Bilo čije sadašnje traganje kao i preispitivanje je dio saznanja o našem Univerzumu, uključujući tu i način kako je On – Univerzum došao u postojanje, na kraju krajeva, mi smo dio Univerzuma, i mi smo došli u postojanje kao dio duge evolucije kroz koju je i sam Univerzum prošao.

Pitamo li se gdje smo doista  bili prije nego je sve ovo počelo? Što je naš prvotni um? – Da bismo se vratili na to, trebamo sagledati svijet na novi način, onaj bez   predrasuda, besprijekorno čista uma, poput zrcala, neuprljanog raznim idejama i zamislima o životu i njegovu značenju.  Oni koji dublje razumiju načinom usvajanja spoznaje o rečenom, možda će i doći do male promjene njihovih osjećaja, i osjeta, ali ni približno onoliko snažno kao kad bi na svijet gledali bez ikakvih  koncepata i predodžbi.
Um samog sebe ne spoznaje, jer je dio prvotne čiste prirode. Individualna, ograničena svijest, dobiva svoju svjesnost od neograničene, transcendentalne, čiste svesti, koja se modificira kao individualna. Naše osobnosti su prozori kroz koje se izražava beskonačnost. U jednom trenutku ćemo moći po volji uzeti  kap (osobnost)  i vratiti je natrag u ocean te, po volji, rekonstruirati kap i ponovno biti pojedinac. To je nešto što ćemo naučiti na svom duhovnom putovanju

Put je izvan svih prostora, svih  vremena, jedan tren traje deset tisuća godina. Ne samo ovdje, ne samo ondje, istina je pred samim tvojim očima. Razlikovanje nečeg velikog i malog,  nema više značaja za tebe. Znaći postoji kraj puta gde mi sada putujemo; mada taj put sada, u ovome trenutku, nije većini jasan, niti ga uvažavaju.
Idemo reći ovako, uzmimo da kada bi svijet napustili, došli bi u ono iz čega je svijet stvoren. Približavanje tom tajnovitom  izvoru oslobađa nas svih smetnji. Kada se sve gleda “izjednačenim umom”, vraćamo se svojoj Vlastitoj prirodi, jer ne postoji ništa što se  čvrsto drži nas,  i ništa nije ostalo iza.

Kada se od budnog stanja krećete prema spavanju, postoji trenutak kada ste niti budni niti uspavani. U tom trenutku ne postoji mehanizam. Vaša automatska osobnost je poništena u tom trenu, nema funkcioniranja. U tom stanju  sve vaše stare navike neće vas prisiljavali na određene obrasce. U tom trenu vi ste pobjegli na kraj puta ili drugim riječima postali budni.U dubokom snu, vi ste nesvjesni, um odlazi potpuno u nepostojanje. Vi ste sami, nema misli, samo vaše biće. Ali niste svjesni. Um nije tu da vam smeta,ali vi niste svjesni. Bez sadržajna svijest je tu, ali svjesnost nije aktualna. Ona je skrivena – baš kao sjeme. Inače spavanje može biti prosvjetljenje. U samadhiju; sjeme je slomljeno, svijest postaje aktualna. A kada svjesnost jeste aktualna a nema sadržaja, to je cilj. Spavanje sa sviješću je cilj, jer spavanje nije modifikacija uma .

Svijest je iza uma. Kada smo budni tokom dana mi nismo svjesni, čak i kada smo budni (na javi), mi nismo budni. Ovdje treba objasniti smisao, jer  netko će pitati; kada spavamo, kako možemo biti budni? Kada smo budni mi nismo probuđeni. Zato se samospoznaja, osvještavanje ili budnost započinje  od dana kada ste budni (na javi). Morate biti više probuđeni, više i više, jače probuđeni. Onda  se može pokušati sa snovima, jer i u sanjanju vi morate biti budni. Samo ako uspijete sa budnim stanjem (na javi), onda sa stanjem sanjanja, onda ćete moći postići sa trećim stanjem dubokog sna bez snova.

Učitelji pokušavaju  raspršiti pogrešna shvaćanja kod učenika, te na mnogo načina otvaraju uvid, makar i na  psihološki način  da približi  znanje o konačnosti i beskonačnosti. Svi opisi su konkretni samo u formi. Njihovo značenje nije konkretno, budući da su namijenjeni samo da rasprše zabludu. Činjenica da se nešto promijenilo, pokazuje da nikada nije ni bilo stvarno. Ono što se nalazi u vremenu i prostoru, podložno je promjeni, jer se može dijeliti. Tako, od zemlje, budući da se može dijeliti, može se napraviti mnogo toga, što dokazuje da ona nije stvarna. Tako je i nedjeljivost test stvarnosti. Ustvari sve samo sebe otkriva,  prazno je i jasno,  ne izražava moć uma. Misao ne može doseći  to stanje istine,  tu osjećaji ništa ne vrijede. Ta krajnja konačnost je izvan  svih zakona,  ne može se opisati.

Slično tome, kada govorimo o relativnim vrijednostima  slobode i neslobode, to postaje najobičnija igra riječi. Nije  stvar u tome da žudimo samo slobodi, mi također želimo  ropstvo. To je vrhovna funkcija ljubavi, prihvatiti sva  ograničenja i nadići ih. Napokon, ništa nije neovisnije od  ljubavi. Gdje ćemo drugdje, pronaći toliku  ovisnost? U ljubavi, ropstvo je uzvišeno koliko i sloboda. Mudri svih vremena i prostora  doživljavaju probuđenje s tom praiskonskom istinom. Imajući sve u vidu, mudrost zahtijeva ne samo istraživanje brojnih stvari, nego i kontemplaciju zagonetnog.

Jasno je da ne možeš misliti ni o čemu konačnom i ograničenom a da  istovremeno nemaš u vidu i nešto što je izvan toga. Um je tako uobličen da ne može misliti o ograničenom objektu bez razmišljanja o bezgraničnom. Ni o posljedici ne može misliti bez razmišljanja o njenom uzroku. Ne možeš razmišljati o loše, dvojnosti, razdoru, raznolikosti, smrtnosti, itd., bez razmišljanja o vrlini, jedinstvu, skladu, jednoti, besmrtnosti, itd.

Mogućnost relativnog podrazumijeva realnost Apsoluta.

TO o čemu pričamo ima razne nazive. Ono se naziva Stvarnost, da bi se raspršila predstava da je Ono nepostojanje.  Naziva se Svijest, da bi se pokazalo da nije ni nesvjesno, kao nepokretni objekti, niti nepostojano svjesno, kao um. A naziva se Sreća, da se pokaže da u Njemu transcendiramo ovu relativnost koja je u suštini nesretna. Ono što se točno zna o tom Stanju je da Ono nije neki svijet ili mjesto prebivanja, na koje oslobođeni sigurno odlaze, sada, ili nakon smrti. Što god nije postojalo ni prije ni posle, ne postoji čak ni sada, ili  nešto nije stvarno iz jednostavnog razloga što izgleda kao da postoji tokom određenog vremena. Nešto što se pojavi u određenom vremenu, a nakon toga nestane, zapravo sve vrijeme nepostojeće. I Apsolutna svest ima svoju konačnost, jer je produkt sinergijskog  izražavanja početnih potencijala svemira.

 Na isti način je svijet, koji je pojava Stvarnosti, to što jeste samo zato što je prihvaćen kao takav, budući da postoji sam za sebe, nezavisno od Stvarnog. Prema tome, nestvaran je kao svijet, budući da sve vrijeme nije ništa drugo do Stvarno. Međutim, učenje ne može da se ograniči na analogiju, jer postoji ova bitna razlika, da Stvarnost nikada ne prolazi kroz stvarnu promjenu.

Mada postoji nešto što se zove konačnost, i to  je maya, iluzija. Stvarno je beskonačno, i samo zbog maye, nestvarnog, izgleda konačno. Ali riječ maya je tek ime, a ne objašnjenje. To je tek izjava da uistinu postoji ova pojavnost, koja je suprotstavljena istini; međutim, način njihovog istovremenog postojanja je potpuno neshvatljiv. Poistovjećivanje s tijelom koje je, naravno, ograničeno prostorom i vremenom, daje ti osjećaj konačnosti. U stvarnosti si beskrajan i vječan. To što je beskonačno jeste Sreća; u konačnosti sreća ne postoji

Univerzum je kao slika na ekranu. Konačnost univerzuma je Atma, Sebstvo. Mudrac vidi svijet samo kao izražavanje Sebstva.

Kada čovjekov život oslobođen vezanosti pronađe vlastito jedinstvo u duši, tada mu svjesnost vječnog od jednom postaje prirodna i neposredna, poput svjetlosti plamena. Izglađeni su svi konflikti i kontradikcije života; znanje, ljubav i postupci su uravnoteženi; zadovoljstva i boli postaju jedno sa ljepotom. Radosti i odricanja su jednaki u postojanju; pukotina između konačnog i beskonačnog je ispunjena ljubavlju i prelijeva se; svaki trenutak donosi vlastitu poruku vječnog; bezoblično se pojavljuje u obličju cvijeta, ili ploda; bezgranično nas uzima u svoje naručje.

Čista svijest je Beskonačna ali  ne kao beskonačna nakupina konačnih jedinki, već u smislu što se na nju ni na kakav način ne mogu primijeniti zamisli o konačnosti i ograničenju.

Kada bi Bog bio apsolutno slobodan ne bi bilo stvaranja.  Beskrajno biće je preuzelo na sebe zagonetku konačnosti.  A u njemu, koji je ljubav, konačno i beskonačno su jedno.

Komentiraj

5 × 4 =