veći je njegov uspjeh, njegov utjecaj, njegova moć za dobro. . Svijestan čovjek je uvijek voljen i cijenjen. On je kao stablo koje pruža hlad u žednoj zemlji, ili stijena koja pruža zaklon u oluji. . .
Uznemirene duše, gdje god vi bile, pod bilo kojim uvjetima vi živjele, znajte ovo – u oceanu života otoci Blaženstva se smiješe, i sunčana obala vaših ideala čeka na vaš dolazak. Drži čvrsto svoju ruku na kormilu misli. U nutrini tvoje duše boravi Učitelj koji te čeka; ali On spava, probudi Ga. Samo-kontrola je snaga; Ispravna Misao je nadmoćnost; Smirenost je moć. Tako bivaš gospodar trenutka!
Svaki život, koliko god bio dugotrajan i složen, sastoji se od jednog jedinog trenutka – trenutka u kojem čovjek otkriva, jednom i zauvijek, svoj  istinski identitet. Sve u svemiru nalazi se u tebi. Od sebe zatraži sve.

Join the discussion 2 komentara

  • Ivan kaže:

    Nitko ne mora ići nikuda svi smo već tamo samo kad bismo to znali,tamo je zapravo ovdje:-)mudar traži istinu u sebi,a glupan u drugima.Ako jesi ljubav imaš sve,ako nisi nemaš ništa jer sve je ništa a ništa je sve

  • girija kaže:

    Kad sve nestane ostaje ništavilo. Kako bi ničeg moglo biti bez nečeg?
    Ništavilo je samo ideja ovisi o sjećanju na nešto. Čisti bitak potpuno je neovisan o postojanju nečega što se može definirati i opisati.

Komentiraj

one × five =