Kada će doći novi svijet?

Učenici upitaju Isusa
 “Kada će uskrsnuti mrtvi, i kada će doći novi svijet?”
On im reče: “Ono što očekujete je došlo, ali vi to još uvijek ne znate “.“Propustili ste onog što se ispred vas nalazi “.
“Ja sam bacio vatru na ovaj svijet i gledajte – štitim ga sve dok ne sagori “.

O čemu je ovdje riječ.  Ako pogledamo kroz povijest, koliko je njih prepoznalo, Isusa, Budu i sve  one mudrace svece avatare koji su hodali među nama. Većina propušta shvatiti tko su oni, tko je Isus?’
Zašto se to događa??.  A svi znamo da tek kada prosvijetljena bića napuste ovaj fizički plan, mi onda vjekovima mislimo o njima. I možemo reći da se  tek poslije njih stvaraju  sljedbe, religije, i velike svjetske organizacije stvaraju se oko onih ljudi koji nisu prepoznati ni prihvačeni dok su bili medu nama. To se zaista mora shvatiti, jer greška je sigurno duboko ukorijenjena u ljudskom umu – njegova priroda je takva , ponavlja navike, predrasude i zamišljanja sklona sebičnim porivima.
Međutim, to uopće nije pojedinačna zabluda i glupost, nešto što čini ovaj ili onaj čovjek. Sve to od pamtivijeka čini um sam po sebi. Um, njegova priroda  je ono što se mora shvatiti do kraja. Um je kao pijanac. A to vidimo i po svim aktualnim situacijama, nitko ne shvaća da portal, svjetlost, sunce, duh se ne razlikuje od Isusa, svi čekaju neko sutra za neko ispunjenje koje se ne događa takvom umu.. Isusa ili bilo kog drugog ostvarenog čovjeka, možemo sresti samo ako zadržimo prisustvo uma, i to takvo prisustvo koje u sebi ne sadrži nikakvu prošlost, nikakvu budućnost.

Prva stvar: unutar uma ne postoji sadašnjost – postoje samo prošlost i budućnost. U trenutku kada um zgrabi sadašnji trenutak, on se već pretvorio u prošlost. I tako je umu preostalo samo da se sjeća prošlosti, da priželjkuje budućnost, ali ne i da vidi sadašnjost. Prošlost je nepregledna, baš kao i budućnost, dok je sadašnjost veoma suptilna, atomska – sadašnji trenutak se izgubi prije no što ga uopće i postanemo svjesni. Većina ljudskih bića nije dovoljno svjesna. Potrebna je strahovita snaga svjesnosti da bi se spazila sadašnjost. Morate biti apsolutno budni – bez toga kvaliteta nemoguće je pojmiti sadašnjost. Mnogi su oduvijek opijeni vinom prošlosti ili budućnosti. Isus živi u samom središtu cjeline. Zbog toga on kaže učenicima: “Ono što očekujete je došlo, ali vi to još uvijek ne znate, Ja sam život,središte postojanja. Budućnost vam je neposredno pred ocima. U vječnosti, budućnost ne postoji”.

Čovjek razumijevanja uopće ne misli – on jednostavno promatra činjenice. Sam pogled je dovoljan za razotkrivanje istine. Bez razumijevanja, čovjek mora misliti i misliti i misliti, a tome se kraj ne nazire. Kada slijepac želi izaći iz kuće, on mora razmišljati gdje su vrata, gdje su stepenice, ova stvar, ona stvar. Čovjek koji sve jasno vidi jednostavno istrći iz kuće. Onaj tko može vidjeti nema potrebe misliti.

Kada je Isus u blizini, portal, vrata, ili bezdan  je otvorena, ali vi ste slijepi. Gotovo je izvjesno da čete ga pitati: “Gdje li je taj portal o kojem govoriš”? Gdje sada trebamo staviti nogu, što da radimo?”
Poznata je priča o jednoj slici, koja je prvi put bila izložena u poznatom muzeju Publika a i kritika je bila začuđena, jer neke stvari im zaista nisu bile jasne. Na slici je bio Isus ispred nekih vrata koja su bila zatvorena, i po mahovini koja je rasla u blizini svi su imali osječaj da nikada i nisu bila otvarana. Međutim, najčudnije od svega je bila činjenica što na vratima nje bilo kvake. Vrata su djelovala kao nešto izuzetno staro – kao da nikad nisu bila otvarana, i Isus je bio pred njima, a slika je nosila naziv: “Vidi, ja stojim pred vratima!” Isusova ruka bila je na zvonu-zvekiru.
Slika je zaista bila božanstvena, ali kritika je čitavu postavku doživljavala kao nešto pogrešno. Po riječima kritike, slici je nešto nedostajalo. Poslije duge i mučne analize, najzad su došli do otkrića: na vratima postoji zvekir, ali nema kvake! Zbog toga su kritičari trijumfalno otišli kod slikara: “ Znate poštovani slikaru slika je zanimljiva, Isus je u redu, i vrata su lijepa, ali jednu stvar ste propustio naslikati: kvaku na vratima”. Slikar se samo nasmijao i odgovorio: “Ništa nisam propustio – vrata se otvaraju iznutra”.

Isus stoji pred vratima ljudskog srca. Ta vrata se ne mogu izvana otvoriti, i zbog toga nema kvake -kvaka je iznutra, a vani je samo zvekir. Ta vrata su ljudsko srce.

Isus dolazi i kuca na vaša vrata, ali vi počinjete misliti, zamišljati očekivati portale, ono ovo i ne vidite Isusa .  I naravno taj čovjek, koji uporno zvekirom udara o vrata srca, izgleda kao neki stranac – ne možete imati povjerenja u njega. Zbog toga ostajete skopčani u sebi kada god se Isus pojavi. S druge strane opasnost ne postoji kada otvorite svoje srce nekoj knjizi, nekom dopisu, nekoj informaciji jer ništa vam se neće dogoditi: knjige, pisma su  bezopasna,  u njima nema   žive vatre. Jer, Isus je vatra: jednom kada pred njim otvorite svoje srce, biti čete ispečeni od glave do pete. Um ispunjen  snovima, željama, propušta  primijetiti Isusa, Krišnu, Buddhu; radije troši vrijeme za razmišljanje, filozofiranje, teoretiziranje, sistematizaciju informacija. Tada intelektualno sortirate stvari.

Ali, kada je ”Isus prisutan, ne možete misliti – za mišljenje nema vremena. Oni koji posjeduju istinsko razumijevanje,  jednostavno gledaju u činjenicu, i istina te činjenice u potpunosti im se razotkriva.

U okvirima ovoga svijeta vi zadržavate prisustvo uma, premda se ta sabranost ne koristi u evolutivne svrhe. Međutim, kada se pojavi čovjek kao što je Isus, mudrac, svetac ili kao što je Buddha, vi tu sabranost, to prisustvo uma, nikada ne koristite. Zašto? Zbog toga što je to opasno: on vam ništa neće dati, čak ce vam uzeti sve ono za što ste smatrali da vam po svakom osnovu pripada. On će sve vaše blago (ambicije, nadmenost, samoljublje, osobnost) pobacati – kao da je u pitanju obična prašina koja vam ometa vid. Zbog toga, kada god se Isus pojavi, vi nikada ne gledate pravo u njegove oči. Gledate na ovaj ili onaj način, ali stalno izbjegavate da se neposredno suočite. Susret Isusa i vas je zaista rijedak fenomen koji se dešava u izvjesnim trenucima, ali vi ih propuštate – nemate to prisustvo uma.

Što onda da Isus odgovori na pitanje: „Kada će doći novi svijet“, ili portal, ili novo doba?’
Svi stalno oduvijek nešto čekaju već vjekovima to uskrsnuće mrtvih, čekaju novi svijet, zlatno doba, vrijeme mira i spokoja, slavlja i božanski red.  Ispada da svi stoje na istom mjestu već hiljadama života – ni do čega nisu došli. Pijanstvo i dalje traje.

Isus je  ustvari jedna nelagodnost, jer on uništava sva  prilagođavanja, zablude i zamisli.On svojim prisustvom objašnjava  svrhu života, smisao ljubavi i ljepote. Ne pruža vam lažnu nadu, koja  se pijanstvom ne prekida. Znamo da su očaj i beznađe  logične posljedice nadanja. On vam tumači da ovaj svijet nije nešto konačno i stvarno,  jer je njegova  priroda prolazna. Ništa vas ne može razočarati ako niste zaluđeni uspjehom, niti vas išta može osujetiti ako niste usmjereni na budućnost – bijeda je oduvijek bila samo posljedica očekivanja, snova ničega drugog. Zbog toga je Isusu jako teško doprijeti do ikog, jer većina duša je  uvijek negdje u budućnosti, a on se nalazi ovdje i sada

Duhovna osoba prihvaća sve, i ne čeka da se nešto dogodi – nešto što bi moglo promijeniti trenutnu situaciju.

On prihvaća život onakvim kakav život zaista jeste, i to je duboko prihvaćanje: nema žaljenja i nekog zamjeranja, već samo zahvalnost. Duhovni čovjek ne govori: “Ovo je loše, prava noćna mora, užas”. Ne. On samo kaže: “Što god da jeste, jednostavno jeste – prihvaćam svijet u potpunosti, jer sve je divno takvo kakvo je”. Kroz to prihvaćanje čovjek se preporađa, a za čovjeka koji je nov, javlja se i novi svijet, sve je otvoreno i sada i uvijek. To je, u stvari, jedini način da do bilo kakve promjene uopće dođe. Ako samo čekate neko sutra, neki sat, ništa se neće dogoditi -oduvijek je tako bilo.

Od kada su Adam i Eva napustili rajski vrt, stvari se nisu promijenile.Svaki ljudski um neosporno misli da negdje napreduje, premda nikuda ne idemo, i svijet od pamtivijeka stoji na svom starom mjestu. Suština je ostala nepromijenjena – tek su neki detalji prepravljeni, i to je sve. Točak se okreće ali nikuda ne stižemo – nikuda, zaista. Nitko nikada neće biti čovjek kojeg ste očekivali. Tko god doći, biti će za vas pogrešan covjek, jer sve to nije pitanje pravog ili pogrešnog čovjeka, već pitanje uma samog po sebi. Um živi u budućnosti, i stalno se bavi i ulaže u neko buduće vrijeme.

Duhovna osoba je ona koja prihvaća baš ovaj trenutak – bez obzira na njegovu kvalitetu – i kroz to prihvaćanje, čovjek se preporađa: mrtvac uskrsava. To je taj preobražaj. Kada je pogled drugačiji, svijet ne može ostati kakav je ranije bio.

Dakle, stvar je u viđenju svijeta, a ne u svijetu samom po sebi. U stvari, vaš stav je vaš svijet. Svijet je neutralan: za Buddhu je Mokša, vrhovna ljepota i ekstaza 

Sve zavisi od pristupa.


Ostali članci u kategoriji: “Studijski kružoci”

[showposts category=”133″ num=”99″]

Komentiraj

three × two =