Ono što ostaje

Instrumenti saznanja, kao što je um, ne mogu znati Sebstvo kao objekt, ali čovjekovo sebstvo je postojeće; tome ne može postojati bilo kakvo protivljenje. Da to nije tako, tko bi mogao biti protivan? Sumnjajući da li postoji ili ne, on dokazuje svoje postojanje.

Istina je da Sebstvo nikada ne može biti objekt saznanja. Međutim, morate prihvatiti postojanje Sebstva (poistovjećenog sa čovjekovim postojanjem) kao činjenicu. Niko, izuzev kroz obmanu, ne može prihvatiti ideju da ne postoji. Stoga mudri u tom kontekstu otkrivaju lažno gledište čovjeka koji poriče postojanje Sebstva. Ali ujedno kažu: “Onaj tko vjeruje da je Braman nepostojeći, sam postaje nepostojeći.”

Sebstvo zna sve što je spoznatljivo. Ne postoji nitko tko ga zna. Ono je svijest ili samo znanje i različito je od oba, znanog i neznanog (također i od spoznatljivog i nespoznatljivog). Kata Up. 6.13.
Objektivni svijet iščezava u spavanju, nesvijesti ili Samadhiju i stoga nije istinit ili vječno postojeći. Međutim, ovo odsustvo je posvjedočeno od strane Duha za koga se mora pretpostaviti da postoji i u tim okolnostima, jer bez njega se čovjek ne bi mogao vratiti u normalno stanje.

Može li svjedok ponekad biti odsutan? Ne, jer tko bi tada bio svjedok? Dakle, Duh je uvijek postojeći.

Šruti objavljuju: “Ovaj Atman je samootkrivajući”; “Prije evolucije univerzuma, Sebstvo je  samo sijalo.” “Ono sja, sve ga slijedi, pomoću njegovog sjaja univerzum sja (tj. otkriven je).” Kada univerzum nije bio rođen (manifestiran) To (Atman) je svijetlio. To znači da je bio u svojoj potpunosti kao čista-svijest. Nije bilo ičega, ni ništavila, nego Jedno, nepomiješano, čista-svijest. Nakon manifestacije svijeta, ma koja svijest da postoji je pomiješana ili (kako oni to zovu) ‘reflektirana’ svijest, koja, ne bivajući kvalitativno različita od njega, tako   od svih ne može biti prepoznata kao takva. Kako može to, pomoću čega je cio univerzum poznat, biti spoznato pomoću nečeg drugog? Pomoću čega može spoznavalac biti spoznat? Um itd., instrumenti saznanja, mogu spoznati samo svoje sopstvene utiske.

Sve stvari, da bi bile postojeće, zahtijevaju nečiju svijest (da potvrdi) da je to tako. Neko mora  znati da takva stvar postoji. Stoga, mora se učiniti da stvar bude objekt nečijeg iskustva. Međutim, Atman ili Sebstvo je jedini izuzetak od tog općeg pravila; jer Sebstvo je svjesnost, njegovo postojanje (Sat) je svjesnost (Ćit). Podvrći svijest da bude svjesna znači izložiti je beskonačnom vraćanju.

Ono što pokreće ideju “ja” i “moje” s obzirom na čovjekovo tijelo, osobnost, kuću itd. je mentalni omotač. To nije Sebstvo, jer ima želje i pokreću ga  čula, uživanje i bol, podložno je obmani i promjenljivo.  Tu možemo postaviti i pitanje kako može čovjek podučavati (znanje) svete spise nekog tko je čovjek samo po obliku, ali koji je tako tup budući da nema iskustvo što je svijest u svakom činu spoznavanja stvari? U svakom činu saznanja postoje dva elementa: objekti koje saznajemo i svijest o tim objektima, tj. da ih znamo. Objekti su smatrani sadržajima u svijesti koja je spremnik tih objekata. To je opće iskustvo. Reći da znamo objekte, a da ne znamo svijest u i kroz koju ih spoznajemo, jeste sastavni dio samoobmane. Svijest je osnova svih dijela i objekata znanja; ona je neosporno sine qua non sveg znanja. Znana su  tri stanja svijesti (vrtti). Svijest u svim tim stanjima  djeluje kao cjelina; njena cjelina uvijek ostaje kao takva, dok uzima  različita stanja, a to su promatrač, činilac (akter) ili uživalac; ili promatrano, čin ili uživano. Očigledno je uvijek u kretanju. Ono što promatrač promatra jesu samo utisci promatranih stvari, ali ne prepoznaje sebe kao izdvojenog promatrača, nego se poistovjećuje sa utiscima, koji su zablude kao i promatrane stvari.

Često je nekima neugodno  ili sramno izraziti sumnju, i reći: “Ja ne znam što je svijest, volio bi  saznati”. Zato što bez znanja ne bi mogao reći da nije znao, kao što čovjek ne može  govoriti bez jezika. Budući da u izražavanju sumnje on koristi jezik, kako može reći da ne zna jezik? Kako onda može da ga koristi?  Slično, u svakom činu saznanja on prepoznaje svijest, čovjek zna da zna. Postoji, naravno, razlika. Jezik je samo jedan instrument saznanja, a znanje ili svijest je samo sebstvo. To je najdirektnije i osnovno iskustvo, na kojem se zasniva cio svijet iskustva. “Ja to sada moram znati .” To znači: moram steći znanje o prethodnom znanju pomoću sredstva drugog kasnijeg znanja. Ako prvo znanje ne bi bilo dovoljno za ono što garantira, da li će mi onda ma koje drugo znanje ili sve kasnije znanje, dati ideju što je znanje – sve kasnije znanje se razlikuje u svojim sadržajima, budući da je isto samo po sebi?
Takom imamo kod pitanja, kakve je vrste ta stvar, Sebstvo, onda trebamo reći da se Sebstvo ne može opisati kao da je “ovo” ili “ono”. Ne može se shvatiti kao “ovako” ili “onako”. Zato ga prihvatite kao sopstvenu pravu prirodu. Sebstvo je neopisivo. Samo se objekt može opisati, ali ne i Duh.

Za predmet koji čula mogu opažati, može se reći da je “kao ovo”; za objekt koji je izvan opsega čulnog opažanja kaže se da je “kao ono”. Ono što je subjekt, ne može biti predmet čula. Međutim, pošto je on svačije istinsko Sebstvo, ne može se reći da je izvan znanja opažanja. Zato što se u svakom opažanju osjeća njegova prisutnost; usredišten u njemu, ali bez da je učinjen objektom, događaju se sve percepcije.

Postojanje je ono što se ne može poreći. Ako Sebstvo, koje je svjedok prolaznog svijeta, postane prolazno, tko će onda biti svjedok činjenice njegove prolaznosti? Jer uništenje bez svjedoka o tome ne može biti pretpostavljeno. Kada su uništeni svi oblici, ostaje još bezoblični prostor. Tako, kada su sve prolazne stvari uništene, ono što preostaje jeste to, (tj. nepropadljivi Braman ili Sebstvo). Kada su imena i oblici uništeni, ono što ostaje je nepropadljivi Braman ili Sebstvo, kao kada se razbije lonac pa ostaje glina, ili kada se stvar ukloni, ostaje akaša u praznom prostoru.

Premda se ne može učiniti objektom saznanja, Sebstvo se osjeća sasvim neposredno. Stoga, mora biti samo-otkrivajuće. Postojanje, svijest i beskonačnost, izrazi koje koristimo za Bramana, također su sva prisutna ovdje (u Sebstvu). Dakle, Sebstvo je Braman, a ne praznina.

Braman nije ni Išvara ni Điva kada se razmatra nezavisno od Maje ili pet omotača. Isto tako Braman se naziva Išvara i Điva prema funkcijama koje ispunjava. Postoji moć (zvana Maja) ovog Išvare koji sve kontrolira. On obuhvaća  sve objekte od omotača blaženstva (do fizičkog tijela i vanjskog svijeta). Da naročita svojstva svih objekata nisu određena ovom moći, u svijetu bi bio kaos, jer ne bi bilo ničega da razlikuje svojstva jednog objekta od onih drugih. Ova snaga mora biti prihvaćena, jer bez nje ne bi postojala skladnost u prirodi. Ova snaga se javlja kao “svjesnost” jer je združena s refleksijom Bramana. Zbog Njegove združenosti s ovom moći, Braman postiže svoje sveznanje.

Onaj tko zna Bramana tako sam postaje Braman. Braman je nerođen. Stoga se on ne rađa ponovo. Od bilo kojih opaženih objekata odbacimo objekte, a ono što ostaje, tj. čista svijest svjesnost sama, jeste Braman. Takvo razumijevanje se naziva određivanje prirode Bramana.


Ostali članci u kategoriji: “Studijski kružoci”

[showposts category=”133″ num=”99″]

Komentiraj

4 × three =