Jedino za svjesnost možemo reći da jest, a nikako za njezine preobrazbe. Uzmi kao primjer ideju “ja sam rođen”. Ti je možeš smatrati istinitom. Ali ona to nije. Nikada se nisi rodio i nikada nećeš umrijeti. Umrijet će ideja o rođenju i smrti, a ne ti. Poistovjećujući se s njom, postaješ smrtan. Kao što u kinu sve nastaje iz svjetlosti, tako i sav golemi svijet nastaje iz svjesnosti.
Sveprožimajući Atman ne sjaji u svemu. On se očituje samo u buddhiju (intelektu), poput odraza u čistoj vodi ili ogledalu.
Tijelo, osjetila, um i intelekt vrše svoje odgovarajuće funkcije pomoću Svjesnosti inherentnoj Atmanu, baš kao što i čovjek radi pomoću svjetlosti inherentne Suncu. Slika koja se pojavi u umu traje kratko, a na nivou čula njeno postojanje je još privremenije. To možemo opaziti ako na nešto usmerimo pažnju a zatim prekinemo čulno iskustvo i proverimo trajanje slike u umu. Neinformisana osoba će verovati da je iskustvo gotovo ali to nije slučaj.
Putovanje percepcije nastavlja do veoma bitnog dela naše psihe, koji je odgovoran za našu jedinstvenu viziju i razumevanje svijeta, kao i za sva uznemirenja ličnosti: to je ahamhara ili lažni ego. Ovo je odraz jastva stvoren uslovljenostima, ili lažnim poistovećivanjem: «Ja sam čovek, žena, profesor, general, muž, žena, sin, otac,….». Ništa od ovoga nije stvarno, ali za one koji se poistovećuju sa tim ulogama one izgledaju potpuno stvarne, dok su zapravo samo teške prepreke koje se trebaju prevazići. Snage su uma nalik svjetlosti što se rasipa; u trenutku usredotočenosti postaju prosvijetljujučima. to je naš jedini način spoznaje.
Realitet se, u svojoj osnovi, ne sastoji od djelića s nesmislenim međudjelovanjem na neovisnom fizičkom planu, nego od vrijednosti, psiholoških elemenata uma koji stvarno postoje. Djelići su tamo, uočljivi, stvarni, ali oni funkcioniraju na način čija se osnovna priroda definitivno sastoji od vrijednosti u umu onoga koji se s njima susreće.

Pogledaj pobliže i vidjet ćeš da sva imena i likovi nisu ništa drugo do prolazni valovi na oceanu svjesnosti. U beskraju svjesnosti pojavljuje se svjetlost, sićušna točka koja se brzo pokreće iscrtavajući likove, misli, osjećaje, koncepte i ideje, kao olovka koja piše po papiru. A tinta koja ostavlja trag jest pamćenje.

Ti si ta sićušna točka čijim se kretanjem svijet uvijek iznova stvara.
Prestani se pokretati i više neće biti svijeta. Pogledaj u sebe i shvatit ćeš da je ta točka svjetlosti odraz beskrajne svjetlosti u tijelu i da se izražava u osjećaju “ja jesam”. Postoji jedino svjetlost, sve se drugo samo pojavljuje. Kao što u kinu sve nastaje iz svjetlosti, tako i sav golemi svijet nastaje iz svjesnosti. Pogledaj pobliže i vidjet ćeš da sva imena i likovi nisu ništa drugo do prolazni valovi na oceanu svjesnosti,

Pojavni (objektivni) univerzum (mahadakaš) je u stalnom kretanju, stvarajući i transformišući (rastvarajući) bezbrojne oblike. Kadgod je oblik udahnut (uliven) sa životom (prana), svijest (chetana) se pojavljuje sa refleksijom (odrazom) svjesnosti (duhovne) u materiji (stvarima).

Naše istinsko biće (naše Sebstvo) nije ono koje je nespokojno (uznemireno), već njegova refleksija (odraz) u umu, koja izgleda nespokojan, jer je um nespokojan. To je upravo kao mjesečev odsjaj u vodi koja se talasa od vjetra. Vjetar želje talasa um i “mene”, što je samo refleksija (odraz) Sebstva u umu, pojavljujući se tako kao da je promjenljiv. Ali ove ideje o kretanju, uznemirenosti, zadovoljstvu i bolu su sve u umu. Sebstvo stoji iznad uma, svjesno, ali neuznemireno.

Postoji svjetlo koje sjaji nad svim stvarima na Zemlji, nad svima nama, nad nebom, nad najvišim nebesima. To je svjetlo koje sjaji u našim srcima.
Chandogya Upanishad 3.13.7

Komentiraj