Nalaženje tajne ili smisla života jedna od najčešćih briga a često i težnja koja muči početnike na duhovnoj stazi. Mnogi  priznaju i osjećaju  da postoji neka tajna života koja im izmiče: neko tajno ili skriveno znanje koje bi moglo odgovoriti na njihova najdublja pitanja; neko razumijevanje koje će otključati najdublje misterije. Ta tajna postoji, ali je toliko blizu, toliko očevidna, da ju malobrojni prepoznaju. Kao što se većina  pita: ima li razlike između tebe i mene, ili zar ne možemo pokušati vidjeti boga u svemu?  možemo li ga u svemu osjetiti?

Onaj koji ne može ostvariti Boga u sebi, ne može ga ostvariti niti u svemu ostalom. Onaj tko još nije prepoznao svoje Sebstvo, nikada ga neće moći prepoznati u drugima. Pravo „ja” je ono što vam je najbliže; tada će svatko tko je malo dalje od vas izgledati još dalje. I ako ne možete vidjeti Boga u sebi, što vam je najbliže, tada ga ne možete vidjeti ni u onima koji su daleko od vas.  Prvo ćete morati spoznati Boga u sebi; prvo će onaj koji je spoznao morati spoznati božansko – ta su vrata  najbliža.

Kada ego prestane postojati, tko će stvoriti odvojenost? Samo ego dijeli mene od tebe, i tebe od mene. Ovdje je zid od kuće. Zbog iluzije da odvajaju prostor na dva dijela, zidovi stoje – iako prostor nikada nije podijeljen na dva dijela; prostor je nepodjeljiv. Bez obzira koliko debeli zid podignete, prostor između kuće i vanjskog prostora nisu dvije različite stvari; one su jedno. Bez obzira koliko visoko podignete zid, prostor iznutra i izvana nikada nije podijeljen. Međutim čovjek koji živi u kući osjeća da je podijelio prostor u dva dijela – jedan prostor unutar kuće a drugi izvana. Ali da se zid sruši, kako bi čovjek razlikovao prostor unutar kuće i izvan nje? Kako bi to shvatio? Tada bi ostao samo prostor.

Zanimljivo da osoba koja uđe u samu sebe odjednom pronađe ulaz u sve. Vrata u sebe su vrata u sve drugo. Čim čovjek uđe u samoga sebe, on otkriva da je ušao u sve ostalo,  jer iako smo svi drugačiji izvana, iznutra i nismo. Izvana je sve lišće različito. Ali kada bi neka osoba prodrla u dubinu jednog lista, došla bi do izvora drveta gdje je sve lišće usklađeno. Kada gledamo pojedinačno, svaki je list drugačiji – ali kad jednom upoznate unutrašnjost lista, doći ćete do izvora iz kojeg sve lišće proistječe i u kojem se sve lišće razgrađuje. Onaj tko uđe u sebe samog istovremeno ulazi i u sve ostale.

Razlika između ‘mene’ i ‘tebe’ ostaje sve dok nismo ušli u sebe same. Onog dana kada uđemo u svoje ‘ja’, to ‘ja’ nestaje, a time i ‘ti’, a ono što ostaje je ‘sve ostalo’. Zapravo ‘sve ostalo’ nije zbroj mene i tebe. ‘Sve’ znači mjesto gdje smo oboje nestali, i ono što iz toga ostaje je ‘sve’. Ako se ‘ja’ još nije rasplinulo, tada se mogu zbrojiti ‘ja’ i ‘ti’, no suma neće biti jednaka istini. Čak ako netko zbroji sve lišće, drvo neće postojati – iako ima sve lišće koje mu je dodano – drvo je više no zbroj listova. Zapravo ono nema nikakve veze sa zbrajanjem; bilo bi pogrešno zbrajati.
Pribrajajući jedan list drugome, pretpostavljamo da je svaki od njih odvojen. Drvo se ne sastoji od odvojenog lišća. Dakle, čim uđemo u svoje ja, ono prestaje postojati. Prva stvar koja nestaje kad uđemo u sebe je osjećaj da smo odvojeno biće. I kada to ‘jastvo’ nestane, nestaju i ti-stvo i drugo-stvo. Ono što ostaje je ‘sve’. Čak nije ni u redu to nazivati ‘sve’ jer to ‘sve’ ima konotacije staroga ‘ja’. Stoga oni koji su spoznali, ne bi to niti nazvali ‘sve’; pitali bi „Sve od čega? Što zbrajamo?” Nadalje bi izjavili da je jedino što ostaje – jedno. Iako bi oklijevali to reći, jer tvrdnja ostavlja dojam da postoji dvoje – daje ideju da ‘jedno’ nema značenje bez odgovarajućeideje o dvoje. Jedno postoji samo unutar koncepta o dvoje.

Stoga oni koji bolje razumiju, čak ni ne kažu da ostaje jedno, oni kažu da advaita, ne-dualnost, ostaje.
Mudrac  kaže: „Ne ostaje dvoje.” Ne kaže: „Jedno ostaje.” On kaže „ Ne ostaje dvoje.” Advaita ili nedualnost znači da ne postoji dvoje. Netko bi mogao pitati: „Zašto govorite na tako zaobilazni način? Samo recite da postoji jedno!” Opasnost u kazivanju ‘jedno’ je ta, što ono sugerira ideju o dvoje. I kada kažemo da ne postoji dvoje, iz toga slijedi da ne postoji niti troje; ono implicira da nema ni jedno, ni mnogo, ni sve. Zapravo, ova je podjela proizišla iz shvaćanja utemeljenog na postojanju svojega ‘ja’. Pa tako, prestankom ‘ja’, ono što je cijelo, nedjeljivo, to ostaje. Ali da to shvatimo, možemo li učiniti ono što se tragaoci pitaju – zar ne možemo vizualizirati Boga u svakome? Kada bismo to učinili to ne bi bilo drugo do maštanje, a maštanje nije isto kao shvaćanje istine.

Razlikovanje je prva i osnovna disciplina na putu razumijevanja, da bi se postiglo stanje odmaka od iluzornih imena i oblika/formi ka postignuću realizacije čovjekovog identiteta s Apsolutom. To je ionako samo za one rijetke duše koje u toku svog duhovnog razvoja shvate potpunu nedostatnost i prolaznost života – života ne samo na zemlji već i na bilo kojoj drugoj razini vremena i prostora kojima vlada zakon uzroka i posljedice. S druge strane, za velik dio ljudi koji još uvijek prianjaju za lažnu ideju o individualnosti, vredi ideja o ponovnom rođenju na zemlji ili drugdje putem teorije o reinkarnaciji. Nijedna religija osim hinduizma i budizma ne vjeruje u postojanje individualne duše niti prije niti nakon smrti. Tako dugo dok netko želi individualnost, on će se rađati sa svjesnošću o “ja”.

Samo kada prestane podvajanje na gledatelja i gledano, (mene-tebe), samo kada se dvoje vidi kao jedno, spoznata je istina. Ne postoji objekt koji bi pa svojoj naravi bio potpuno drugačiji od subjekta. Ni subjekt, sebstvo, ne može biti viđeno kao objekt. U takvoj viziji nema podvojenosti. Međutim, svaka  duša doživljava u sebi sve što je u sebi prouzročila uz pomoć vlastite životne snage.

U samospoznaji,  možeš  razumjeti fenomen svjesnosti. Tada razlikovanje prestaje: tada ništa nije loše, ništa nije dobro, tada sve želje, moje, tvoje, jednostavno nestaju, jer ako nema ničeg lošeg i ničeg dobrog, tada nema ničeg što bi se poželjelo, i ničeg što bi se postiglo. Razlikovanje je svjesnost, a ne-razlikovanje je mudrost. Prianjanje za svjesnost stvara zagađenost, a sklad sa mudrošću osigurava čistoću. Zagađenost uzrokuje rođenje i smrt dok čistoća vodi tamo gdje nema Buddha.

Komentiraj

eleven − three =