U jednom mjestu  živio je mudrac i učitelj zvan Shri Saradev. Mještani su ga poštovali i iznimno cijenili. Oni  su njegovo znanje i mudrost  pripisivali  debeloj knjizi koju je držao na počasnom mjestu u svojoj sobi. Shri Saradev znao je da su većina mještana  neznalice (ličinke). Sve svoje znanje on je pripisivao debeloj knjizi koju je često donosio sa sobom i pridavao joj važnost. Kos što je bio imudar čovjek nije nikom dopuštao da otvori tu knjigu. U knjigu su uvijek svi gledali sa velikim poštovanjem. Naravno, istina je da u njoj nije bilo ničega, bila je prazna. Izvana je bila uvijena u  zgodne korice, i izgledala je vrlo  tajanstveno i mistično, nikom nije bilo dopušteno da ju otvori. Bila je jako dobro čuvana.
Jednoga dana kad je  mudrac Shri Saradev umro, oni koji su bili s njim, smatrajući se njegovim nasljednicima, odmah su potrčali  da otvore knjigu, želeći saznati njezin sadržaj. Ti su ljudi  doslovno slijedili Shrija svog  učitelja i gospodara, i uvjereno su mislili da su pravi nasljednici. Požurili su otvoriti knjigu.

Učitelj je s njima bio mnoge godine, ali oni nisu nikad  ni pomislili da otvore njega, nikad nisu zavirili u njegovo srce, nikad ga nisu razumjeli, nikad se nisu napili s njegova izvora. Ali sada kad je učitelj mrtav, njihov prvi poticaj znatiželje vodi ih da otvore knjigu i pogledaju što je u njoj zapisano. Požurili su otvoriti knjigu, želeći posjedovati njezin sadržaj. I onda, bili su iznenađeni, zbunjeni i razočarani kad su otkrili da je nešto nevažno pisalo samo na jednoj stranici.
Pogledajte kako ljudi, masa –ličinke, nesvjesni ostaju vezani za beznačajno i nebitno. Iako su  stalno uz sebe imali  živi izvor mudrosti, ali živi izvor nije ih tako zanimao kao knjiga. Milijuni ličinki se ponašaju tako oni se zanimaju za knjigu, korice, priće, vanjsko, navike. Oni sa sobom nose svoju Bibliji  svoju Gitu, svoj Kuran, ponavljaju stalno iste strofe, molitve, kitice, neprestano čitaju istu knjigu svaki dan. Vjeruju u knjigu. Pa čak da se i sam njihov Bog  pojavi  ovdje,  oni će i dalje čitati svoju knjigu, ili ponavljaju onu poznatu mantru. «Ja se molim Bogu.»

Takva je situacija u svijetu. Ljudi previše vjeruju u knjigu ( vjeruju formi, obliku, konfekciji, mrtvima). Knjiga postaje važnija, riječ postaje važnija, omoti postaju važniji  od istine. Riječ «bog» postala je važnija od samog Boga! I kad je učitelj umro, oni koji su bili s njim, smatrajući se njegovim nasljednicima  željeli su tu knjigu. Ali nisu bili nasljednici. Ličinke to ne mogu biti. Sumnja je privilegij ličinki Samo na trećem stupnju, kad ste leptir, možete naslijediti svog učitelja, ne prije.  Ako se ne asimilirate, nećete moći nastaviti  evolucijski put–postati leptir.

Nivo svijesti simboliziran ličinkom brine se za količinu, gusjenica (lav) za kvalitetu, a leptir nadilazi tu dvojnost. Njega ne brine ni količina ni kvaliteta. Ono transcendira sve parove suprotnosti. Zašto je mudrac pridavao sve svoje znanje debeloj knjizi? Zbog njih, jer ličinke ne bi razumjele tajanstveni izvor njegove mudrosti, lakše im je bilo vjerovati knjizi. Da bi oni to mogli shvatiti, on je držao tu veliku važnu knjigu istaknuto u sobi,i običavao im govoriti: «Sva moja mudrost potječe iz ove knjige.» To je razumljivo. Razumljivo je ako netko kaže: «Moja mudrost potječe iz Veda», vi razumijete. Ili netko drugi izjavi: «Moja mudrost potječe iz Starog zavjeta, vi to uvažavate, i cijenite. Kad potječe iz Talmuda i to shvaćate. Shvaćate propise, forme, zakone i navike.
Ali ako netko kaže da njegova mudrost dolazi ni otkuda, ili iz izvora, ili iz Jedne Istine, iznenada će se pojaviti nerazumijevanje, i odmah tražite potvrdu odakle ste to saznali. Neznalice, sjemenke, ličinke ne mogu razumjeti  prirodu mudraca- leptira. Svi oni mogu razumjeti neki već poznati vidljivi izvor. Oni žive u vidljivim, nesvjesnim navikama, u masi. Ličinka može razumjeti knjigu, ali ne može razumjeti srce. Ona razumije teorije o Bogu, ali ne razumije stvarnu pobožnost.
Ličinka (sjeme) misli da je identitet duša.  Njih više zanima da posjeduju znanje nego da sami postanu znanje. Znanje nije nešto što se može posjedovati. Ako ga posjedujete, onda se radi o obrazovanosti. Ako ne postanete znalac, nemate znanja. Možete se samo Pretvarati da ga imate.

Vratimo se priči. Kad su mudračevi sljedbenici ugledali samo jednu ispisanu rečenicu, jako su se  zbunili i uznemirili kad su pokušali prodrijeti u značenje fraze koja se pojavila pred njihovim očima.
A tamo na tom jednom listu bilo je zapisano:
“Kad shvatite razliku između posude i sadržaja, postat ćete mudri”
Prvo su pomislili da ih je prevario, čekali su  godinama  zanimajući se što piše u knjizi i onda kad su je otvorili samo jedna kratka rečenica.  Ali ta rečenica je mogućnost da sjeme izviri iz oklopa. Ako je shvatite, razumjet ćete sve svete tekstove na svijetu. U toj rečenici je zgusnuto sve. Sve mudrosti su u njoj. Svi Kurani, sve Vede i Biblije u jednoj su jedinoj rečenici, strahovito snažnoj rečenici, na nju treba meditirati. Kad shvatite razliku između posude i sadržaja posude, steći ćete mudrost.

Ličinke se zanimaju samo za posudu, ona im je sve, to je samo pola vizije. One ne misle na sadržaj. Sjeme privida ostaje, a time i sklonost  zapadanju u gušće razine obmana. Ličinke vjeruju u tijelo, forme, ime, prošlost, nadu koja nikad ne dolazi. Nada je najveći simbol zablude uma usmjeren u nesvjesno u budućnost,  koja ne postoji. Religija mase koristi «nadu» isključivo za podržavanje ega kako svijest ne bi boravila u Sebi «sada i ovdje»

Gusjenice (lavovi) zanimaju  se za sadržaj, oni su protiv posude, oni se odmiču u drugu krajnost, no oni vjeruje u duh. Uspinjanje naše osobnosti u veću cjelinu zahtijeva više od intelektualne vježbe. Gusjenica može vjerovati da će posljedak njezine probrazbe biti nova, veća gusjenica. Ali evolucija ju nagrađuje krilima leptira. Isto se tako atmička spoznaja nalazi izvan vidokruga intelektualne sposobnosti shvaćanja. Ona zahtijeva viši stupanj razumijevanja koji ovisi o neposrednom uvidu, o znanju izniklom iz iskustva. Čak i kad jedno svane zora spoznaje to ne znači da je postupak završen. Dublji smisao ovog iskustva nije odmah vidljiv.Život se nastavlja preuređivati jer se pod utjecajem novousvojenih i puno širih uvida motivacija čovjekova djelovanja mijenja. Oslobođenje nije kraj ceste, to je tek početak bogospoznaje.

Leptir prihvaća oboje, on će se vinuti iznad oba nivoa svijesti. Njegov um je vertikala. Jer leptir zna da sadržaj ne može postojati bez posude, niti posuda bez sadržaja. Posuda je posuda samo zato jer ima sadržaj. Oni pripadaju jedno drugome. Tako i materija i um idu zajedno. Pobožnost i svijet postoje jedno uz drugo. Oni se ne mogu odvojiti. Neznalice više  zanima posuda nego njezin sadržaj. Sadržaj je nestao, plamen više nije u svjetiljci. Ali njih nije zanimao plamen, oni će uvijek štovati svjetiljku (križ). Nikakva svjetlost neće izići iz svjetiljke, svjetlost je ovdje. Svjetlost ljubav, Bog sveprisutan. Oni su propustili vidjeti učitelja, jer sve što ih je zanimalo o znanju bilo je posjedovati ga.

Kad transcendirate dvojnost, kad više ne govorite ni «da» ni «ne», kad više niste opsjednuti teizmom ni ateizmom, nebom i zemljom, kad niste ni tradicionalni ni ono suprotno od toga, kad jednostavno bezazleno gledate na sve te ideje ka dijete, kad je vaše zrcalo potpuno čisto i na njemu nema prašine, kad se ne poistovjećujete ni s ličinkom ni s lavom, kad niste ni revolucionarni ni reakcionarni, tad ste samo ondje, tiho zrcalo, tada ćete spoznati da su posuda  i njezin sadržaj jedinstveni. Premda posuda nije sadržaj, a sadržaj nije posuda, oni pripadaju jedno drugome. Ako ih vidite zajedno, a ipak odvojeno, rastete, nešto spoznajete.

Kad shvatite razliku između posude i sadržaja, steći ćete mudrost. I samo tada let je moguć.

Ako dođete kod mudrog čovjeka, osjetit ćete da  su vaša pitanja za njega nevažna, vi ste važniji. Oni odgovaraju na vaše pitanje. Ali zapravo, odgovaraju vama. Pitanje je drugorazredno. Leptir zna da je svako pitanje  tako duboko da odgovor može saznati jedino ako si u dubokoj tišini.  Odgovor dolazi onda kad pitanja nestane. Tada će se odgovor javiti duboko u tebi.

Da bi se nešto vidjelo kao takvo, mora se otići izvan toga. To je vertikalan put, put (leptira) transcendencije. Dokle god idemo horizontalnim putovima, lutamo svijetom, u materiji i obmani. Drugim riječima, neznanje (ličinka) i njegovo nadilaženje su stanja svesti. Tako vas vodi mudar čovjek.

Mudrost je neiscrpna. Znanje je iscrpivo,  jer biti mudar znači biti u srodstvu s neograničenim izvorom cijeloga. Biti u neograničenom izvoru jest biti mudar, postojanje je neiscrpno. Mudar čovjek je poput oceana – od njega možete uzimati koliko god ste u stanju to činiti, ništa se ne umanjuje, on ostaje kakav je bio i prije. Neograničeno ne možete umanjiti. Znanje je ograničeno, njega ima samo u ograničenim količinama. Mudar čovjek daje vam krila.

Mudar čovjek je uvijek čudo, jer on je neodređen, tajanstven. Malo je (mudraca) koji su govorili jezikom djeteta (leptira).  Prisutnost mudrog čovjeka vodi vas na duga putovanja, na nepoznata putovanja. Mudar čovjek pomaže vam da postanete jači, on vas ne snabdijeva znanjem.

Mudrac uništava vaše znanje, oslobađa vaše čuđenje, ponovno vas čini djetetom; ispunjava vaše biće mirom, divotom, tajanstvenošću koja nigdje ne pripada.

 

 

Komentiraj

3 × three =