Prema Budinom učenju, sve nevolje i sukobi u životu, od malih međusobnih neslaganja do velikih ratova između naroda i država, izviru iz sebične „želje“ ili“žeđi”. Pa možemo reći da, svi ekonomski, politički i društveni problemi ukorijenjeni su u toj sebičnoj “žeđi”. Veliki državnici koji žele rješavati međunarodne sukobe i o ratu i miru govore samo kroz prizmu ekonomije i politike i tek paraju po površini i skoro nikada  ne prodiru do samog korijena problema.

Ovdje pojam “žeđ” ne uključuje u sebe samo želju za bogatstvom i moći, već i privrženost čulnim zadovoljstvima, isto tako želju i privrženost idejama, idealima, stanovištima, teorijama, pojmovima i vjerovanjima. Ispada da je priroda svijeta  robovanje želji poput gladi i žeđi.

Svako će se složiti da sva zla na svijetu izaziva sebična želja. To nije teško razumjeti. Ali kako ta želja, “žeđ”, također  izazva novu egzistenciju i novo rođenje , taj problem nije tako lako shvatiti. Žeđ (želja), uzrokuje novu egzistenciju i novo rođenje   i povezana je sa pohlepom ispunjenom strašću  i novim ushićenjima koje se stalno javljaju i nalaze sad tu, sad tamo a zovu se (1) žeđ za čulnim uživanjima , (2) žeđ za egzistencijom i ponovnim rođenjem, (3)  žeđ za nepostojanjem (samoponištavanjem).

Ta ‘žeđ’, želja, pohlepa, žudnja, koja se manifestira na najrazličitije načine, uzrok je nastanka svih oblika patnje i kontinuiteta bića. No, nju ne treba uzimati kao prvi uzrok, jer prema ovom principu ne postoji prvi uzrok, sve je relativno i međuzavisno. Čak i ta ‘žeđ, koja se smatra uzrokom ili izvorom patnje, zavisi u svome nastanku  od nečeg drugog, a to je osjećanje a osjećaj nastaje zahvaljujući kontaktu  i tako dalje se nastavlja krug poznat kao uslovljenost nastanka, .

 Dakle  ‘žeđ’, nije prvi, niti jedini uzrok nastanka patnje. Ali je najuočljiviji i najdirektniji  uzrok, najglavnija stvar i sveprožimajuća stvar  Otuda  proizlazi  smisao nastanka patnje koja uključuje i druga prljanja i nečistoće  sem želje,“žeđi”, koja se uvijek stavlja na prvo mjesto. Dobro se podsjetiti da ova “žeđ” svoje središte ima u zabludi o sebstvu, koja nastaje iz neznanja.

Zato je bitno  upoznati neke stavove teorije karme i reinkarnacije. Postoje četiri hrane u smislu “uzroka” ili “uslova” nužna za postojanje i trajanje bića: (1) obična, materijalna hrana, (2)  kontakt naših organa čula (uključujući um) sa vanjskim  svijetom ,( 3) svijest  i (4) izrazi volje . Od tih četiri posljednji, “izrazi volje”, jesu volja za životom, za postojanjem, za ponovnim postojanjem, za nastavljanjem, za bivanjem.Oni čine korijen egzistencije i kontinuiteta, stremljenjem naprijed uz pomoć dobrih i loših dijela, isto je to i sa “voljom” (cetana). Volja jeste karma, kao što je to i sam Buda odredio i rekao: “Kada razumijemo hranu izraze volje, razumijemo tri oblika “žeđi”.”

Termini “žeđ”, “volja’’, “izraz volje” i “karma” svi označavaju istu stvar: označavaju želju, volju da se bude, postoji, reinkarnira, da se bude sve veći, da se sakupi sve više. To je uzrok nastanka patnje i nalazi se unutar sastojka izrazi volje, jednog od pet sastojaka koji čine biće. Ovo je jedna od najvažnijih i najbitnijih točaka Budinog učenja.

Moramo jasno i brižljivo shvatiti  da uzrok, klica nastanka patnje jeste unutar same patnje, a ne izvan nje; i isto tako moramo dobro zapamtiti da je uzrok, klica prestanka patnje, razaranja patnje, također unutar patnje, a ne izvan nje. Ovime se obznanjuje  poznata istina koja se često nalazi u izvornim svetim tekstovima:  “Sve što nastaje, mora i nestati”.  Biće,stvar ili sistem, ako u svojoj prirodi sadrži nastajanje, dolazak u postojanje, imaju također u svojoj prirodi klicu sopstvenog nestanka i razaranja.

Sanskritska riječ karma (od korijena kr, činiti) doslovno znači “djelo”, “činjenje”. U budističkoj teoriji karme ona ima specifično značenje: znači samo “voljom pokrenuto djelo”; a ne svako. Niti ona znači rezultat karme, kako je mnogi pogrešno koriste. U budističkom učenju karma nikada ne znači svoju posljedicu; njezina posljedica je znana kao “plod” ili “rezultat” karme. Svaki voljni čin proizvodi svoje posljedice ili rezultate. Po tome je aspirantima na putu samospoznaje teško razumjeti da bilo koji poriv djelovanja je ustvari klica patnje, odnosno samsare. Volja relativno može biti dobra ili loša, baš kao što i želja relativno može biti dobra ili loša. Tako i karma može biti dobra ili loša. Dobra karma  donosi  ili stvara dobre efekte, a loša karma donosi  loše efekte.

“Žeđ”, volja, karma, bilo da su dobri ili loši, imaju kao svoj efekt jednu silu – silu ka produžavanju – produžavanju u dobrom ili lošem smjeru. Je li on dobar ili loš jeste relativno i nalazi se unutar kruga trajanja (samsara).  Tako imamo „Budu-budnog“ koji mada dela, ne akumulira karmu, jer se oslobodio lažne ideje o sopstvu, oslobodio se “žeđi” za trajanjem i preporađanjem,  oslobodio se svakog drugog prljanja i nečistoća. Za njega nema više ponovnog rođenja.

Teoriju karme ne bi trebalo brkati sa takozvanom moralnom pravdom ili “nagradom i kaznom”. Ideja “moralne pravde” i “nagrade i kazne” nastaje iz teorije o vrhovnom biću, Bogu, koji presuđuje, koji propisuje zakone i određuje što je ispravno, a što pogrešno. Termin “pravda” je dvoznačan, opasan i u njegovo ime čovječanstvu je došlo više štete nego dobroga. Teorija karme je teorija uzroka i posljedice, akcije i reakcije; riječ je o prirodnom zakonu, koji nema nikakve veze sa idejom pravde ili nagrade i kazne
Ako ispravno djelo proizvodi dobre rezultate, a loše djelo loše, tu nije riječ o pravdi, nagradi ili kazni koju je odmjerio bilo  tko ili bilo kakva sila koja prosuđuje vaše djelo, već je to u samoj njegovoj prirodi, njegov zakon. Ovo nije teško razumjeti, ali problem u ovom kontekstu te razine se javlja zato što, prema teoriji karme, efekti voljnih aktivnosti mogu  se nastaviti u svome manifestiranju  čak i na život poslije smrti.

Što je, prema budizmu, smrt. Ako možemo reći da biće nije ništa drugo do kombinacija fizičkih i mentalnih sila ili energija.  Ono što nazivamo smrću jeste prestanak funkcioniranja fizičkog tijela. Da li sve te sile i energije presušuju zajedno sa prestankom funkcioniranja fizičkog tijela? Budizam kaže “ne”. Volja, želja, žeđ da se postoji, da se traje, da se postaje sve više, ogromna je sila što pokreče čitave živote, čitave egzistencije, čitav svijet. To je najveća sila, najveća energija u postojanju. Ta sila ne prestaje sa prestankom funkcioniranja, odnosno smrću; ona se nastavlja  manifestirati u drugom obliku, izazivajući novu egzistenciju, odnosno ono što nazivamo reinkarnacijom. Kada  fizičko tijelo više nije u stanju  funkcionirati, energije u njemu ne zamiru, već prelaze u neki drugi oblik, odnosno formu, koju nazivamo drugim životom. U djetinjstvu sve fizičke, mentalne i intelektualne sposobnosti su krhke i slabe, ali u sebi sadrže potenciju stvaranja potpuno odraslog čovjeka. Fizičke i mentalne energije koje čine takozvano biće sadrže u sebi snagu da se pretvore u drugi oblik, postepeno rastu i dostignu svoj puni intenzitet.

Kako nema trajne, nepromjenljive suštine, ništa ne prelazi iz jednog u drugi trenutak. Tako, sasvim očigledno, ništa trajno ili nepromjenljivo ne može preći ili transmigrirati iz jednog života u sljedeći. Jedino taj niz promjena ostaje neprekinut. U pravom smislu riječi, taj niz nije ništa drugo do kretanje. Liči na plamen svijeće što gori u noći: niti je uvijek isti, niti je drugi. Dijete raste i zatim postane čovjek od šezdeset godina. Svakako da ta starija osoba nije isto što i ono dijete prije šezdeset godina, a niti je to druga osoba. Slično ovome, osoba koja umire i ponovo se rodi negdje drugdje nije ni ista osoba, niti druga. Ona je kontinuitet istog niza.
Razlika između smrti i rođenja je jedino jedan moment misli: posljednji trenutak misli u ovom životu uslovljava prvi trenutak misli u takozvanom sljedećem životu, koji je zapravo samo nastavak istog niza. I tokom ovoga života jedan trenutak misli uslovljava sljedeći trenutak misli.

Tako, sa budističkog stanovišta, pitanje života poslije smrti nije velika misterija i budista nikada ne brine oko tog problema.

Sve dok postoji “žeđ” da se bude i da se postaje, održava se kružni tok preporađanja (samsara). Njega je moguće zaustaviti jedino kada mu pokretačka sila, ta “žeđ”, presahne zahvaljujući mudrosti koja sagleda Stvarnost, Istinu, nirvanu.

 

Komentiraj

3 + 16 =