Kako postići ili pružiti  lako razumljiv način koji može podučiti najvišoj istini. Naravno to mogu primiti oni čija su srca već pročišćena kroz  neki oblik sadhane, štovanja, predaje , oslobođenje od osobnosti itd. Tu  razne rasprave, dokazivanje  i komentari  nisu ključno vodstvo već je primarno sposobnost prenošenja i primanja svjetlosti istine.

U svakom poučavanju logično rasuđivanje je korisno za razumijevanje, dok je ispravno  učenja svojstvo učenika koji žude za oslobođenjem oni se trebaju  odreći pogrešne logike. A tu tada postoji  bazičan uvid  da sebstvo koje je po prirodi svijest, jeste stalno i stoga stvarno, dok su pojave koje čine svijet nestalne i stoga nisu stvarne.   Također treba uvažiti činjenicu da se neka ista logička greška može pokazati u ma kom objektu koji ima supstancu, prostor, kvalitet, djelovanje ili odnos. Tako prihvatite sva ta svojstva kao postojeća pomoću same prirode stvari.

Sebstvo je po prirodi čista svijest; ono je neiscrpna svjetlost; uvijek prisutna svjesnost,ne rađa niti umire, nije dualno,  bez mana  je i vječna. Istina je da samo poučavana krajnje Stvarnosti nije shvatljivo kroz mišljenje niti kroz riječi, ipak logika je na negativan način korisna dokle dok nas može uvjeriti što se tiče onog što nije stvarno, a jezik je od koristi u ukazivanju na prirodu Stvarnog.

Sveti spisi kao i riječi Veda  nisu samo zvuci, oni prenose značenje, smisao koji se treba usvojiti. Ako je neka tema i sadržaj prihvaćen bez pravilnog ispitivanja i ako je njegovo značenje samo površno shvaćeno, onda neće voditi ni do dubljeg uvida. Razlučivanje je od  velike pomoći za razumijevanje učenja znanih mudraca kao i  svetih spisa. Krajnja potvrda   je iskustvo – potpuno iskustvo, koje je plod svjesnog  istraživanja. Stanje Svjesnosti, nazivamo ga uslovno, je stanje koje obuhvaća i Jesam i Nisam, ali ni jednim od njih ono nije ograničeno. Danas se ljudi suočavaju s mnogim teškoćama i brigama u životu jer je njihova svijest ograničena na tjelesni odnos. Takva svijest o tijelu je umjetna i ne otkriva njihovo istinsko Sebstvo. Čovjek mora težiti da shvati temeljnu Istinu.

Ako ćemo podobnije objasnit smisao jasnog svjesnog opažanja onda općenito riječi u tekstu su tehnički izraz, znači ‘razlika’, ili ‘ne samo sebe ili isto, nego drugo’. Ona znači kako mi prepoznajemo ‘razliku’ pomoću opažanja ‘drugačijeg’ u nekoj stvari. Razlika označava nedostatak ‘kompletne osobine’ jedne stvari u drugoj. Jednostavan primjer je kad kažemo da je knjiga različita od jabuke. No razlučivanje u duhovnom smislu je spoznaja da svijet nije stvarno stvaran i stoga se ne može održati na istim temeljima. A postojanje, svijest i blaženstvo su isti i oni su prava priroda Bramana i njegova svojstva ili dijelovi.

Znanje i mudrosti iz spisa su samo putokazi dubljeg  iskustva. Postoje različite metode pomoću kojih se može postići razlikovanje. Ishod takvih analiza je da čovjek shvaća da nepromijenjeno, bezvremensko Sebstvo  koje je najviša realnost postoji u svim stanjima, dok su objekti nepostojani i mijenjaju se. Sebstvo ostaje nepromjenljivi svjedok promjena u fizičkom i psihičkom poretku

Svijest- svjedok na kojeg ništa ne utječe  manifestira sve stvari, ne samo objekte već i ego, intelekt, i nastavlja podjednako bivati vječit, nepromjenljiv obasjavajući  sve stvari unutra i izvana,  i kada oni ne postoje.  Svijest nikada ne može iskusiti svoje sopstveno nepostojanje: ona je vječna  Blažena priroda Sebstva (Braman)
Sebstvo nije samo postojanje i svijest, ono je također i blaženstvo, najviša vrijednost. Iskustvo potpunog blaženstva kod mudrog čovjeka ne dozvoljava stupnjeve. On nema potreba, (ne treba) ništa  postići. Njegovo zadovoljstvo i nesebična ljubav je najviše. On je učinio sve što je trebalo učiniti, postigao je sve što je trebalo  postići. Ostvario je sve što je bilo potrebno ostvariti, prosvijetljen čovjek boravi u savršenom zadovoljstvu i miru. Mudracu je najviše blaženstvo poznato, dok kod onih kod kojih nije ne može postojati najviša ljubav za njega. No ljubav kod svakog postoji makar na sebičan i niži način očitovanja, jer želja za čulnim uživanjem također je činjenica. Međutim, ako znamo najviše blaženstvo, možemo li imati sklonost za uživanje u materijalnim objektima?  Tako je najviše blaženstvo nešto poznato, a ipak i nepoznato,

Kako se dogodilo to da se jedna Realnost (Stvarnost) pojavila kao svijet mnoštva? Svijet mnoštva pojavljuje se u Bramanu na račun privida, iluzije ili najpopularnije rečeno na račun Maje, podjednako kao u fatamorgani gdje voda u pustinji izgleda stvarna ili kad uže izgleda da je zmija.  Zato u raspravama na nivou površinskog uvida ne može se doći do spoznaje jer nema koristi postavljati pitanja o Maji. Što više pitamo tajna postaje sve dublja. Maja i njena svojstva čini očevidno mogućim ono što je suštinski nemoguće. Stvarne smetnje u razljućivanju nastaju kada su ‘osobine’ zaodjenute stvarnošću.
Zbog nejedinstva stavova  potrebno je objasniti o tri nivoa ljudske svijesti , gledišta ili sposobnosti razlučivanja.

Imamo stav spoznajnog  iskustva , zatim stav rasuđivanja i stav običnog svjetovnog čoveka.  Kod običnih svjetovnih ljudi u njihovoj percepciji Maja je stvarna oni nemaju razlog sumnjati u njenu stvarnost. Dok kod gledišta onih koji su realizirali učenje iz svetih spisa, Maja je nestvarna; za njih ne postoji svijet koji bi uzimali u obzir; Maja je ta (ja) koja nije (ma). Za one koji nastoje  razumjeti kroz rasuđivanje, Maja je neodrediva , i kod njih Maja se ne može okarakterizirati ni kao stvarna, niti kao nestvarna, ili kao obje, stvorena i nestvorena.

Koji je neposredni instrument za oslobođenje?

Nedualni princip (Advaita) budući da  smatra neznanjem ono što stoji na putu ostvarenja mokše, zastupa  znanje (đnana) za direktni  put koji vodi  ka oslobođenju. Mokša sama priroda Sebstva, to nije iskustvo koje se proizvodi kroz akciju (karmu).  Samo znanje može ukloniti neznanje, putem  slušanja,učenja, razmišljanja  i meditacije. Na taj način se uspostavlja pravo značenje ne-razlikovanja individualne duše od najvišeg Sebstva .
Samo-ispitivanje nije čin koji bi zahtijevao nekog posrednika i neki objekt, nego je činjenica. Samo postojanje sebstva je otkrivenje. Svijest ne zahtjeva drugu svijest da bi otkrila sebe i svoje sadržaje, ona je osnova ili temelj svakog iskustva.

Opažanje nastupa onda kada postoji promatranje bez kretanja misli. Dok  je svako određeno opažanje ograničeno,

Opažajući svijest je zaista osnovna svijest, svijest kakva je sama po sebi. Ona ne djeluje, ona jednostavno postoji. Pomoću svog ‘ja-stva’, ili samog postojanja funkcija opažanja je nadograđena na nju kada dođe u kontakt sa drugim. Čak i tada je mirna. Kada je privlačnost prema drugom izazvana u njoj, ona postaje svijest-posrednik i gubi svoj mir. To je ono što mi zovemo ‘normalna’ svijest sa kojom smo upoznati. Pošto je tako, naše iskustvo svijesti je uvijek ono u pokrenutom stanju. Stvarno govoreći, tako je u svim okolnostima, bilo da je u stanju subjekta-objekta, ili u stanju bez objekta, besadržajnom stanju, uvijek mirnom, bez uzimanja učešća u bilo kakvoj činjenici ili akciji. Međutim, ako ju trebamo iskusiti kao da je u nama, mi trebamo utišati sve misli, isprazniti um od svih objekata: samo se onda svijest javlja u svojoj prvobitnoj slavi, kao sama po sebi. Da bi se iskusila svijest objekti nisu potrebni. Ipak, u normalnim kolnostima našeg uma, ona je uvijek združena sa ovim ili onim objektom, i to nas navodi da mislimo da su objekti nužno potrebni.

Kada je um prazan od svih mentalnih sadržaja, mi doživljavamo svjedoka ili nejasnu svijest (u njenoj čistoći) kao smirenu i nepokretnu. Slično prije djelovanja Maje, postojanje, ostaje (u svojoj čistoći) mirno, tiho i neuzburkano. Braman, budući je po prirodi čisto postojanje, jeste neshvatljiv zaključivanjem po analogiji. Istina je da on ne može biti opažen čulima niti se (o njemu) pomoću razuma mogu izvoditi zaključci, ali zato svako osjeća da postoji i mudri ljudi to osjećaju jasnije i  određenije. U samadhiju odnos između subjekta i objekta otpada i Braman se direktno ostvaruje. Praznina se ne može ostvariti, jer ostvarenje nije moguće u odsustvu onoga tko ostvaruje, a ako on postoji, nema više praznine.

Štoviše, kako može postojati znanje o stvari koja ne postoji?

Jednom prilikom  netko je upitao Budu o besmrtnosti duše. On je odgovorio: “Ta duša, zbog čijeg se opstanka brineš, ne postoji čak ni sada; ona je nestvarna.” Htio je  reći da je pitalac pretpostavljao da postoji individualna duša, koja zapravo ne postoji, i da je zato pitanje bilo zasnovano na neistini. Buda nije mislio da porekne postojanje stvarnog  Sebstva. Pitalac je pogrešno razumio odgovor. Pomislio je da uopće ne postoji Sebstvo. Trebalo je  postaviti  pitanje: “Postoji li stvarno Sebstvo, i ako postoji, kakva je njegova stvarna priroda?”   Buda je shvatio da je pokolebao čovjeka u vjeri, a nije ga prosvijetlio. Vrijedna pažnje je činjenica, da na pitanja koja se zasnivaju na pogrešnim pretpostavkama, nije moguće odgovoriti sa jednostavnim “da” ili “ne”.Oba odgovora ne bi bila odgovarajuća. Budući da je individualna duša nestvarna, slijedi da ne postoji onaj tko opaža svijet. Ovo može  biti iznenađujuće, mada ne mora. Promatrač i prizor koji promatra su nerazdvojivi. Oni su kao dva kraja istog štapa. Budući da štap uvijek ima dva kraja, svako opažanje uključuje oba, promatrača i prizor koji on promatra. Troje, naime, promatrač, prizor i čin promatranja, formiraju trijadu, čiji je suštinski element promatranje, koje je omogućeno posredstvom svijetla Svijesti, i tako se ispoljavaju promatrač i promatrano. Nije moguće pridavati stvarnost promatraču, a poricati ga prizoru. Ako prihvatimo gledište da je prizor, naime, svijet, nestvaran u bilo kom pogledu, tada također moramo  prihvatiti i gledište da je promatrač svijeta nestvaran, na isti način i u istoj mjeri.

Promatrač je, zapravo, nerazdvojivi dio svijeta. I u budnosti i u snu, promatrač i prizor formiraju jedinstvenu cjelinu koja se pojavljuje i iščezava istovremeno.

Komentiraj

fifteen + twenty =