Po samkhja filozofiji, Bog ne postoji. Ona kaže da ne može  postojati Bog ovog univerzuma, zato što, kad bi ga bilo, on bi morao biti jedna duša; no, duša mora biti ili slobodna ili podčinjena. Kako bi duša koja je podčinjena prirodi, ili u vlasti prirode, mogla stvarati?’ Ona sama je rob. A sa druge strane, zašto bi Duša koja je slobodna stvarala i upravljala svim tim stvarima? Ona nema želja i prema tome ne može imati nikakvu potrebu da stvara. Drugo, ta ista filozofija kaže da je teorija o Bogu nepotrebna; priroda sve objašnjava. Kakva je korist od Boga ?

S druge strane, Kapila uči da ima puno duša koje, premda su skoro postigle savršenstvo, ne uspavaju sasvim, zato što se ne mogu potpuno odreći svih moći. Njihovi duhovi za izvjesno vrijeme uronjavaju u prirodu, da bi ponovo izronili otuda kao njeni gospodari. Ove duše se zovu bogovi. Takvi bogovi postoje. Svi ćemo mi postati takvi bogovi i, po samkhji, Bog, o kome govore vede, ustvari je jedna od tih slobodnih Duša. Osim njih, ne postoji vječno slobodan i blagoslovljen Tvorac univerzuma.
Jogini, naprotiv, kažu: “Nije tako. Postoji jedan Bog; postoji jedna Duša odvojena od svih ostalih duša, ona je vječni Gospodar sveg stvaranja. Vječno slobodna, Učitelj svih učitelja.” Jogini također prihvaćaju da postoje oni koje samkhja zove “uronjeni u prirodu”. Za njih, to su jogini, koji nisu postigli savršenstvo; mada za neko vrijeme spriječeni da postignu cilj, oni ostaju   upravljati ovim ili onim djelom univerzuma.

U indijskim filozofskim sistemima, bogovi predstavljaju izvjesne visoke funkcije, koje uzastopno preuzimaju različite duše. Ali, nijedna od njih nije savršena.

Često netko pita kakvo je to stanje u kome nema ni duha ni znanja? To što mi zovemo znanjem je jedno stanje niže od onog koje je s one strane znanja. Treba uvijek držati na umu da krajnosti veoma sliče jedna na drugu. Spore vibracije vidimo kao tamu, brže kreiraju svijetlost, a još brže ćemo opet vidjeti kao tamu. Isto tako, neznanje je najniže stanje, znanje je srednje stanje, a s one strane znanja nalazi se najviše stanje; dvije krajnosti izgledaju slične.

Samo  po sebi znanje je nešto stvoreno, jedna kombinacija; ono nije Stvarnost.
Što je rezultat stalnog upražnjavana  najviše pažnje? Sve stare težnje za aktivnošću i inercijom biće uništene, isto kao i težnje za dobrotom. To je slično onome kada se, pomoću alkemije, zlato oslobađa od šljake. Kada se ruda istopi, šljaka sagorijeva zajedno sa kemikalijom. Isto tako, ta neprestana snaga kontrole uništit će prethodne loše težnje, a konačno i dobre. Te dobre i loše težnje će se uništiti uzajamno, ostavljajući Dušu samu u svom njenom sjaju, oslobođenu od dobra kao i od zla, sveprisutnu, svemoćnu i sveznajuću. Tada će čovjek znati da za njega nema ni smrti ni rođenja i da mu nisu potrebni ni nebo ni zemlja. On će znati da niti je došao niti će otići; da se jedino priroda kretala i da se to njeno kretanje odražavalo na Dušu. Svijetlost, koju je ogledalo reflektiralo na zid, kreće se, a zid glupo zamišlja da je on taj koji se pomiće. Isto je tako sa svima nama; ćita  (umna tvar) je ta koja se stalno kreće, uzimajući različite oblike, a mi zamišljamo da smo mi ti oblici. Sve te zablude će nestati. Kada slobodna Duša počne  naređivati – ne tražiti ili moliti, već narediti tada će se sve što ona bude željela odmah ispuniti; sve što bude hitjela učiniti, ona će i moći  učiniti.

Inače kad ljudi bez pripreme i bez vježbanja pokušaju  isprazniti svoj duh, oni će vjerojatno uspjeti samo to da se duh prekrije tamasom, materijalom neznanja, koji duh čini tupim i glupim i navodi te ljude da zamišljaju da su stvorili vakuum duha. Biti u stanju   to zaista postići, znači manifestirati najveću snagu i najvišu kontrolu.

Moramo se opet  podsjetiti da je Patandalijeva joga filozofija zasnovana na filozofiji samkhje, s tom razlikom što u ovoj drugoj nema mjesta za Boga, dok kod jogina Bog ima svoje mjesto. Ipak, jogini ideju o stvaranju i održanju univerzuma ne povezuju sa Bogom. Išvara  jogina ne označava Tvorca univerzuma. Po vedama, Išvara jeste Tvorac univerzuma; pošto je univerzum skladan, on mora biti manifestacija jedne volje. Jogini također hoće ustanoviti jednog Boga, ali oni do Njega dolaze na jedan osobni, naročiti način.
Oni kažu:  U  njemu  postaje  beskonačno  to  sveznanje  koje  kod  drugih  postoji samo u klici. Duh se uvijek kreće između dvije krajnosti. Vi možete zamišljati jedan ograničen prostor, ali sama ta ideja vodi vas ideji bezgraničnog prostora. Zatvorite oči i zamislite jedan mali krug. U isto vrijeme, kada opazite taj mali krug, vi oko njega opažate jedan drugi krug neograničenih dimenzija. Isto je tako i sa vremenom. Pokušajte  mislit  jednu sekundu.  Morat ćete, usporedo sa tim,  pomisliti i na neograničeno vrijeme. Ista je stvar i sa znanjem.

Znanje je u čovjeku samo jedna klica; ali vi ste primorani   zamišljati i beskonačno znanje, koje ga okružuje.
Tako nam sama struktura našeg duha  pokazuje da postoji jedno neograničeno znanje. Jogini kažu  da  to  neograničeno  znanje  pripada Bogu, dok je prvo saznajte  svoj vlastiti um.
Točno je da je sve znanje unutar nas samih, ali ono mora biti izazvano nekim drugim znanjem. Iako je sposobnost saznavanja u nama, ta sposobnost mora  se probuditi. Jogini tvrde da se unutrašnje znanje može izazvati samo pomoću nekog drugog znanja. Mrtva i neosjetljiva materija, nikada ne može  izazvati znanje. Samo moć znanja može  probuditi znanje. Bića koja znaju moraju nam pomoći da probudimo ono što je u nama; zato su uvijek bili neophodni učitelji. Svijet nikada nije bio bez njih i bez njih nema znanja. Bog je Učitelj svih učitelja, zato što su ti učitelji, ma koliko veliki bili – čak bogovi ili anđeli – svi bili podčinjeni i ograničeni vremenom, dok Bog to nije.

Kakao Šankara kaže, moramo naučiti da je “duh (ãtman) svjedok pojedinčeva uma i njegovih djelatnosti. On je sveznanje.” Osoba mora poznavati sebe kao stvarnu osobu; “ja” mora postati svjestan “ja”; to je samospoznaja. Oko može vidjeti zvijezdu koja je udaljena milijardama svjetlosnih godina, ali ono ne može vidjeti samo sebe! Oko mora vidjeti oko, kako bi ustvrdilo da je ostvarilo samospoznaju, mora vidjeti sebe onakvim kakvo stvarno jest.

Kod jogina postoje dvije naročite dedukcije. Prva je da duh, kada misli na ograničeno, mora također misliti i na neograničeno i da, ako je jedan dio tog opažanja istinit, to također mora biti i drugi, zato što kao opažanja duha oni imaju jednaku vrijednost. Sama činjenica da čovjek ima malo znanja, pokazuje nam da Bog ima neograničeno znanje.

Ako prihvatim jedno, zašto ne bih prihvatio i drugo? Razum me prisiljava da ili oboje prihvatim ili oboje odbacim. Ako vjerujem da postoji čovjek sa malo znanja, ja također moram  dopustiti da iza njega postoji Netko sa neograničenim znanjem. Drugu dedukcija kaže da nikakvo znanje ne može doći bez posredovanja učitelja. Istina je, kao što kažu moderni filozofi, da u čovjeku postoji nešto što se razvija iz njega samog. Sve znanje je u čovjeku; ali, neophodni su izvjesni uslovi da bi se ono probudilo.

Bez učitelja mi ne možemo doći ni do kakvog znanja. No, svi učitelji, bilo da su ljudi, bogovi ili anđeli, su ograničeni. Tko je bio učitelj koji je postojao prije njih? Konačno, primorani smo da prihvatimo postojanje jednog Učitelja koji nije ograničen vremenom; i taj Učitelj, beskonačnog znanja, bez početka i kraja, zove se Bog. Riječ koja Ga izražava jeste Om.  Zato je svako  traganje usmjereno prema svemoći, sveprisutnosti i sveznanju. Aum je simbol svekolikog Univerzuma.

Što je onda sveznanje?
Izgubiti potpuno interes u saznavanju, mentalnom, rezultira sveznanjem.
To je samo, jednostavno, dar saznanja što treba  biti spoznato u pravom trenutku za akciju oslobođenu pogreške. Konačno, znanje je potrebno za djelovanje i ako vi djelujete ispravno, spontano, prirodno, bez donošenja u svijet, što više to bolje.

Tako možemo reći da je neograničeno znanje traganje koje je, u suštini, potraga za postojanjem koje je istinski besmrtno. Ta vrsta postojanja nalazi se u vama, a ne negdje izvan vas. Zbog toga, čovjek ne može dodirnuti sebe: ruka se ne može posuvrati – one su izmišljene da bi djelovale u vanjskom svijetu, a ne u tom unutrašnjem. Noge ne mogu krenuti na unutra: nema potrebe, a nema ni prostora za koračanje. Također, ni ove oči nisu u stanju da se izokrenu, ali to i nije nužno, zbog toga što je vaše biće stvorilo čitav taj mehanizam kako bi moglo stupiti u odnos sa stvarima, ljudima i situacijama izvana. Iznutra, ništa nije neophodno, iznutra ste savršeni. Tamo se nema što raditi, sve je onako kako i treba biti. Očigledno, potraga je za tim unutrašnjim bićem – zbog toga što je ta svijest u nama svemoćna, sveprisutna, prebogata. Nikakva vanjska moć se ne može usporediti sa snagom koja se nalazi u svakom od nas.   Sve dok ne postanete kao Isus ili Buddha, ne možete u sebi prepoznati tu svemoć Ili… možete postati vrhunski naučnik, filozof, genij, ali ne i sveznajući. Možete imati sve moguće informacije, sva moguća i nemoguća obavještenja, ali ono neznanje koje iznutra osjećate ne će se promijeniti, i stanje će biti kakvo je oduvijek i bilo – osim ako ne postanete slični Isusu ili Budi – zbog toga što tek tada ostvarujete sveznanje.
Sve dok se to ne ostvari, čovjek neće – ne može biti zadovoljan i ispunjen. Biti ćete i dalje prosjak, i prosjačenje će se nastaviti iz života u život. Biti imperator, to će ostati vaš nedosanjani san, i ti snovi će vam još više otežati taj prosjački status.

 Samo onaj koji se ujedinio sa snagom Aum-a  sjedinio se sa Univerzumom – postao je Sve.

Komentiraj

4 × one =