Ova upanišada sadrži bit vedante. Najdubokoumnija je od svih upanišada; također je najvažnija jer je za razliku od drugih upanišada ona sama dovoljna da čovjeka dovede do oslobođenja. Vrlo je kratka i sastoji se od svega desetak mantri. Mantre se mogu podijeliti na četiri dijela: agama, vaitathya, advaita i alatašanti. U dijelu zvanom agama (agamaprakarana) razmatra se načelo prvobitnog kozmičkog zvuka (pranava) koji je ključ samospoznaje. U drugom se dijelu (prakarana) raspravlja o načelu dvojnosti koje je velika zapreka na putu do oslobođenja te se to načelo opovrgava.

Treći se dio bavi nedvojnim jedinstvom (advaita), dok posljednji opisuje određene međusobno suprotne nevedske doktrine, i odbacuje ih. Nijedan zvuk nije izvan dosega prvobitnog kozmičkog zvuka, oma. Svi su zvukovi samo varijacije koje potječu od tog kozmičkog zvuka (om). Brahman je također om, om je izraz brahmana i istovjetan je s Njim.

Brahman, koji je iznad ljudske moći shvaćanja, očituje se kao atman. Razlike između najnižeg, s budnim stanjem povezanog stupnja svijesti (višva), stanja sna povezanog s blistavim stupnjem svijesti (taijasa) te dubokog sna povezanog sa stupnjem intuitivne spoznaje (prajna) samo su vanjska očitovanja koja se pripisuju atmanu. Atman, dakle, ostaje jednako neuznemiren za vrijeme tri stanja u čovjekovu životu: budnosti, sna i dubokog sna. Taj se atman ne razlikuje od onoga što nazivamo “Ja”. “Ja” ili atman pliva poput ribe u rijeci, ne obraćajući pozornost na ovu ili onu obalu, iako joj obale ograničavaju i određuju tok. U stanju dubokog sna svi se mentalni poticaji (vasana) zaustavljaju; i dalje su prisutni, ali se ne očituju i nisu aktivni. U stanju sna, čovjek se povodi za poticajima te može osjetiti zadovoljstvo. Sve se vrste čari i privlačnosti osjetilnog svijeta, koje vežu čovjeka za predmete i pojave oko njega rađaju za vrijeme stanja budnosti i sna. Um je uzbuđen i ta su dva stanja plodno tlo na kojem se mentalni utisci i poticaji (vasana) stvaraju, oni rastu, množe se i puštaju korijen. Zapravo je uznemireni um uzrok stvaranju; on je iza svega stvorenog (sršti).

Međutim, postoji i četvrto stanje koje se razlikuje od prethodna tri i naziva se turiya. To se stanje ne može opisati riječima ni zamisliti pomoću uma jer je ono iznad dosega intelekta (buddhi) i uma (manas). Donekle ga opisuju riječi santa, šiva, advaita. To je sve. To je mir, to je milost, to je jednost. U tom stanju mentalni nemiri nestaju pa uma više nema.
To je stanje pobjede nad umom, negiranje uma, stanje koje se zove amanaska. Kakva je to pobjeda! Jer um je latentan, pritajen za vrijeme dubokog sna, za vrijeme sna je nemiran i uzrujan, dok je u budnom stanju aktivan pokretač.

U sva tri stanja istina ostaje nespoznata. Objektivni je svijet samo pričin nastao u uznemirenom umu, slično užetu umjesto kojega vidimo zmiju što u stvari ne postoji. Svijet niti se rada niti umire. Svijet nastaje iz našeg neznanja, a nestaje kad steknemo mudrost.

Glasovi A, U, M koji čine prvobitan kozmički zvuk (omkara), predstavljaju stanja višva, taijasa i prajna, a svaki od njih igra posebnu važnu ulogu u duhovnoj disciplini (sadhana).

Glas A naglašava važnost bogoštovlja (upasana) i pomaže čovjeku da ostvari sve želje. Usredotočimo li se na glas U, produbljujemo mudrost (jnana), a zadržimo li se osobito na glasu M, postižemo konačno stapanje duše s Najvišim. Onaj koji štuje (upasaka) prvobitni kozmički zvuk (pranava) zadobit će spoznaju istine o svijetu i svemu stvorenom. Svi će ga štovati. Glasovi A, U i M slijede jedan za drugim stvarajući prvobitni kozmički zvuk (pranava) i konačno prelaze u nešto što nije mantra (amantra), postaju bezvučna rezonanca koja se gubi i nastaje tišina. To je simbol mira, milosti i jednosti (šanta, šiva, advaita), stapanje pojedinačne duše s univerzalnom, pošto se odbace ograničavajuće odlike poput imena i oblika. To nije sve. Karike” 24-29 ove upanišade slave prvobitni kozmički zvuk (pranava) kao uzrok Kreacije i slave ga kao utjehu za sve boli. Zašto?
Onaj koji duboko razmišlja o kozmičkom zvuku om, uvijek svjestan njegova značenja, moći će nepokolebljivo napredovati prema svjesnosti o Zbilji što stoji iza svakoga pričina i načelo je najvišeg Sebstva (paramatmatattva).

U prvom se dijelu općenito govori o nedvojnoj jedinstvenosti atmana, a u drugom se dijelu dokazuje daje pretpostavka o dva entiteta, naime svijetu i Bogu, pogrešna i prolazna. U dijelu koji se zove nedvojnost (advaita) ova se doktrina dokazuje u raspravama i tvrdnjama. Isprva je svijet bio latentan i neočitovan; sam je brahman posljedica.

Dakle, promišljanje o posljedici neće dovesti čovjeka k izvoru iz kojeg je sve poteklo.
Brahman
koji se otkriva u ovoj upanišadi nije posljedica, već prvobitni uzrok. On se ne rađa i nije ograničen, On se ne dijeli na sve ovo mnoštvo.
Atman
je sveprožimajući poput etera (akaša). Može se doimati određenim i odijeljenim, poput posude ili sobe, pa u tom slučaju govorimo o individualiziranom atmanu. Međutim, ograničenja koja mu postavljamo nisu istinita. Tijelo je također slično posudi koja u sebi sadržava dio neba dajući mu oblik. Zapravo nema razlike između neba u posudi i neba izvan nje; izuzmemo li faktor ograničenja, one će biti jedno. Kad tijelo nestane, pojedinac (jivin) se stapa s Univerzalnim (paramatman). Ograničenje prividno određuje atmana, a bez ograničenja atman je najviše Sebstvo (paramatman). Pojedinca (jivin) nikad ne možemo smatrati samo udom (avayava) ili nekom preobrazbom (vikara) najvišeg Sebstva (paramatman).

Rađanje i umiranje pojedinca (jivin) i njegovo lutanje od jednog svijeta (loka) do drugog uistinu je nestvarno. Sve je to pričin, a ne stvarnost. Ako se zadubite u to, shvatit ćete da dvojnost nije oprečna nedvojnosti. Opreke su prisutne među različitim religijama i filozofskim školama koje polaze od načela dvojnosti – 13) karika – konkretna objašnjenja u obliku stiha, posebice u filozofiji. Za onoga koji je nadišao dvojnosti (advaitin) sve je univerzalni Apsolut (parabrahman), on ne zna za suprotnosti. Onoga koji vidi dvojnost (dvaitin) uvijek prati ozračje sebičnosti, oholosti i mržnje jer gdje je dvojnost, ondje su strah, vezanost i sve strasti koje iz njih proizlaze.

Nedvojnost (advaita) je najviša istina, dok je dvojnost (dvaita) samo određeni mentalni stav, stanje uma. Dakle, dvojnost ima utjecaja samo dok je um aktivan. U dubokom snu ili savršenom miru (samadhi) ne postoji spoznaja o dvojnosti. Kad prevladava neznanje (avidya), naglašene su razlike, a kad se uspostavi mudrost (vidya), prevladava iskustvo jedinstva. Nema oprečnosti ni svađe između dvojnosti i nedvojnosti.

Brahman je uzrok svakog pričina i varke što ih u sebi sadržava riječ svijet (jagat).

Nije ispravno reći da se najviše Sebstvo (paramatman) rađa kao svijet (jagat) jer kako se može izmijeniti nečija istinska priroda (svabhava)? Mnogostrukost nije osobina samog najvišeg Sebstva (paramatmatattva). Vede (šruti) to objavljuju u različitim kontekstima, pa čak i osuđuju one koji najviše Sebstvo vide mnogostrukim.

Svjedok svih stanja uma, pa čak i njegova poništenja, nikad se ne može spoznati umom. Samo je Svjedok vječan, na njega ne utječu vrijeme i prostor i zbog toga se naziva atmacaitanya. On jest Istina (satya). Sve ostalo je nestvarno.

 

Odvrati um od osjetilnog svijeta vježbajući razlučivanje i nevezanost; tada ćeš postići iskustvo ne-uma (amanobhava).

Moraš ipak zapamtiti još nešto: pokušaj nadziranja uma bez točnog razumijevanja prirode osjetilnog svijeta, jalov je i beskoristan trud jer niti će vezanost prestati niti će uznemirenost nestati tako lako. Oni će ponovno niknuti čim dobiju prvu priliku. Ono što treba činiti jest preoblikovati nepokretnost uma za vrijeme dubokog sna u stanje trajne neučinkovitosti. Kad se dobro i istinski učvrsti uvjerenje da su sva osjetilna iskustva nestvarna, um više neće imati zbunjujući učinak, bit će nemoćan kao mrtav ud. Koliko god da je čovjek gladan, on sigurno neće poželjeti tjelesne izlučine, zar ne?

Spoznati da atman, koji je cilj spoznaje, ne spava, ne rađa se, nema ime, oblik i slično, da vječno isijava i osvjetljuje sebe (nityasvayamprakaša) znači izdići se iznad svih uznemirenosti (vikara) uma.

Pokušavati da se ukroti um bez pomoći razlučivanja ili objaviti čovjeku nestvarnost svjetovnih želja (višaya) isto je kao i pokušati da se ocean isuši pomoću vlati trave, budalasto i jalovo. Budite čvrsto uvjereni da je svijet bajka i moći ćete težiti k savršenom miru (prašanti) i neustrašivosti (abhaya). Uzročna sila koja stoji iza svakog rađanja ili rezultata morala bi biti istinita (sat) ili neistinita (asat) ili kombinacija oboje (satasat), žarne? O kakvoj se točno preobrazbi radi?

Uzrok (karana) se mijenja i postaje posljedica (karya). Istinito (sat) se ne može promijeniti pa se ništa ne može roditi iz njega. Neistinito (asat) je prazno i ništa ne potječe od njega. Sat i asat ne mogu se ni zamisliti zajedno. Iz toga logično slijedi da se ništa ne može roditi ili proizvesti; uzrok (karana) ne može postati posljedicom (karya). Kad pomisliš na vatru, ne osjećaš njenu toplinu, osjetit ćeš je samo ako je dotakneš rukom. Isto se tako svaka pojava razlikuje od znanja (jnana) o njoj.

Znanje je jedno, a izravno iskustvo nešto sasvim drugo. Štoviše, potraga za prvobitnim uzrokom beskrajna je pustolovina. Jer iako zmija uopće nije tu, čovjek je vidi u užetu. Sve je plod mašte. U snovima, u kojima nema ničega konkretnog, proživljavaju se različite radosti i tuge. Za spletke i zaključke koje proizvodi um nije potrebna osnova ili objašnjenje. Neodgovorni će zaključci o nestvarnom svijetu progoniti um tako dugo dok u njemu ne zasja svjetlost istine. Čvrsta je vjera u pričin sudbina onih koji žive u dubokom neznanju (avidya, ajnana).

Ova upanišada nedvojbeno objavljuje da istinito (sat) nikad ne može biti uzrok posljedici (karya), drugim riječima neistinitog (asat). Vanjski je svijet proizvod našeg vlastitog uma (citta), poput dima što nastaje pri izgaranju mirisnog štapića. Sve je pričin (adhyasa, abhasa), nešto za što smo pogrešno uvjereni da jest, a u stvari ne postoji. Ozračje neznanja (ajnana) plodno je tlo za rađanje i množenje zabluda. Svijet oko nas što se neprestano mijenja (samsara) ima dvojna obilježja evolucije – nastanak i propast, a plod je naše zablude. Budući da je najviše Sebstvo (paramatman) u stvari oličenje svakog sebstva (sarvatmasvarupa), nema mogućnosti da se u njemu pojave uzrok i posljedica ili želja i njezino ostvarenje ili namjera i rezultat.
Za onoga koji je doživio viđenje atmana, sve je
atman. Sjeme zaraženo pričinom (maya) izrast će u drvo zaraženo pričinom, a oboje je neistinito i prolazno. Isto su tako rođenje i smrt pojedinca (jivin) neistiniti. Oni su samo riječi koje ne znače ništa. Ono što se vidi u snovima nije odvojeno od sanjača, zar ne?

Može se doimati različitim i odvojenim od njega, ali zapravo je dio njega jer potječe iz njegove svijesti. Onaj koji je svjedok nema početka ni završetka, ne vežu ga dužnosti i obveze, ispravno i neispravno. Znati to i učvrstiti se u tom uvjerenju znači postići oslobođenje od okova. Uznemirenost uma (cittaspandana) uzrok je pojavama (utpatti).

Komentiraj

17 − eight =