Promatrač

 

Karmen: Poslije svoje sadhane kad se neko vrijeme osjećam svjesnija tada ulazim u stanje za koje mislim da je stanje promatrača. Koliko je to stvarno, ili je iskustvo, koje ne traje.

Girija: Samo je promatrač realan, stvaran, zovite ga Sebstvo, JA, Svijest ili Atma. Za Sebstvo, svijet je samo obojeni, premazani šou, koji ono uživa dok traje i zaboravlja kad je on gotov, završen. Što god da se desi na pozornici čini da se trese od straha u teroru, nasilju, ili da se valja od smijeha, ali sve vrijeme on je svjestan da je to samo šou, predstava. Bez želje ili straha on ga uživa, onako kako se događa.

Karmen: Pokušavam ne samo shvatiti već oživjeti tu spoznaju da sam promatrač, i što je to. Željela bi to postići, ali osjećam da mi ipak ustvari nije o tome sve jasno.

Girija: Evo ovih primjera, možda pomogne. Kada promatraš drvo ili drugog čovjeka iz te tišine – tko je promatrač? Nešto dublje od osobe. To svijest promatra svoju kreaciju. U Bibliji je rečeno da Bog stvori zemlju i vidje da je to dobro. To je ono što i vidiš kada promatraš iz tišine bez razmišljanja.

Karmen: Da li moja svijest nije dovoljno pažljiva kad mi ta spoznaja izmiče, i možda se izgubim u nekoj ulozi, koja me odvuče sa drugima u svijet .

Girija: Sve uloge su dio uvjetovane svijesti koja je ljudski um. Ono što nastaje kroz čin pažnje jeste ono neovisno, ono što ti jesi suštinski, iza imena i oblika. Na to treba biti usredotočen, Ti više nećeš igrati prema scenariju – postat ćeš stvarna. Kada u tebi bude nastala ta dimenzija, ona će i iz drugih izvući to isto. Na kraju krajeva, naravno, drugi i ne postoje – i ti se uvijek susrećeš samo sa sobom.

Karmen: Izgleda da balansiram izgubljena ili odvučena u mislima ili zamišljanjima i ponekim trenucima više svjesnosti, mogu reći sebe. I tada se sjetim da je sve san, ali i dalje to nije dio mene, moje jasne spoznaje, o svemu tome.

Girija: U tebi, baš kao i u svakom drugom ljudskom biću, postoji dimenzija svjesnosti koja je daleko dublja od razmišljanja. Upravo ona je suština toga što ti jesi. Možemo to nazvati svjesnošću, postojanjem u sada, Ja, ili čista svijest. U drugim učenjima to je Krist unutar nas, ili naša budistička priroda. Mora postojati svijest u kojoj se san događa, da je drugačije, ni sna ne bi bilo. Ta svijest – da li nju stvara tijelo ili ona stvara san o tijelu, san o nekome? Hajde malo kontempliraj o tome.

Karmen: Jesam i malo sam se uplašila.

Girija: Zašto, objasni, čega? koga?

Karmen: Prisjetila sam se smrti.

Girija: Jer kroz odlazak voljenih osoba, smrt ulazi u tvoj život kao svijest o tvojoj osobnoj smrtnosti. Vidiš kako je u pozadini uvijek vezanost za tijelo. Zato gdje god pogledaš vidjet ćeš smrt kao i život.

Karmen: Da, priznajem zaboravim da nema smrti.

Girija: Jer od smrti nema ni traga. Postoji samo preobražaj životnih oblika. Što iz ovoga možemo naučiti? Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnost. Suprotnost smrti jeste rođenje. Život je vječan.

Karmen: Suptilna vezanost za tijelo, ili nerazumijevanje do kraja istine o sebi nanovo shvaćam koliko još nisam prihvatila sva iskustva i znanje kao spoznaju.

Girija: Nikad ne zaboravi da je tijelo složeno od pet elemenata i osuđeno je na nestanak, prije ili kasnije, no onaj koji boravi u njemu ne poznaje niti rođenje niti umiranje. Onaj koji boravi u njemu nema nikakvih vezanosti i vječni je svjedok


Ostali članci u kategoriji: “Pitanja i Odgovori”

[showposts category=”7″ num=”99″]

Komentiraj

17 + 18 =