Neznanje koje se danas razvija u čovjeku izobličeno je. To je neznanje koje ima moć razuma, sposobnost analiziranja, čovjek razlučuje što je dobro a što zlo, ali ipak čini krivo. Neznanje znači ne znati da se nešto čini krivo. Danas je to neznanje “obrazovano”, to jest ono istražuje, zapravo čovjek istražuje i zna da čini krivo.

U tom smislu možemo reći da u čovjeku postoje beskrajne životinjske sklonosti. Zašto? Jer neke stare osobine još nisu nestale! Bez obzira koliko se pročišćavanja poduzme, te stare sklonosti neće tako lako nestati. Prije postojanja ljudskih bića bilo je samo aktivnosti koje su se odnosile na životinje. Zbog toga razloga, ako bilo tko učini nešto loše, drugi će ga prekoravati riječima: “Hej, jesi li životinja?”

Hoće li miris luka nestati ako se posuda pokrije kamforom, ako se stavi slatki mošus kao gnojivo, ako se zalijeva mirisnom ružinom vodom? Kaže se da miris soka od luka koji se nalazi u posudi ne nestaje čak ako se posuda opere tisuću puta. Na jednak način, i priroda čovjeka je poput luka. Bez obzira na to koliko se ljudska priroda oplemenila, životinjska priroda ostaje u njoj. Miris neće nestati. Isto tako, bez obzira na to koliko se pokore činilo, bez obzira na broj meditacija i mnoge duhovne aktivnosti, čak se ni postupno neće potpuno izgubiti miris luka, to jest životinjske sklonosti.
Trebalo bi bar donekle odstraniti ove životinjske osobine odgojem i obrazovanjem, vlastitim naporom, duhovnom djelatnošću, pokorom, odlučnošću i istinskim odlukama. Sve duhovne djelatnosti koje danas obavljate imaju svrhu da se odstrani stara animalna priroda. I želje su takva osobina. Doista, prava ljudska bića nemaju uopće želja.

Čovjek je svet, čist, i u svetim spisima se ljudska priroda uspoređuje sa svetošću. Što je razlog za početak želja u tako svetoj ljudskoj prirodi? Razlog su samo stare osobine, navike i stavovi koji su ostali nesvjesni.  Popularno to zovemo i ukorjenjeni programi u duhu. Zato ih postepeno treba napustiti.

Tri vrste ljudskih bića

Postoje tri vrste ljudskih bića. Koja je prva vrsta? To biće je poput pamuka dobro odvojeno od stabljike i pročišćeno. Postupno, čim se približi vatri mudrosti, odmah se zapali. To znači, kad čovjek, duhovnom vježbom, pročisti pamuk svoga srca, nečistoće će postati pepeo samo zato što su se približile vatri mudrosti.

Druga vrsta čovjeka sliči zelenom, nezrelom drvetu. Zelenu granu neće tako brzo zahvatiti vatra. Treba vremena da je zahvati plamen iako se ona vrlo približi mudrosti. Zbog toga što je srce takva čovjeka slično zelenom drvu, ono se neće tako brzo pretvoriti u pepeo. Zato, čak i kad neki ljudi obavljaju duhovnu vježbu, njihova srca ne zahvaća vatra.

Treća vrsta čovjeka sliči suhom drvetu. To znači, kad se takav čovjek samo malo približi vatri, ona ga postupno zahvati (njegove nečistoće pomalo počinju nestajati). Zahvaljujući rezultatima duhovne vježbe iz brojnih života, ova se vrsta čovjeka pretvara u suho drvo.
Većina ljudi nisu slični ni suhom, ni zelenom drvetu, a doista nisu ni kao pamuk. U jednom trenutku ste slični nezrelom drvu, a kasnije se mijenjate u suho drvo. To znači da sve duhovne vježbe koje činite nisu duhovne jer nisu odraz odlučnosti i požrtvovnosti. Duhovne vježbe treba obavljati s osjećajem požrtvovnosti i naravno svjesni svake  akcije i misli. Ako se taj osjećaj požrtvovnosti izgubi, duhovni osjećaj neće u vama biti dovoljno snažan.
Ali ne samo to. Kad ste među ljudima, zaboravljate na pomoć i plemenitu korist koju vam pružaju drugi. Bez obzira koliko pomoći primate, vi sve to zaboravljate, jer ne prihvaćate da društvo mudrih pa i svjesnijih osoba donose i vama te vrijednosti. Ne samo da zaboravljate, vi počinjete štetiti onima koji su vam pomagali. Zato u takvom čovjeku zabluda što se odnosi na fizičku vezanost postupno raste čak i više. Tada počinju bezbrojna rađanja.

Ljudska i demonska priroda

Želje koje se povećavaju zbog vezanosti za tijelo su bezgranične. Zbog takvih želja um poludi. Kad um poludi, vaša sudbina se također mijenja. Od vremena kad vam se sudbina promijeni, vaša situacija ili položaj također se pogorša, a tada se i vaše napredovanje zaustavlja. Um, sudbina, položaj, napredovanje. Zato čovjek teško zaslužuje napredovanje. Kakvo napredovanje? Duhovno! Zbog gubitka takvog napredovanja u ljudskoj prirodi razvija se demonska priroda. Demoni nisu rođeni odvojeno. Ovdje  pod demonskom prirodom podrazumijevamo niže, životinjske i neljudske karakteristike u čovjeku ili takozvanom ljudskom biću. Demonska priroda u čovjeku postaje sve jača jer on zaboravlja svoju ljudsku i božansku prirodu. Međutim, kad bi ljudska priroda pomagala demonskoj, čovjekova bi priroda postala još boljom.

Dakle, samo ono što volite ili ne volite prisiljava vašu demonsku prirodu da se mijenja. Kad vam se ispuni ono što želite, pretvarate se u Boga. Kad se dogodi suprotno od onoga što očekujete, vaša se priroda mijenja u demonsku. Između te dvije prirode postoji animalna priroda. Zato je danas čovjekova priroda postala  animalna, bez ljudskosti. Isto tako izražavajući sućut, sažaljenje i suosjećanje u nekim prilikama koje vam odgovaraju za iskustva tih vrijednosti ne znači da ste se pročistili ili postigli stanje ljudske ispravnosti. Ukoliko kod vas i dalje postoje aspekti osuđivanja, reakcija i ne prihvaćanje stanja i situacija koje vi ne podržavate ili su različite od vaših tada bilo koje suosjećanje i pomaganje drugima nije duhovno vrijedna osobina, jer ste i unutra i dalje nečisti.

Sreća se ne može postići srećom. Jedino nevoljom ćete je postići. Međutim gdje je ta sreća? Nevolja i sreća, obje su prisutne zajedno. Nitko ih ne može odvojiti. Nećete nigdje vidjeti sreću kako postoji sama za sebe. Sreća je uživanje u teškoćama

Zato, ako želite postići božanske osobine, svima je vrlo potrebna strpljivost. Samo kad ste strpljivi i sebe svijesni, obavit ćete i najtežu zadaću. Ne smijete popuštati svakoj sitnici, to jest ne smijete se lako obeshrabriti. Inače nećete moći postići ništa na ispravan način. Poniznost i poslušnost potpuno su nestale. U čovjeku se javlja ljutnja. Kad se ona pojavi, čovječnost se potpuno ugasi jer je ljutnja, reakcija čovjekov neprijatelj. Mir je njegov zaštitnik, suosjećanje je njegov rođak, a sreća njegov raj. Tuga mu je pakao. Sve to se nalazi samo u čovjeku.

Čovjek okrivljuje druge, a sâm pati. To je velika pogreška. Nesposoban da sazna kako je njegovo vlastito blago u njemu sâmom, zaboravlja pravu svijest u sebi, već je traži u vanjskom svijetu što ukazuje na njegovo veliko neznanje. Zbog te zablude neznanja, on zaboravlja što ima u sebi pa gubi vrijeme, misleći da mora postići nešto novo.

Neznanje poput ovoga neće tako lako nestati. Čak i kad se tijelo napusti i bude spaljeno, neznanje neće sagorjeti. Današnji čovjek njeguje tu vrstu neznanja. Dobro je kad misli da ne zna ono što doista zna. No, umjesto toga, on zamišlja da zna ono što ne zna. Što on to zna? Gluposti, on uopće ništa ne zna. Pogledajte oko sebe koliki se nadimaju od ponosa misleći kako znaju ono što ne znaju. Tako dugo dok ponos vlada čovjekom, nitko ga neće uvažavati jer je ego dominantan u svemu.

Treba razumjeti  da je, suštinski izvor svih patnji, strahova i sukoba  neznanje. No, u slučaju fizičkog bola  uzročna uloga neznanja nije nimalo očigledna. Štoviše, kad suosjećamo s tugom druge osobe patimo i sami, a izvorom naše tuge čini se samilost, a ne neznanje.

Koja je razlika između mudrosti i neznanja?

Sveti spisi o tome kažu da je razlika samo u jednom slovu – a – (ajñãna – neznanje, jñãna – mudrost). Ako se a doda riječi jñãna, nastaje riječ ajñãna. Vi mislite da je to ajñãna ako se a doda. Ali to nije neznanje. To nije pravo značenje slova a. Slovo a označuje mjesto postanka (adisthana). Zato, ako mislite da se takva stvar (kao što je slovo a) odnosi na neznanje koje upotrebljavamo i identificiramo s riječju ajñãna, pretvarate sve ljudske vrijednosti u pepeo.

Mudraci znaju i o tome propovijedaju da su želje jednostavno neznanje o sebi. Zašto? Sve što tražite kroz želje je tu, skriveno u biću. Ako znate sebe, želje će iščeznuti. Isto tako  kažu vaša vera nije znanje. To je neznanje. Zašto, jer ako ste kršćanin vi bi trebali biti Krist, ako ste Hindus trebali bi biti Rama ili Krišna. Čak je i iskrena sumnja je bolja od neiskrene vjere. Svaka vera je lažna ako niste izrasli u njoj, ako ona nije vaše osjećanje i vaše biće i vaše iskustvo  Stvarni guru dat. će vam više postojanja, a ne više znanja.

Buddha je zaključio da se korijeni svih nezadovoljstava nalaze u umu specifično u otrovima koji kontroliraju um. Ova ideja služi kao neizmjeran, sjedinjujući princip iskustva čiju validnost možemo sami ispitati. Pogledajmo nekoliko izvedenih mentalnih jada (skt. upakleša) koji izviru iz tri otrova. Ponos je mentalni faktor zasnovan na izobličenom viđenju sebe, koji se fokusira na odlike – dobre ili loše, visoke ili niske – s osjećajem umišljaja i samovažnosti. S ovim osjećajem ponosa osjećamo se superiorni prema drugima poradi izvjesne odlike – vrline, inteligencije ili ljepote – koju smatramo inherentno “svojom”. Ponos, iako nastaje iz neznanja, ponovo osnažuje lažni osjećaj ega, uzdižući ga iznad drugih ega. Drugi izvedeni jad je sumnja o stvarima kao što su patnja, njen nastanak, njen prestanak, te staza ka tom prestanku. To je jedan oblik skepticizma, koji ne treba brkati s kritičkim propitivanjem.

Atmičko svjetlo sja putem razuma (intelekta)  i uma  te je izobličeno egoističnom prirodom kanala kroz koji prolazi. Ova snaga se filtrira kroz alatke razuma i pokreće naša djela. Ego koji potiče iz nižeg uma prisvaja zasluge za ta djela. Poput prevaranta na prijestolju, ego ubire počasni naslov koji pripada drugome. Vi mislite da ste vi oni koji djeluju, ali djeluje vaše tijelo, ili vaš um, ili vaša inteligencija. Bog je taj koji kroz njih djeluje. Samo je ãtman koja je u vama izvor djelovanja. Ta je ãtman Bog.

Neprosvijetljeni ljudi su gotovo uvijek isti. Nema velike razlike. Tama ili neznanje ih čini istim. U neznanju osobe nisu mnogo različite, ne mogu biti. Neznanje je kao tamni pokrov koji pokriva sve. Možda je razlika u stupnju, ali nema razlike u jedinstvenosti. Obično ljudi neznalice postoje kao obična gomila. Jednom kada neko postane prosvijetljen on je apsolutno jedinstven. Onda ne možete naći drugog sličnog njemu, ni u prošlosti, niti u budućnosti, nikada opet neće biti čovjeka kao što je Yogananda, Buda, Vivekananda i njima isti. Duboko u sebi postižu isto, ali su jedinstveni. Ništa zajedničko ne postoji među ostvarenim ljudima – to je paradoks. Oni su sprovodnici iste cjeline. Dok  obično čovječanstvo postoji kao gomila nesvjesnih duša.

Neistinito znanje je lažna koncepcija koja ne odgovara stvari kakva ona jeste.
Modifikacija uma koja je zasnovana na odsustvu ikakvog sadržaja u njemu jeste spavanje.
Bilo kakvi vanjski obredi ne mogu uništiti  neznanje,  jer nije neznanju suprotno. Samo znanje koje se ostvaruje može uništiti neznanje.

blue_meditation

Komentiraj

seventeen − four =