Probuđenje, buđenje, prosvjetljenje, samadhi, duhovno uskrsnuće, metanoja, sjedinjenje stapanje duše s Bogom, nirvana, božje kraljevstvo, nanovo rođenje iz Duha, oslobođenje, spasenje, mokša, mukti, satori, kenšo……sve su to simbolični izražaji jedne te iste ideje, koja je duboko u pozadini istinskog značenja svih tih izričaja.

Sa svih strana slušamo,s  time u vezi, o potrebi buđenja duše iz dugotrajnog, vjekovnog sna u kojem blaženo spava i sanja najčešće maya snove  u takozvanom budnom stanju, malo tko se na te i takve glasove „iz dubine” ozbiljno osvrće, “dapače” potpuno se oglašuju sa omalovažavajućim smiješkom na usnama.
Smisao  koji je u pozadini, u samom temelju istinskog značenja svih tih izričaja, je vječita čežnja duše za Apsolutnim blaženstvom, kao svojim krajnjim ciljem i konačnom svrhom života. Iako na svjesnoj razini duša možda i ne prepoznaje tu očiglednu činjenicu, na intuitivnoj razini, koliko god da je ta razina nerazvijena u dotičnoj duši, ona ipak ćuti da želi biti ispunjena, smirena, sretna, radosna, a suprotno tome ne želi, odnosno stalno se trudi da izbjegne suprotne osjećaje neispunjenosti, bez smisla, žalosti, brige, nesreće, nemira, anksioznosti.
I to je potpuno prirodna i normalna čežnja svake „zdrave“, misleće duše. Sve aktivnosti koje duša poduzima u ovome svijetu imaju samo jedan krajnji cilj, a to je postignuće sreće, štogod pod srećom podrazumijevali.

Probuđenje u to je izravna staza svih staza. Budnost nije konceptualna kontemplacija zamišljene, mentalne meditacije; niti je usmjerena koncentracija tako da potom možemo steći uvide i konačno ostvariti slobodu, i prosvjetljenje. Biti svjestan (visoka pažnja) je ostvarenje urođene slobode i savršenog bivanja po sebi, upravo sada, a iskustvo je kao urođena potpunost naše istinske prirode, naše buddha-prirode.

Sebe svijest nije stanje uobičajenog um mehanizma, u toj svijesti vi jeste to Sebe, ono što stvarno Jeste. To Sebe ili Ja svijest postoji samo unutar stanja buđenja. I to nije neki kraj, već jedan  nivo samospoznaje koje još nije probuđenje, ili stanje svjedoka. Boravljenje u tom stanju svijest se također može postići, onda ste mudrac kojeg svijet razina ne dotiče u smislu poistovjećivanja, njima se svijet samo događa dok su oni u relativnoj razini na van  i u ponašanju kao i svi obični ljudi. Oni su tada gospodari svijesti, a ne robovi svjesnosti.

Čula i um, budući ograničeni, ne mogu dokučiti krajnju Istinu tj. Apsolut.
Viša vrsta znanja je direktno iskustvo Boga ili Istine. Direktno iskustvo naziva se prosvjetljenje, probuđenje ili Samadhi. Direktno iskustvo je bez posredstva čula i bez procesa razmišljanja.

U budnosti imate gledište o stvarnosti ili našem identitetu, onkraj čak gledišta bez-opstvenosti i ili ja-sebe. Kaže se i zna se, svi smo po prirodi Buddhe; trebamo samo prepoznati tu činjenicu, i ostvariti ju skroz naskroz. Probuđenje u tko i što istinski jesmo. Učenja svih velikih škola (ili sebe-put) imaju taj zadnji viši završni stupanj potpunosti. To stanje je veliki stav, vrhovna perspektiva stvarnosti – konačnost svjesnosti.

Na primjer, kroz kontemplaciju  neuhvatljive prirode stvari, možemo shvatiti nesebstvo ( ne ja) i nezadovoljavajuću prirodu svih prolaznih stvari. Kroz kontemplaciju same netrajnosti, možemo shvatiti   nesebstvo,  ovo nam pomaže da doista iskusimo činjenicu da nemamo za što prianjati. I tako možemo početi malo više puštati, opustiti stisak, tako da nas više ne peku i ne ozljeđuju stvari koje nam nezaustavljivo klize kroz prste.
Suština, kad se rastoče, stope ili raskuhaju sve osnove poimanosti ( koncepti ideje, uvjetovanosti) i sve mudrosti,  priče,  sve se svodi na  ostvarenje naše istinske prirode, konačnog dostizanja neporecivog, autentičnog iskustva urođene Jedne prirode, što Jesmo. To je mudrost, prosvjetljenje, probuđenje – svrha i cilj svih   praksi.
To je potpuna realizacija jer onda si slobodan od tijela odnosno od zadnjeg traga karme! Mnoga druga učenja  vode samo oslobođenja  od nekih vidova svjesnosti.. Bit je u totalnom oslobođenju i transformaciji materijalnosti.  To nije samo da nema tijela već se cijela  dimenzija postojanja diže na jedan drugi nivo. I tek bi to iz te logike bilo potpuno probuđenje.

U Budizmu u vezi ove teme se spominju tri poznata  pojma;nepostojanost, patnja, i negacija „sebe“ kao podloge  toka zbivanja. Svijest o takvom stanju vlastite svijesti, osviještenje koje će nužno biti dosežno tek kao iracionalno postignuće, naziva se jednostavno probuđenjem.

Riječ buddha znači budan. Mogućnost takvog zaokreta  na neki način je potencijalno sadržana u samoj svijesti — „a i gdje bi drugdje mogla da biti?“, pita se sam Buda (Dhammapada, 160). Probuđenje kao doživljaj ništavila i nepostojanje vlastite strukture naziva se jednostavno utrnuće. To doslovno znači izraz nibbâna (sanskritski nirvâna). Učitelji su samo pokazivači puta
Sam je Buddha rekao da mu je Smrt bila guru, da smrt mu je bila najveći učitelj; rekao je da meditacija i promišljanje smrti i netrajnosti, a naročito vlastite smrtnosti, predstavlja najveću meditaciju. Kroz ostvarenje  (netrajnosti) možemo ostvariti Probuđenje.

Budući da je ego izrazito suptilan vid energije koju sami stvarate, sve prožima, on prodire u sve čovjekove djelatnosti, pa ga je teško transcendirati i doživjeti svoju svijest, upravo zato što mu dajte sami postojanje, hraneći ga zamislima. Eliminiranje, odstranjivanje, i pročišćenje, odricanje, svjesno, od svega što je strano našoj  prirodi je dovoljno.

Zato je jedino dostignuće koje možete imati  Sebe, Biti Ono Što Jeste. Jer na kraju najviše dostignuće je spoznaja da ne postoji ništa od toga svega rečenog.

Spoznavši Boga, čovjek u biti spoznaje samog Sebe. To je totalna svijest. To je jednota s bezobličnim “aspektom” Brahmana; tzv. Brahmajñana. Poznavalac Brahmana jest sam Brahman. Budući da je Sveukupnost, On ne doživljava ništa niti unutar niti izvan Sebe.

Join the discussion 2 komentara

Komentiraj

4 × 3 =