Ljudska Običnost

Um uvijek želi nešto posebno. I zbog te želje um stvara  posebne stvari, i kroz to stalno se neki problemi stvaraju. A zapravo, nema ništa posebnoga. Ili je cijela stvarnost posebna, ili ništa nije posebno. Mi imamo koncept nečega posebnog na kraju i zbog toga posebnog, mi se i dalje krećemo. Ali, zbog toga nečeg posebnog  uopće se nikamo ne krećete, jer to je kretanje
samo u željama. A takvo kretanje nije napredovanje, već kretanje u krugu. Cijeli ovaj svijet je borba za posebnost. Neki to pokušavaju postići u politici, neki u ekonomiji, neki u radu na sebi kao i u religiji. Večina ljudi na ramenima nosi težak teret strepnji, sumnji, loših osobina koji  ih onemogućuju u napredovanju kroz život, ali pak se može stići do cilja i to zahvaljujući svjesnoj volji i ustrajnosi.

Ni jedan problem koji ima korijen u egu, ne može se riješiti ako se ego ne transcendira. Problem možete odgoditi, možete u njega unijeti malo uobičajenosti, možete stvoriti nešto normalnosti, ublažiti problem, ali ne možete ga riješiti. Možete učiniti da čovjek u društvu funkcionira djelotvornije uz pomoć nekih tehnika, ili psihoanalize, ali oni nikad ne rješavaju probleme jer mehanički ili nesvjesni trud kao i psihoanaliza ne može shvatiti ništa što transcendira ego. A kadgod se problem odgađa, kad se odmičete od njega, nastaje drugi problem. On jednostavno promijeni svoje mjesto, ali postoji i dalje. Prije ili kasnije, doći će do nove erupcije starog problema. Tada će biti teže odgoditi problem ili se odmaknuti od njega. Problem se može riješiti samo onda, ako se možete uzdići iznad njega. Ako to ne možete učiniti, onda ste vi problem. Tko će ga onda riješiti? Kako će ga itko riješiti? Tada ste vi problem, problem nije nešto odvojeno od vas. Zato se rijetko sreču obični ljudi, koji nisu pod utjecajem zamišljanja prošlosti i budučnosti.

Živjeti prema prošlosti znači živjeti neodgovorno. To je život reakcije. Vi ne vidite situaciju, vi jednostavno i dalje ponavljate vaša stara objašnjenja – a problemi su novi svakog dana, svakog časa. Život se mijenja, ali um ostaje statičan. U tome je cijeli problem – da um ostaje statički mehanizam, dok je život neprestano strujanje. Zato ne može biti nikakva zajedništva između života i uma.
Uz običnost dolazi i više stanje koje zovemo prostodušnost. No, lukavi um se bori jer ego raste borbom, a lukavi um može postojati samo oko ega. Oni mogu biti samo zajedno, oni su nerazdvojni. Ako ego nestane, nestane i lukavog uma, a ono što ostane je običnost i prostodušnost. Ako se borite sa životom, ako idete protiv struje, ako niste prirodni i spontani, ako živite u prošlosti, a ne u sadašnjosti, vi niste prostodušni. Prostodušnost je stanje svijesti bez misli. To je drugo ime za stanje uma bez misli. To je sama srž prosvijetljenosti. Vi se usklađujete s krajnjim zakonom stvari, prestajete se boriti, počinjete ploviti sa stvarima. Možete  odabrati: ili razočaranje, patnju i nevolju – tada zadržite ego, hranite ga. Ili  želite  mir, tišinu, blaženstvo – ali tada morate vratiti svoju prostodušnost.

Mudar je savjet ono što treba primijeniti. Budite samo jednostavni i prostodušni. I tada se cijelo postojanje otvara pred vama. Zato se kaže da onaj tko je spoznao, postaje posve
običnim, on je jedno sa stvarnošću. Težiti za nečim posebnim znak je ega. A ego ima sve mogućnosti da stvori provalije i udaljenosti između vas i stvarnosti. Meditirajte zbog meditacije… tada ona postaje vječna. I tada se ego ne može javiti. Ako nemate želja, vi se ne možete prenijeti mislima u budućnost, ako nemate želja, vi ne možete početi očekivati nešto, ako nemate želja, nikad nećete biti razočarani. Kad ste bez htjenja, vrijeme doista nestaje. Vi se krećete od jednog trenutka vječnosti do drugog trenutka vječnosti. Nema postupnog slijeda… i tada nećete nikad pitati zašto se ne događa ništa posebnog.

Ono čemu se većina aspiranta čudi kad susretnu gurua ili majstora je njihova ljudskost, čista običnost. Jer  Bog kad stvori Majstora, ne uništi čovjeka.

Jednom kada se okusi vječnost ljubavi, bezvremenost ljubavi, bivate preobraženi. Tada više niste dio zemaljskog svijeta, jer ulazite u svijet svjesnosti, u sakralni svet. Naravno i dalje se nastavlja živjeti svojim uobičajenim životom, zapravo bivate još običniji nego inače. Izgubit ćete sve pretenzije, sve egoističke želje. Zaboravit ćete sasvim da ste neko, postat ćete sasvim obični. Međutim, u toj običnosti postoji sjaj, lakoća, ljepota, velika divota. Puni ste svjetlosti jer ste puni ljubavi; puni ste radosti jer ste puni ljubavi. Uvijek ste spremni da dijelite jer ste naišli na neiscrpan izvor. Nikada više ne možete postati jadni. Ako možete biti obični, vi ste oslobođeni. Tada za vas nema samsare, nema svijeta.  U stanju svjesne običnosti i prostodušnost su Duh i Sebstvo isti. Ovdje su i istina i ljubav jedno te isto. I ovdje je duševni, unutarnji mir tako velik da je iznad svjetovnog mira, to je krajnja smirenost, kao da se ovdje mir stopio s istinom i ljubavlju i Duhom.

Budite obični. Biti običan – to jeprekrasno. Jer tada nema napetosti nema tjeskobe. Biti običan je nešto vrlo tajanstveno upravo zato jer je tako jednostavno. Biti vječan, bez želja, to je tajna. A biti običan je cilj.

 


Ostali članci u kategoriji: “Savjeti”

[showposts category=”135″ num=”99″]

Komentiraj

20 − sixteen =