Žrtva, čega koga?
Smisao i značenje riječi žrtva i žrtvovanje mogu se sagledati u više oblika smisla i razumijevanja.
U duhovnom smislu se kaže da predavanje plodova svojih djela Bogu (najvišem principu) je stvarno žrtvovanje. Odricanjem od plodova dijela sa nepristranim umom je dostojno nazvati žrtvovanjem. Bez spokoja duše ni jedna količina bogatstva ne može biti od koristi. Samo čistoća uma može nam dati smirenost. Žrtvovanje je glavna osobina čistih ljudi.
Gurui svih metoda znaju da ne postoji mehanizam tako kompleksan kao ljudski um, nema kompjutera tako pomno složenog. Sve što ljudski um stvori, ta stvorena stvar ne može kreirati ljudski um. Tako da ljudski um ostaje najsuperiorniji, najsavršeniji složeni mehanizam. Zato je bolje kretati se na stazi discipline, korak po korak, tako da ne postanete žrtve neke nesreće, jer mogućnost postoji.
Mnogi ne znaju da je žrtvovanje jedan aspekt karaktera. To je jedan od kvaliteta koji bi posebno mlade osobe trebale steći za svoj razvoj razlučivanja i samoostvarenja na razini dok se razvija rad na sebi.
Kad proučavamo mudre pouke i priče, nailazimo na mnoge osobe znane i poznate koji su utjelovljenja duha žrtvovanja. U današnjem dobu značenje tog pojma bi se trebalo odnositi na osobe među učiteljima, političkim vođama i učenicima oživljene duhom žrtvovanja. Oni bi trebali biti bez sitničavog uma primjer pravde, nesebičnosti, i želja za moći. Nažalost kako stvari danas stoje te riječi gube njihovo značenje. Žrtvovanje, pravda, ispravnost i služenje izgubile su svoj smisao i izmetnule se u posao.
Sebičnost, ambicije, pohlepa, porivi za moći i želja za položajem su najviše zatrovali um čovjeka. Takvi karakteri uvlače društvo u igralište kratkotrajne radosti, ali je i razlog za mnoge nesreće i jade društva neke zemlje. Loše kvalitete kao što su mržnja, ljubomora, bijes i zlonamjernost su se ukorijenile u čovjeku tokom mnogih života, nije ih lako bez svjesnog truda odbaciti. Slabi umovi postaju žrtve svojih osjetila, i otrova svijesti koje otupljuju ljudsku percepciju ispravnih vrijednosti.
Princip pojma žrtve i žrtvovanja treba razumjeti, inače vi postajte sami žrtve. Koji su razlozi da postanete zatvoreni za jasno sagledavanje stvari?
To je ono kad počnete osuđivati, prosuđivati, zaključivati; onda dolazi do zamućivanje svijesti, jer sami postajte žrtva prosudbe i tada gubite smisao ispravnog razlučivanja. Što god da se dogodi, vi ste već nahranjeni konceptima, zamislima, koje bljesnu pred vašim umom, i vi postajete osjetljivi, postajete senzitivni i žrtva ste svoje vlastite mašte. A mašta biva tako realna, da ne postoji način da se prosudi da li je stvarna ili nestvarna. Sve dok ne uvažite istinu da je um san nema napretka dubljih uvida na bilo kojoj stazi.
Ako ste previše protiv nečega, postat ćete žrtva tog nečega čemu se suprotstavljate. Mudraci kažu samo oni koji se žrtvuju su djeca besmrtnosti jer oni žive vječno. Osoba koja ima istinski duh žrtvovanja osjeća i daje drugima bez oklijevanja ili uzdržljivosti.
Nije potrebno da budete žrtva snova. Disciplina je uvijek dobra zaštita. Ali um ima vrlo lukav trik. Budite oprezni, jer ako ste žrtva nekog umnog trika onda se negativni aspekt nekog koncepta nikada ne može odbaciti. Na taj način negativnost sebe skriva. Upitajte se da li se vaš osjećaj sigurnosti bazira na nečemu Sto nije trajno? Ono što je važno je kako netko misli, a ne što posjeduje.
Često se misli da su milosrđe i (that charitable) i čovjekoljubiva djela ono što čini žrtvovanje. Ali postoji ogromna razlika između milosrđa i žrtvovanja. Milosrdni ljudi daju, dijele drugima neki dio, delić njihovog izobilja. To je darovanje, podjela nečega bilo hrane, bilo vremena, poduke, bilo nekretnine ili nekog doprinosa fizičkom radu pa i širenje obrazovanja i znanja pripadaju ovoj kategoriji. Kroz dijela milosrđa, nijedan čovjek se ne odriče svega što ima. Osoba nije prokleta da se rodi siromašna ako ne vrši dijela milosrđa. Idući korak više, neki ostavljaju za sebe samo ono što im je esencijalno, a ostalo daju društvu.
Primjer definicija žrtve?
Imate samo dvije štruce kruha, pojavi se netko i zatraži vam ih. Ako ih date, to se zove žrtva. Ako imate deset štruci kruha, neko vam zatraži dvije i vi ih date to nije žrtva, to se zove milosrđe. Postoji samo jedna tajna u suočavanju sa izazovima života – čovjek mora biti iskren i bezazlen. Neiskreni ljudi se suočavaju uspješno sa izazovima života samo za neko vrijeme, ali jedino nevini ljudi slični djeci mogu sa potpunim i trajnim uspjehom se suočiti sa svakim izazovom. Samo nevini ljudi mogu biti požrtvovani.
Imamo i lukave umove, evo jednog sa suda. Sudac u sudnici samo što nije objavio svoju presudu zločincu koji je počinio ubojstvo. Taj je zločinac bio filozof. Proučavao je neke knjige. Zato je ustao i rekao: “Moj gospodine! Ja nisam ubio nikoga. Naposljetku, pravo “ja” u meni isto je ono “ja” koje je i u njemu. Ako smo on i ja jedno, tko je onda ubojica, a tko ubijeni? Tko je žrtva, a tko počinitelj? Tko ubija, a tko umire?”
Ah! Sudac je to dobro razumio. “Ovdje se nalazi filozof!” Zatim je rekao: “Tko određuje kaznu? Tko podliježe kazni? Naposljetku, ti ćeš biti samo obješen. To je sve. Onaj tko će biti obješen i onaj tko je naredio vješanje su jedan te isti. Ne brini se, već spoznaj istinu!”
Tako tek kada čovjek shvati da je istovremeno i napadač i žrtva, nešto počinje da se mijenja u, njegovoj svijesti ujedno i u mjslima i djelovanju.
I tako dolazimo do toga da je najteža je stvar razumjeti da ste sami uzrok svojih patnji, žrtva nekog stanja boli, nepravde i sl. Čovjek često osuđuje druge i vanjske razloge svojoj podređenosti i ako mu to i drugi potvrđuju tada je pravi izvor patnje još ojačan. Vi se tješite da ste u redu a cio svijet je pogrešan – patnja dolazi iz nečega drugog. Trenutna utjeha je dosta opasna. Ukoliko takva osoba ode kod mudre osobe treba se pripremiti da će vas On prisiliti da shvatite činjenicu da ste vi izvor svemu što se događa. Zapravo vam na pravi način bilo kroz pouku, grdnju ili tišinu pomaže. Pomaže vam da iznesete svoj nemir van, viđenjem problema izvora u sebi. U tom smislu istiniti Guru ne želi milosrđe od svojih učenika, on hoće žrtvu. Jednu stvar treba zapamtiti: učenik nema što dobiti i guru ništa ne čuva kod sebe. Ovo je istina koja ne važi samo za gurua i učenika već za svakoga. Morate biti snažan čovjek sa slabom navikom, a ne žrtva slabe navike. Ako ste snažan čovjek, slaba navika vas neće uznemiravati. Ali, ako ste slab čovjek sa slabim navikama, imat ćete svakakve probleme.
Ukoliko ste osoba koja želi osobnu transcendenciju pola patnji će iznenada iščeznuti ako shvatite da ste vi uzrok. Poznato je da predrasude iz povijesti a i danas toga ima, zahtijevaju žrtvu da bi se ljudima molo oprostiti grijehe. Ta je predodžba prevladavala kod mnogih primitivnih naroda. Oni su smatrali da žrtvovanjem životinja ili čak ljudi mogu umilostiviti Boga.
No, što bi vi žrtvovali? Što vam uopće pripada, da bi nešto mogli žrtvovati nekom pa i Bogu? Jedina žrtva u ispravnom smislu razumijevanja tog pojma koju stvarno možeš prinijeti žrtvovanje je osobnog ega.
Raspeće Krista to predočava. Raspni svoj ego. Žrtvuj ga na oltaru ljubavi. Široko se otvori ljubavi, i ti ćeš Mi prinijeti najviši dar – ti Mi žrtvuješ svoj ego, a Ja ću tebi darovati tvoje Sebstvo.
Za onoga koji je još uvijek žrtva neznanja svijet je pun relativnog dobra i zla. Ako čovjek kaže da vidi univerzum raznolikosti, on je žrtva obmane; jer kad se zna Istina dualnost ne postoji. Mudrac, budan je slobodan od bilo kojih obmana. Znanje je praćeno realizacijom. Iluzija imena i oblika biva uništena pa znalac nije više žrtva privida i lažnog očekivanja u igri života. Sve djelatnosti, osim onih koje se čine kao žrtva Sebstvu (Bogu), vežu se za ovaj materijalni svijet.
Kad je žrtva, (thyaga) formula za izvrsnost u poslu treba biti uz potpunu nevezanost. To je nevezanost u radu, a ne od rada.
U vedskim spisima jedan od problema vezan je uz narav obrednih štovanja. Žrtva prinošena obredom bila je namijenjena postizanju osobnog i društvenog zadovoljstva, ali uspjeh je bio privremen.Mudraci koji su sastavili upanišade prepoznali su da čovjek nije tijelo ili osobnost, tako da posljedica tjelesnog čina ne može biti dugotrajna. Stoga je bilo potrebno iznaći upute koje nadilaze prolaznost pojave i upućene su stvarnoj naravi osobe.
Atmička stvarnost pojedinca neodvojiva je od opće stvanosti – brahman. Kada se osobnost ostvari kao utjelovljenje božanskosti ono postaje sveobuhvatno. Spoznajući to upanišadski su mislioci prepoznali žrtvenu vatru nepotrebnom. Obredna vatra i svećenstvo nisu potrebni za komunikaciju s nebeskim božanstvima budući da je svrha življenja prepoznata u vlastitom sebstvu. Tako je vedska obredna vatra ozbiljena u pojedincu jer sam jest žrtvovatelj, žrtva i primatelj žrtve. Potreba za posredovanjem u odnosu s Bogom nestala je. Ipak razlučivanje i odlučnost pretpostavljeni su postizanju cilja.
