Život na zemlji je poput oceana, uvijek nemiran, s valovima radosti i tuge, gubitka i dobitka.  Čovjek je rođen za uzvišenu sudbinu i ne bi smio uzalud trošiti svoje dane na bezvrijedne težnje i bezosjećajnu taštinu. Njegova je svrha života saznati istinu, onu jednu univerzalnu apsolutnih vrijednosti, živjeti u njoj i za nju. Samo ga to može učiniti slobodnim i sretnim. Ako nije potaknut tim uzvišenim ciljem, njegov je život puko rasipanje i plutanje na nemirnim valovima, jer more života nikad nije mirno.

Pitao je duhovni tražitelj mudraca: Postoji li takvo nešto kao Guruova Milost? Mudrac je odgovorio : Njegova milost je stalna i univerzalna. One se ne daje jednome, a uskraćuje drugome.
Zanimljivo je koliko je taj pojam i smisao riječi „milost“ prisutna u svim oblicima ljudske komunikacije  kako u religiji tako i u svim oblicima duhovne orijentacije. Taj pojam se koristi i primjenjuje i u različitim oblicima predanosti Bogu, učitelju kao i samom sebi. Činjenica koja se zanemaruje ustvari i ne razumije, a prisutna je  kod duhovnih tražitelja da ukoliko ste od onih koji tvrde, smatraju da je sve Bog, da su oni Bog zaborave kako onda Milost traže izvan sebe. Kod razumijevanja tog smisla treba definirati da li netko pojam milost percipira iz razine dvojnosti ili je osvijestio da je milost naša stalno prisutna unutrašnja Istina.

Imamo primjer o tome. Nakon što je Adam počinio grijeh, skriva se. Bog ga traži i pita: »Adame, gdje si?«. U hinduizmu se pojedinac spašava sam (ili milošću gurua), dok u kršćanstvu Bog spašava čovjeka. U središtu hinduizma je neka tehnika, a u središtu kršćanstva milost Božja. U hinduizmu je spasenje individualni napor, u kršćanstvu je naglasak na zajedništvu – Crkvi (»Već dvije tisuće godina Crkva je kolijevka u koju Marija polaže Isusa, te ga povjerava klanjanju i promatranju svih naroda.« Ivan Pavao II., »Otajstvo Utjelovljenja«, 11). Dakle, u hinduizmu ako vjernik želi komunicirati s Bogom, on se sam mora uzdignuti do Boga. Preobražava se,  (sam postaje Bog!), kako bi bio sposoban za odnos s božanskim, što je označeno panteistički. »Yoga prihvaća oboje – vjerovanje u kreativnu snagu univerzuma ili u svetu osobu«,  Sredstva te preobrazbe jesu meditacija i tehnika.

Imamo iskustva kad ponekad mudraci svoje učenike u nekoj radnji, sadhani ga odbiju, ignoriraju a često znaju biti i grubi što za mnoge to znači nešto poput negativnog ili izraza da sa vama nešto nije u redu. Da bi se kasnije u nekom novom iskustvu potvrdilo da je upravo to bila Gurova milost.
Možemo reći da se pojam i riječ milost često mehanički koristi više kao oblik neke uzvišene pažnje, dara, poklona posebnim pojedincima.

Trebamo znati da je Guruova milost ta pomoću koje je vaš um angažiran u traganju za istinom, i sa njegovom milošću vi ćete je i naći. To djeluje sigurno prema konačnom cilju. I to je za sve.

Kod svakog tražitelja njegovo Srce je plodna zemlja, duhovno tijelo je dobro plemenito sjeme, molitva i meditacija su zalijevanje vodom. Sunce koje je potrebno da sjeme proklija, Božja je Milost (Božja Milost i Milost Učitelja-Sat-Gurua je jedno te isto), ispravan, čist, svet i jednostavan život, visoko je kvalitetan gnoj. Sada je do nas kako ćemo se brinuti o cvijetu kada proklija iz sjemena. To predstavlja rađanje i rast Svjesnog Čovjeka. Svaki put kada se pojavi spoznaja, to je milost Sat-gurua. Idite do izvora te milosti, tamo samospoznaja počinje. Trud onoga tko primi tu milost neće biti uzaludan. Primajući tu milost Sai-gurua vi ste na graničnoj liniji između spoznaje i ne-znanja. Tu u stanju iza svega znanja o malom ja i um vrtloženja se započinje vaše buđenje.
Netko se može priključiti određenoj tradiciji poznatog Guru, kao Babađiju, Ramakrišni itd, i  određenom načinu prenošenja učenja i njegova prakticiranja. Ona ne označava razinu svjesnosti. Prihvatiš li nekog učitelja iz te tradicije za svojega gurua, pridružuješ se njegovoj liniji. Obično dobivaš neki znak njegove pažnje – pogled, dodir, riječ, ponekad i živopisan san ili sposobnost neprestanoga prisjećanja. Ponekad je jedini znak milosti uočljiva i brza promjena u karakteru i ponašanju učenika.

Probuditi čovjeka iz noćne more, košmara, je milost, blagoslov. Milost vaše Unutrašnje Istine je vječno sa vama. Vaše samo pitanje za milošću je znak toga. Nemojte brinuti o Guruovoj Milosti, ali radite ono što vam je rečeno! Činjenje, djelovanje, je znak i dokaz ozbiljnosti, ne očekivanja milosti.

Milost vam govori  da gledate unutra. Sve što vam treba, vi imate. Koristite to. Podnašajte se kako najbolje znate, radite ono što smatrate da je potrebno. Nemojte biti uplašeni od grešaka; uvijek ih možete popraviti, samo je namjera važna. Oblik koji stvari uzimaju nije unutar vaše moći, motivi vaših djelovanja jesu. Svi imate snagu svog sebstva da radi za vas, i za vaše dobro. Toj se sili ne može naređivati, niti je možemo nadzirati ili predvidjeti. Ona je »milost«, koja nailazi i kad je ne tražite, kad je vaš um smiren i u stanju budnog bivanja.

Iako je um obično ispunjen navikama, prosudbama, vrednovanjima ne želi priznati da ono neusporedivo i nedostižno bezvremeno čeka u svačijem srcu da ga se prepozna. Jedino što treba učiniti jest odbaciti sva sjećanja i očekivanja. Samo biti spreman, u krajnjoj ogoljenosti i ništavnosti, i iskreno živjeti svoju istinu u onoj mjeri u kojoj si je spoznao. Djeluj u skladu s onim što razumiješ, ma kako to malo bilo. Ozbiljnost  i pažnja je ta koja vodi dalje, a ne pamet – tvoja ili tuđa.

Znanje o istini je samo na razini intelekta. U primjeru kad, kad netko pokaže ružu ili nešto izvana i kaže: „Ovo što vidite također je Bog, nema ništa u univerzumu što nije Bog.” (ili čista svijest, naziv uzmite koji vam odgovara). To netko može izjaviti tako prirodno jer on tako vidi tu istinu. Ali mnogima, to nije prihvatljivo. Netko može na to reći.“To možemo doživjeti samo onda ako imamo Božji blagoslov.” U yogi  je poznato da je predanost Guru i njegovo vodstvo u lekcijama, savjetima njegova milost. Jer je vanjski svijet uvijek ostavljen na milost i nemilost tumačenjima učenikovog uma koji ga zbunjuje različitim stavovima, sloganima, dogmama itd.. Božja Milost je sinonim za Božansku Ljubav, zato je sam nečiji trud i volja da se otvori za samo spoznaju  Kada pojedinac otkrije da je zauvijek slobodan tada prepoznaje da je Božja Milost uvijek i svugdje prisutna.

Istina koja se zaboravlja je ta da Božanska Milost je uvijek i svuda prisutna. No nedostaje samo tragaočev trud! Govoreći o krajnjem iskustvu jednosti s Kreatorom i kreacijom, možemo reći da prepoznavanje i iskustvo ovoga temeljnog jedinstva zahtijeva ozbiljnu pažnju i neprestanu težnju. Ovo iskustvo neće vam biti darovano. Čovjek ga mora postići odlučnim nastojanjem. To se iskustvo može ostvariti samo ako čovjek nastavi svojim trudom. Ako odluči ukorijeniti se u božansku Svijest, ništa to ne može spriječiti. Zato je vrlo važno aspirantovo nastojanje na duhovnom putu (radi na sebi, samospoznaji, budnosti).

Smisao univerzalnog vjerskog principa koje se uvijek ponavlja kaže: da bi spoznao Boga, osoba treba odustati od samoga sebe. Iako svi to olako ponavljaju ipak ništa nije teže učiniti od toga, i ništa nije tako temeljito pogrešno shvaćeno. Kako ja, koje je sebično, može predati sebe? Svi smatraju da to ne činimo sami svojom snagom, nego pomoću dara božanske milosti.
I tu nastaje pitanje, je li ova milost dana svima, ili tek odabranima? Neko smatra da je dana svima, ali da neki prihvaćaju njenu pomoć, a neki je odbijaju. Drugi govore da je milost namijenjena samo ponekom izabraniku, ali najveći dio ustraje na tome, kako svaki pojedinac ima moć da je uzme, ili ostavi. Kršćanstvo to tumači u ideji da se čovjek može predati jedino “u Kristu”. Naime, ovdje Krist predstavlja stvarnost, i ne postoji neko odvojeno  „sebstvo“ ili “ja” koje bi se trebalo predati. Stoga je predavanje samoga sebe pogrešno postavljen problem.
“Krist” je spoznaja da ne postoji odvojeno “Ja”.
“Ja ništa ne činim sam…. Ja i Otac smo jedno .” Ako problem uopće postoji, tada je vezan za shvaćanje da u ovom trenutku vi nemate nikakvog “Ja” koje bi se trebalo predati. Svi ste potpuno slobodni učiniti to u svakom trenutku, i baš ništa te u tome ne može spriječiti. To je naša sloboda. Međutim, mi nismo slobodni da bismo napredovali, da bismo se predali, da bismo se otvoreni izložili milosti, jer sva ova rascijepljenost uma zapravo je poricanje i odgađanje naše slobode.  Zato je u Hinduizmu Shiva “onaj koji je milostiv”, “Gospodin koji je postao sve”. Kada onaj koji ponavlja mantru kaže, “Klanjam se Shivi”, on se klanja Svijesti koja boravi u njemu i u svakoj stvorenoj stvari, pokretnoj i nepokretnoj, osjetilnoj, neosjetilnoj.

Ako znate što tumačite ili podučavate, onda možete podučavati ono što znate. Tada su tu viđenje i podučavanje jedno. Ali je Apsolutna Realnost iznad oboje. Treba razumjeti da je sudbina isto što i milost. Prihvati sve što ti život donosi i shvatit ćeš da ti je to najveći blagoslov.

Moć i milost pripada svima i mogu ih dobiti svi koji se za to mole. Uzimanje određenoga imena ne pomaže mnogo. Možeš se nazvati bilo kojim imenom, ali sve dok napeto vodiš brigu za svoje lažno “ja”, zapreke koje su se ispriječile znanju o stvarnom sebstvu neće biti uklonjene. Ovaj prostor, niste vi. Morate čvrsto vjerovati u svoje Sebstvo. Morate osjećati duboku potrebu da upoznate sebe. Milost je uvijek tamo. Vaše prvo uvjerenje, da jeste”, prethodi riječima i onome čemu ste dali oblik tijela. Odbacite tu identifikaciju sa tijelom. Vi ste prethodili riječima, pa zato samo budite to.

Nisargaddata Maharaj je rekao: Sve dok zamišljaš da ti je potrebna moja milost, stajat ćeš poput prosjaka na mojim vratima moleći me da ti je dam. Kad bih ja tebe molio za milost, to također ne bi imalo smisla! Nismo odvojeni, stvarnost je zajednička svima. Mudrac nije ni ono što se percipira ni onaj koji percipira, već jednostavan i univerzalan faktor koji percepciju čini mogućom. Stvarnost je unutar svjesnosti, ali ona nije ni svjesnost ni bilo koji od njezinih sadržaja.

 MILOST je transcendencija.

Komentiraj

2 × five =