Ime Shri Bhagavan Dattatreya  iako ga obožavaju milioni hindusa, oni ga više smatraju dobrohotnim Bogom radije nego li učiteljem najviše suštine indijske misli.

U ovoj temeljnoj suštini koja se provlači kroz tri uzorka misli klasificirane kao Diamond (Dijamantna) Dharmas, mi pronalazimo njihovo najranije izražavanje kod Guru učenja Dattatreye, koje je prethodilo prije svih i kasnije postalo prihvaćeno kod Brahma-Vidya.

Ovo je samo pokušaj da se izrazi teško učenje jednostavnim riječima, potraga za Apsolutnim, Vrhunskom Stvarnošću, nije ono gdje ćemo ikada svjedočiti masovnoj realizaciji.
Samo nekolicina u bilo kojem dobu ima karmu i umne utiske iz prošlih života da bi to učinili mogućim. Ovo ne znači da je  realizacija i oslobođenje rezervirano samo za malu izabranu manjinu. To je vrhunsko dostignuće iz kojega nitko ne može biti isključen, ali to mora biti začeto kao proces koji se nastavlja kroz mnogo života i ponovnih rađanja, i tokom bezbrojnih perioda vremena. Najsigurniji vodič pojedinac ili guru koji možete imati na ovom stupnju dugog procesa jeste iskrenost i intenzitet pojedinca koji se ispoljava u sadašnjoj inkarnaciji. Ono čemu je  trebalo stotine tisuća života da se razvije, tome još može biti vrlo teško da sazri u samo jednom sadašnjem rasponu.
Ovo znači da sav duhovni život jeste stvar ulaganja u one vrijednosti i yoge koje će jedan dan doći do zrenja. Kazna za nemar nije bijes Boga, nego bezbrojni životi bijede, bola i frustracija. Nagrada za ustrajne jeste da u potpunosti izbjegnu te stvari i dosegnu jedino istinsko blaženstvo Vrhunske Stvarnosti

Postoje tri sankritske riječi koje sačinjavaju mnogo od suštinske strukture o kojima realizacija i oslobođenje ovise. One su mnogo korištene od Dattatreye i neprekidno su bile ponavljane u tantričkim ili ne-Vedskim Agama-ma. Čudno je da se one rijetko koriste u životu hindusa danas, iako one postoje kao riječi u većini indijskih dijalekata. Ni jedna od te tri riječi se ne mogu lako prevesti na engleski jezik kao jedna riječ, ali na sreću engleski jezik je dovoljno bogat da prenese značenje čak i sa većom snagom.

Te tri riječi su: pratibha, sahaja i samarasa.
Svaka mora biti objašnjena odvojeno, i možda razvijenije u budućnosti. One i imaju jedinstvenu ljepotu i vlastiti šarm, ali one isto tako predstavljaju i tri velike stepenice prema Apsolutnoj Stvarnosti.
Pratibha – To znači vizija, uvid, unutrašnje razumijevanje, neuvjetovano znanje, unutrašnja mudrost, svjesnost, buđenje. Kod zena se koristi riječ satori. To se ne smije pomiješati sa prosvjetljenjem ili realizacijom. Patanjali u svojoj teoretskoj knjizi o različitim yogama poznatim kao Yoga Aphorisms ili Sutras, vidi pratibha kao duhovnu iluminaciju koja se dostiže kroz yoga disciplinu da učeniku omogući da spozna sve ostalo. To je onda uvid ili iluminacija koji su otvorena vrata prema konačnom cilju.
To je unutrašnji preobražaj koji omogućuje aspirantu da razlikuje Stvarnost od obmane. Na neki način to može biti vizualizirano kao most između uma i Stvarnog sebstva. To stvara promijenjene ljude i jasnoću razmišljanja isto kao i nepogrješiv vodič u svim poduhvatima.
Samo nekoliko ljudi je sa time rođeno, ali rijetko više nego do manjeg stupnja. Čak i ovo može biti eventualno potisnuto društvenim životom i njegovim uvjetovanjem. To se ne može razvijati u svijetu gdje drugima dopuštamo da misle umjesto nas. Što god se to više koristi to povečava svoj intenzitet. Pratibha se ne odnosi na pažljivu misao ili voljnost. To je instantno u djelovanju i spontano u manifestaciji. Za prosječnog naprednog učenika ovo se smatra dovoljnim postignućem.

Samo oni koji teže Buddhastvu i Prosvjetljenju idu dalje.
Ali ovo je isto tako stupanj koji, kada se jednom dosegne, više ne zahtijeva daljnje vodstvo od gurua ili učitelja. Ponekada se to naziva kao pratibha-shakti – moć iluminacije. To se najlakše razvija meditacijom i kontemplacijom, i neovisno je od svih religioznih obrazaca. Pratibha čak nije ekskluzivan duhovni koncept

Pratibha je stvarno Divya Chaksus – Treće Oko koje je toliko mnogo zaokupilo mistične težnje na Zapadu. To stvarno nije “oko” kao što je to čudna vizija ili znanje sposobno brati drago kamenje misterije i mudrosti iz neokaljanog univerzuma. To je Kamen Mudraca koji ima božansku moć da preobrazi nečist svijet olova u zlatnu masu čuda i harmonije. Ali samo kada ti to stvarno želiš tek onda to možeš dobiti.
Datta (Dattatreya) koristi tu riječ često u Avadhuta Gita da pokaže da teške ideje i zagonetke koje nije lako razumjeti, bivaju trenutno jasne za onoga tko je razvio unutarnju spo sobnost uvida-iluminacije poznatog kao Pratibha.

Sahaja znači prirodno. Sahaja – Kada istražimo tu veliku procesiju golih, odrpanaca i neurednih odmetnika koji su prosvijetlili turobna poglavlja povijesti da nam ostave mudrost o kojoj slabiji umovi mogu razmišljati, zar mi nismo uzrok za veliko čuđenje? Što je to te ljude učinilo tako različitim od ljudi masovno-stvorenih, vulgarne rulje koja nastanjuje svijet? Odgovor je u tome da su oni imali ovu Sahaja. Čovjek je rođen sa instiktom za prirodnošću. On nikada nije zaboravio dane svoje praizvorne savršenosti osim onoliko koliko je sjećanje bilo zakopano ispod umjetnih super-struktura civilizacije i njenih umjetnih koncepata. To ne samo da podrazumijeva prirodnost na fizičkim i duhovnim nivoima, već i na mističkom nivou nadnaravnog.

To znači da lako ili prirodno stanje življenja bez planiranja, oblikovanja, težnje, traženja, željenja ili namjere. Ono što treba da dođe treba da dođe samo od sebe.
To je sjeme koje pada na zemlju, postaje klica, mladica i zatim veliko stablo koje daje hladovinu – koje je stablo Pipal ili Ashvattha klasični primjer i koristi se u poučavanju mudrosti. Stablo raste u skladu sa Sahaja, prirodno i spontano u potpunom skladu sa Prirodnim Zakonom Univerzuma. Nitko mu ne govori što raditi i kako rasti.

Ono nema svadharma ili pravila, dužnosti i obaveze nametnute rođenjem. Ono ima samo svabhava, svoje vlastito urođeno sebstvo ili suštinu koja ga vodi. Sahaja je ta priroda koja, kada se jednom uspostavi, donosi stanje apsolutne slobode i mira.
To je kada si ti u svom prirodnom stanju, u skladu sa Kosmosom. To je uravnotežena stvarnost između parova suprotnosti. Kao što Guru Bhagavad Gite kaže: “Osoba koja je pobijedila niže ja i postigla nivo samoupravljanja; jeste u miru, bilo da li je hladno ili vruće, užitak ili bol, cijenjena ili necijenjena”. Tako Sahaja ispoljava onaj tko se vratio u svoje prirodno stanje, slobodan od uvjetovanja.

To pokazuje onaj stav koji pripada prirodnom, spontanom i nesputanom čovjeku, slobodnom od urođenih ili naslijeđenih grešaka. U svim Zlatnim Dharmama sahaya cvijeta. U taoizmu to je bila vrhunska vrlina (re). U ranijim zen zabilješkama to je bio glavni temelj treninga kojeg su učenici morali slijediti. Učitelji su zahtijevali odgovore koji su bili sahaja, a ne proizvod intelektualnog razmišljanja ili razuma. Istina je dolazila samo kroz spontanost.
Sahaja je na kineskom postala tzu-jan ili ne-sebstvo. Taoizam je otvoreno žalio zbog gubitka određene prirodnosti i nesvjesnosti djeteta. Lao Tzu je vidio da je Konfucijeva etika (koja ima svoj odraz dio u modernom svijetu) uništila originalnu prirodnu ljubaznost djeteta u krute obrasce i konvencije.
Odvajanje od takvog društva je postao vanjski simbol slobode od okova konvencionalnog društva.
Taoizam, kao i Brahma-Vidya i Zen, su vidjeli odvajanje ili odricanje kao jedini mogući način za ljude da ponovo povrate sahaja. Tako je najveća kvaliteta djece ponovo bila povraćena od svetaca i mudraca. Umjetni klaunovi preplavljuju svijet: Samo djeca i sveci znaju što je sahaja.

Dattatreya je pokušavao učiti ljude da ako imaju sahaja da onda nema potrebe da čine bilo što da to dokazuju. To se manifestiralo samo načinom na koji je netko živio.

Sukhadev, veliki goli Mahatma koji je prikazan u Bhagavad Purana, je kao mladi čovjek, stajao gol ispred svoga oca, mudraca Vyase, da bi bio iniciran u Brahmansku kastu sa mantrom i svetim konopcem. Ovo je bio trenutak. . . kada je prirodno neiskvareni dječak trebao biti uveden u svijet koncepata, ideja i obaveza, i sva prirodnost i spontanost bi bili izgubljeni. Sukhadev je odlučio da zadrži svoju sahaja. On je otrčao i pobjegao iz kuće i krenuo putem koji je vodio pored rijeke u đunglu. Kada je došao na rijeku tamo su se kupale mlade gole žene. One se nisu obazirale na Sukhadeva i on je samo pogledao i otrčao dalje. Vyasa njegov otac mu je bio za petama, slijedeći mladog čovjeka da ga nagovori da se vrati.
Ali kada je Vyasa došao na rijeku, kako im se on približavao mlade žene su počele vrištati, zgrabile svoju odjeću i pokrile se. Primijetivši njihovu potpunu indiferentnost kada je njegov goli sin prošao pored njih, i ovaj demonstrativni pristup kada se on približavao, Vyasa se nije mogao načuditi takvom suprotnom postupku. Tako se zaustavio i sada obučene žene upitao u vezi takovog ponašanja prema njegovom golom sinu i njemu koji je bio odjeven.
Jedna od žena mu je objasnila: “Kada vaš sin gleda na nas on vidi samo ljude, i nije svjestan muškog i ženskog. On je isto tako nesvjestan naše golotinje kao i svoje vlastite, ali sa vama Maharaja Vyasa to je različito”. Sukhadev je imao sahaja, i žene su to znale. On je to znao i nikada to nije izgubio. Njegov otac ga nikada nije uhvatio.
Sukhadev se nikada nije vratio kući, postao je jedan od mnogih velikih indijskih svetaca, nije živio na nekom određenom mjestu, već u potpunosti trenutne sadašnjosti.

Tri sanskritske riječi Pratibha, Sahaja i Samarasa su povezane čak i u značenju, međusobno se prožimaju i zajedno stvaraju “Sveto Trojstvo” oslobođenja.

Treća, međutim, jeste najveća i najinteresantnija, jer je to jedna magična riječ koja sadrži Apsolutno, Univerzum i Svijet.

Samarasa – ova jedinstvena riječ, u potpunosti odsutna u Vedskim tekstovima, se neprekidno ponavlja u Tantrama, Upanishadama, i ostaloj najboljoj ne-Vedskoj literaturi. U jednom kratkom poglavlju Avadhut Gite pojavljuje se više od 40 puta. Ovu cijelu Gitu je nemoguće čitati i razumjeti bez poznavanja ove riječi. Jedno od jedinstvenih ali mističnih svojstava sanskritskog jezika je koliko mnogo riječi može biti upotrijebljeno na tri različita i odvojena nivoa riječi.
Čak i cijele strofe imaju ovo značajno obilježje. To je jedan od faktora koji čini prevođenje na druge jezike teškim.

Razlika pretpostavlja tri grupe ljudi.

Prvo postoji literarno značenje za porodičnog ili svjetovnog čovjeka, kao vodič za bolje mišljenje i akciju.
Drugo značenje je na višem nivou
namijenjeno mumukshi ili gladnom tragaocu za Bogom. Ovdje iste riječi vode čitaoca od svjetovnog nivoa na viši nivo, i dublji smisao.
Treće značenje je namijenjeno za dušu koja je dosegla ili je skoro spremna da dosegne oslobođenje. Ova igra nije poznata kod drugih jezika.

“Pseći život” će imati različito značenje za Diogeneza od Sinope, izmučenog poro-dičnog čovjeka, ili za samog psa. Nije čudo zbog čega su mudraci upozoravali protiv javnog čitanja mnogih svetih spisa i ograničili ih samo na učenike ili bliske srodnike. To je isto tako jedno od obilježja koje je učinilo da je Sadguru (Istinski učitelj) prijeko potreban iskrenom učeniku.
Tantrik ili ne-Vedski učitelj je koristio riječ samarasa u svom svjetovnom značenju da pokazuje na višu istinu
.
Samarasa znači ekstaza duhovnog blaženstva.

To znači suštinsko jedinstvo svih stvari – cijele egzistencije, ravnoteže smirenosti, vrhunsko blaženstvo harmonije, ono što je estetski uravnoteženo, nediferencirano jedinstvo, apsolutna upijenost, najsavršenije sjedinjenje i najviše ispunjenje Jedinstva.

Za Dattatreyu to je značilo stupanj realizacije Apsolutne Istine gdje se više nije osjećala nikakva razlika, viđena ili doživljavana između tragaoca i onoga Traženoga.

Gorakhnath, koji je napisao prve tekstove o Nathas, objašnjava samarasa kao stanje apsolutne slobode, mira i dostignuća u realizaciji Apsolutne Istine. On je to postavio na viši nivo od samadhija.

Samarasa uključuje užitak i sreću sa savršenom staloženošću i smirenošću, održavano nakon što je završio samadhi, i nastavljenom u budnom ili svjesnom stanju.
U ovom smislu to je stalna ekstaza i kontemplacija koju svetac održava cijelo vrijeme. Zen ima iste koncepte ali ništa usporedivo sa pratibha, sahaja ili samarasa ne može biti pronađeno u  Dharmama Judaizma, Kršćanstva i Islama.
U Tantričkim-Buddhističkim školama koje su postojale oko 300 godina između sedmog i desetog stoljeća samaras i sahaja su imale važno mjesto, i isto su tako bile prihvaćene od tibetanskog lamaizma. Siddha i Natha sekte su koristile riječ samaras umjesto riječi moksha (oslobođenje). Na ovaj način riječ se koristila da izrazi najviši ideal ljudskog života. To je razjašnjeno u Agamama i Shiva-Shakti tradiciji.
Samarasa nije samo stvar stava ili prilagođavanja sebe sa svijetom i njegovim mnogobrojnim podjelama, ili pokušati i podesiti svijet sebi samima. Jedan način završava u još većoj uvjetovanosti, a drugi u frustraciji. Samarasa se mora smatrati samo kao kulminirajuća točka stvarne yoge. Istinski yogi čini isto što je činio i Dattatreya – videći sebe u svijetu i svijet u sebi, najsavršenija harmonija čovjeka i prirode.
Tragaoci za istinom bili su uvijek,  samo manjina.
Koliko mnogo ih onda može razumjeti ideje samarasa, i mokshe, i tko je uistinu kompetentan da se smatra autoritetom o teškom putu da razumije koncepte realizacije i oslobođenja?

Vrhunsko dostignuće
Navanath sampradaya tradicija
(The Pathless Path to Immortality)

Join the discussion 2 komentara

  • omsaki kaže:

    Koji jos prevod ili znacenje se moze reci za tu rijec Pratibha?

  • girija kaže:

    Pratibha doslovno znači svanuće, zora. Kao što ona prethodi suncu, tako i ova »navješćujuća svijetlost« (pratibha) i kako kaže Vyasa, neposredno prethodi konačnom razlučivanju, razaznavanju (vivekajnana), te je zbog toga nazvana i » spasonosnom « (taraka)

Komentiraj

five − 4 =