“Prana” prema Patandjaliju nije samo dah. To je naziv za energiju koja postoji svuda u univerzumu. Sve što vidite u univerzumu, sve što se kreće, dela ili živi jeste manifestacija prane. Ukupnost sve energije, koja se izražava u univerzumu, nazvana je prana. Na završetku ciklusa, prana ostaje u skoro nepomičnom stanju i, kada započne sljedeći ciklus, ona se postepeno izražava. Prana je ta koja se manifestira kao kretanje, kao nervni pokret kod ljudi i životinja; ta ista prana se manifestira kao misao i tako dalje. Čitav univerzum je kombinacija prane i akaše; a, isto tako, i ljudsko tijelo. Iz akaše nastaju različiti materijali, koje osjećate i vidite, a iz prane sve različite snage. To izbacivanje i zadržavanje prane jeste ono što se zove pranajama.

Patandali, otac joga filozofije, ne daje baš mnogo detaljnih uputstava o pranajami; ali kasnije su drugi jogini ustanovili različite postupke i od toga je nastala jedna velika nauka. Kod Patandalija, to je samo jedan od mnogih putova i on ga ne naglašava mnogo. Ono na što se ukazuje je da vi jednostavno trebate izbaciti zrak, da ga uvučete i zadržite ga neko vrijeme i to je sve; tako će duh postati malo mirniji. Iz toga se  kasnije razvila jedna posebna nauka, nazvana pranajama. Pogledajmo malo što su rekli ti kasniji jogini, jer malo ponavljanja o tome pomoći će da to učvrstite u svom duhu.

Najprije, treba zapamtiti da je prana  ono što izaziva pokrete disanja, to je životna snaga daha. S druge strane, riječ prana može se primjeniti na sva čula; sva se ona zovu prane; i duh se također naziva prana. Tako vidimo da je prana snaga. A ipak, mi ju ne možemo zvati snaga, jer je snaga samo njena manifestacija. Ona je to što se manifestira kao snaga i kao sve ostalo što se javlja u vidu kretanja. Čita, mentalni sadržaj, je pumpa, koja crpi pranu iz svoje okoline i od nje proizvodi različite životne snage: one koje održavaju tijelo,’misao, volju i sve druge snage. Kroz spomenuti proces disanja, mi možemo ovladati različitim pokretima tijela i različitim nervnim tokovima, koji prolaze kroz njega. Počinjemo time što ih prepoznajemo, a zatim lagano stječemo kontrolu nad njima. Po tim kasnijim joginima, u ljudskom tijelu postoje tri glavna toka prane. Oni ih nazivaju ida, pingala i sušumna. Po njima, pingala je na desnoj strani kičmenog stuba, ida je na levoj, a sušumna, jedan šupalj kanal, nalazi se u sredini kičmenog stuba. Ida i pingala su tokovi koji rade u svakom čovjeku i, pomoću njih, mi obavljamo sve životne funkcije. Iako sušumna postoji kod svih, ona nije aktivna; ona funkcionira samo kod jogina.
Treba razumjeti da joga preobražava tijelo; u mjeri u kojoj vježbate, vaše tijelo se mijenja; to više nije ono isto tijelo, koje ste imali prije početka vježbanja. Ovo shvaćanje je vrlo racionalno i lako se može objasniti.

Svaka nova misao, koju prihvatimo, mora, se tako reći, ona sebi čini jedan novi kanal kroz mozak. Ovo objašnjava užasni konzervatizam ljudske prirode. Ljudska priroda voli se kretati brazdama koje već postoje, zato što je to lakše. Zamislimo, kao ilustraciju, da je duh igla, a moždana supstanca jedna mekana masa ispred nje; svaka misao, koju imamo, pravi sebi, takoreći, jedan kanal u mozgu. Taj kanal bi se ponovo zatvorio kada mu siva masa ne bi stvarala jednu oblogu, koja ga održava. Da nema sive mase, ne bi bilo ni pamćenja, pošto pamćenje podrazumijeva hodanje tim starim kanalima, takoreći ponovno trasiranje misli. Možda ste primijetili da, kada čovjek govori, dotičući se nekih ideja, koje su svima poznate, i kombinirajući ih na različite načine, lako ga je pratiti, zato što ti kanali već postoje u svačijem mozgu i samo im se treba obratiti. Ali kada se pojavi neka nova tema, potrebno je, naprotiv, trasirati nove kanale, te nismo tako spremni odmah ih razumjeti. To je zato što mozak (mozak, a ne sami ljudi) nesvjesno odbija dopustiti novim idejama, da utiču na njega. On pruža otpor. Prana pokušava prokopati nove kanale, a mozak to neće da dozvoli. U tome je tajna konzervatizma. Što manje kanala postoji u mozgu, što je igla prane napravila manje tih prolaza, to će mozak biti konzervativniji i više će se boriti protiv novih misli, što je čovjek skloniji razmišljanju, to će složenija biti mreža kanala u njegovom mozgu i on će lakše primati i razumijevati nove ideje. To se događa sa svakom novom idejom – mi stvaramo novi utisak u mozgu, prosijavamo nove kanale kroz moždanu masu. Zato u prakse joge (koja se sastoji od jedne potpuno nove grupe misli i motiva), na početku ima tako mnogo fizičkog otpora. Iz tog razloga se dio religije, koji se bavi vanjskom stranom prirode, prihvaća tako slobodno, dok drugi dio – filozofija ili psihologija – koji se bavi unutrašnjom prirodom čovjeka, biva tako često zanemaren.
Prisjetimo se definicije ovog našeg svijeta: to je samo Beskonačno Postojanje, projicirano na plan svijesti. Malo Beskonačnog se projecira u svijest i mi to zovemo našim svijetom. Postoji, dakle, jedno Beskonačno Sa One Strane i religija se treba baviti oboma – ovim malim grumenom, koji zovemo našim svijetom, i Beskonačnim Sa One Strane. Svaka religija koja se bavi samo jednim od to dvoje biće nepotpuna.
Manjini je bliska oblast religije koja se bavi djelom Beskonačnog, koji je projiciran na plan svijesti, koji je. takoreći, dopustio da bude uhvaćen, na ovom planu, u kavez vremena, prostora i uzročnosti, zato što mi već jesmo na tom planu i ideje o tom planu su još od pamtivijeka sa nama. Oblast religije, koja se bavi Beskonačnim Sa One Strane ovog plana, dolazi nam kao potpuno nova i naš napor to razumjeti proizvodi nove kanale u mozgu, uznemirujući cio sistem. Zato, na početku upražnjavana joge, obični ljudi bivaju izbačeni iz svoje kolotečine. Da bi umanjio te poremećaje, koliko je moguće, otac yoge je smislio sve te različite metode. Mi možemo da primijenimo onu koja nam najviše odgovara.

Duh čiji je talog uklonjen, pomoću pranajame, učvršćuje se u Brahmanu; zato se poučava pranajama. Najpre se moraju pročistiti nervi, a zatim dolazi sposobnost upražnjavanja pranajame.
Dva pola energije u tijelu – um i prana, ida i pingala se moraju uravnotežiti, a to se postiže hata jogom, asanama i pranajamom. Kao rezultat ove ravnoteže, vaše obožavanje će postati smireno i usmjereno. Joga je veoma jasna po tom pitanju i u to ne treba sumnjati. U fizičkim disciplinama yoge samadhi se dostiže suspenzijom ekstrema sunčevog (pingala) i mesečevog (ida) uma. Ovo stanje se javlja kada unutrašnje disanje (prana) uđe u centralni kanal (sushumna). Onda nam iznenada bljesne istina ili duboka stvarnost. Praksa je apsolutno neophodna. Možete sjediti i pažljivo me slušati satima svakoga dana, ali ako ne vježbate nećete napredovati ni jedan korak. Sve zavisi od prakse. Nikada nećemo razumjeti te stvari sve dok ih ne iskusimo. Trebamo ih sami osjetiti. Nije dovoljno jednostavno slušati teorije i objašnjenja, da bi shvatili da je Bog ustvari   prana u tijelu.

Drevni jogini su shvatili da razmišljanje (vrrti) i kretanje životne snage (prana) se događa zajedno. Prema Hatha Yoga Pradipika i um i disanje su ujedinjeni kao mlijeko i voda i oboje je jednako po svojim aktivnostima. Um počinje svoje aktivnosti kada postoji disanje a prana počinje svoje aktivnosti tako gdje postoji um. Tako znamo da se um i disanje pokreću zajedno. Direktni utjecaj na um se smatra teškim ali kroz upravljanje disanjem može se lakše postići. Produbljivanje disanja putem vježbi olakšava tok prane.
Hatha yoga pradipika objašnjava da bi pranu trebalo usmjeriti u sushumnu, zatvaranje ide i pingale. Isti tekst navodi da vježbanjem određene vježbe prana će ući u sushumnu. Velika istina se otkriva činjenicom: vrijeme (koga mi vidimo kao fluktuaciju noći i dana) se stvara suncem i mjesecom.
Rasuta prana će odgovarati rasutom stanju uma. Rasuto stanje uma se zove vikshipta u Yoga Sutri. Prana koja se uvlači unutra i koncentrira u tijelu odgovara usmjerenom (ekagra) i suspendovanim (nirodha) stanjima uma, što dovodi do objektivnog (samprajnata) i bespredmetnog (asamprajnata) samadhi.

Može se reći da luzija vremena je ta koja nas sprečava da prepoznamo duboku stvarnost (Brahman), što je bezvremeno i stvoreno momentom unutrašnjeg disanja (prana) u pingali (sunčevim) i idi (mjesečevim) kanalima energije. Otkriva se ključ za cjelokupnu fizičku yogu a to je da sushumna guta vrijeme. Drugim riječima ako prana uđe u centralni kanal ona će progutati vrijeme, koje je samo po sebi kreacija fluktuirajućeg uma i koja nas udaljava iz duboke stvarnosti, bezvremene svijesti (Brahman).

U Aitareyaranyaki se kaže da Prana ulazi u tijelo kroz prednji dio stopala. Tada nastavlja prema gore do butina, želuca, srca i glave, zaustavlja se u medulli razgranavši se u vid, sluh, um, govor i vitalno disanje. Prana je noseća greda kuće pod imenom tijelo. Kao što se ostale grede oslanjaju na glavnu gredu kuće, svi dijelovi tijela i njihove funkcije zavise od prane.
Prana je osovina na kojoj su učvršćeni sedam zubaca univerzalnog kotača. Sedam zubaca su sedam živaca koji idu u otvore osjetilnih organa. Osjeti iz tih otvora putuju uz živce da podraže glavni senzorni živčani centar, thalamus,koji se nalazi kod baze mozga.
Medulla je sjedište Mahaprane ili Mukhya Prane, što znači kozmička energija. To je snaga koja drži sve stadije života; to je sila koja djeluje u čovjeku, životinji, oblicima i procesima prirode.

Komentiraj

fifteen + 18 =