Da bi osoba mogla doći do saznanja da je ona sama proces toka svjesnosti treba osvijestiti još neke procese koji se događaju, postoje te se odvezati od njih. Svijest je obično kod većine debelo poistovjećena sa raznim procesima (vasanama), raznim elementima koje vezuju poput navika, ideja, sjećanja, predrasuda i slično. Kad se dogodi oslobođenje od tih procesa čovjek polako dolazi u uravnoteženo stanje povišene svijesti, svijesti jedinstva. Isto tako potreban je neodoljiv poriv da se krene na taj put, shvaćajući o čemu se radi, a ako tome nije tako onda nije još došlo vrijeme za otkrivanje nove dimenzije rada na sebi kako to inače nazivamo. Ne možeš uništiti svoju iluziju, varku stvarajući drugu na njenom mjestu. Idite direktno do izvora u svom duhovnom centru tišine, u srcu; pošto je direktna linija najkraće rastojanje između dvije točki, a mistična Istina leži sakrivena iza ovog geometrijskog aksioma.
Osoba mora razumjeti da sva nestvarnost vidljivog svijeta je samo  privremeno, ograničeno obličje kao i sama osobnost za koju se poistovjećuje. Ta osobna svjesnost je mentalna, puna isprekidanosti i praznina.

Čovjek bi trebao tragati za onim najvišim, a na samo za manje ili više ushićujućim iluzijama. Jedan isti prizor, jedan isti dan, svjestan i slobodan čovjek doživjet će ga različito nego osoba vezana ideologijom i predrasudama. Otuda i smisao izreke ”Sve ovisi o nama”. Odgovornost je u nama. Možemo postati prekrasna svjesna bića a možemo postati mehanizmi, nesvjesni i robovi navika. Život je realnost, jednostavnost, sveprisutnost, pulsira u našim žilama i u otkucajima srca. Život je čisto božanstvo, život je samopostojanje, nalazi se u svemu i svuda u nama i oko nas. Problem u ne shvaćanju života kao nečega najvrednije, je u tome što cijeli naš društveni razvoj stvara raskol u našem umu. Lažno mislimo da moramo slijediti i pokazivati lica koja zadovoljavaju vanjski svijet. Dok naše pravo lice, naša prava priroda ostaje neizražena, potisnuta, ona stalno čeka da se slobodno izrazi. Sve takve ograničavajuće stvari su nastale u umu, a život je izvan uma. Život nije slučajan proizvod. Naprotiv mi smo valovi u oceanu života.

Glavna vrlina, tj. razlučivanje, igra najvažniju ulogu u svakom traganju. Jer, kad Direktni Put postane vidljiv, svi drugi iščezavaju, kao da se nikad nisu ni tražili. Iako um (u iluziji) kreira modelira sve igre života sama svijest se ne upliće jer u zbilji sve je jedna svijest. Tek kretanjem nastaju različitosti, kvalitete, karakteristike (gune). Zato se kaže da um u neznanju je nečist jer je pod utjecajem stalne akcije i djelovanja i zato ne može doživljavati Stvarnost (tj. Sebstvo) koja je nepromjenljiva i vrlo suptilna dimenzija. Kao što se komad svile ne može prošiti teškom polugom, niti se detalji suptilnih predmeta mogu razabrati pri svjetlosti lampe. Ali kako bez uma ne može biti iskustva potrebno ga je pročistiti i održavati to stanje. Tada je moguće iskustvo blaženstva.

Čistoću ometaju misli i ne bi trebalo hraniti sve njegove nemire poput prosudbi i usporedbi  koji su stalno spremni na reakcije i akcije uma i tijela. Trebamo biti oprezni čak i prije nego se jave takve misli i natjerati um da ostane u svom urođenom stanju. Ukoliko mu ostavimo mjesta za modifikacije, takav (uznemiren) um će nas učiniti omamljenim glumeći da nam je sluga; kao protivnik koji se pretvara da je prijatelj, a ustvari će nas oboriti  dolje. Kada je čovjek ispunjen različitim iskustvenim djelima, treba postojati čvrsto uvjerenje što to je što nije bez dopuštanja da dođe do pogrešne ideje i pada u iluziju.
Da bismo zaustavili vrtložne uzroke i posljedice u ovom pojavnom svijetu, treba se okrenuti prema egzistenciji koja se ne mijenja, ne ovisi ni od čega drugog i uvijek je ista a isto tako je i uzrok, odnosno neuzrokovani uzrok ovih promjenljivih egzistencija.

Još je jedna stvar vrlo važna da u svemu sebe prihvatimo, jer to je od vitalnog značaja za psihološko i duhovno zdravlje. Jedno od najvažnijih zapadnih psihoterapeutskih otkrića je golema količina neurotične boli što ju prouzrokuje kritika sebe. Mnogi to rade i misle da će napadom na sebe poradi svojih grešaka ukloniti iste promašaje. Ustvari, svi oblici neprihvaćanja sebe čine da još jače prianjamo za stare poznate koncepte ovisnosti za iluzije. Osuda ne oslobađa, ona ugnjetava i zato prihvaćanje svog sebstva… jest kamen kušnje cijelog životnog svjetonazora. Istraživanja pokazuju da nije dobro stalno kritizirati i osuđivati bilo koja stanja neznanja i prirodu osobnosti koje teže razumijevaju i prihvaćaju više mudrosti.  Priznajmo da, ipak, greške i zablude oko nekih činjenica je puno bolje upotrijebiti kao mogućnost za učenje, negoli za gnušanje spram samog sebe, a koje može biti grozna prepreka dobrobiti i rastu. Treba izabrati barem srednji put između napuhanog ponosa na jednoj strani i samo prijezira na drugoj. Tako se jednostavnije vidimo onakvima kakvi jesmo, bez nekih uveličavanja bilo vrline, bilo mane. Jednostavno je i korisno prihvatiti i sebe i raznolikosti u svemu. Nikako ne bi trebalo poricati nedostatke ili odustati od napora da se ide naprijed. To znači prepoznati i raditi na svojim nedostacima bez da napadamo ili umanjujemo sebe zbog toga jer ih imamo.
Prepoznavanje našeg neznanja može biti veliki poklon. Ono olakšava naša srca, oslobađajući ih ponosa i predrasuda te otvara naš um novim mogućnostima čineći ga čistom i praznom posudom u koju može poteći mudrost. Strah od neznanja tada se zamjenjuje strahopoštovanjem i ushitom u beskrajnom čudu života.

Um inače postaje miran u svom vlastitom stanju i doživljavanje Sebstva se javlja samo po sebi, bez ikakve prepreke. Nakon toga osjetilna zadovoljstva i boli neće više utjecati na um, sve (pojave) će se tada javljati, bez naše vezanosti za njih, kao san. No činjenica koja je primarno evidentna je to da je čovjek koji je nesposoban shvatiti svoju ljudskost i nije u stanju prepoznati božanstvenost u sebi, nije u stanju niti shvatiti smisao toka svijesti.
Svaka, no rijetka osoba, svjesna, budna, prosvijetljena može igrati različite uloge na pozornici života; ali njih stanje pa i misao da su oni sami svijest ne napušta. Svetost (sve to jesi) je prvi istinski korak ka oslobođenju odnosno samorealizaciji. U današnje vrijeme postoji više svetaca, no što mnogi ljudi pretpostavljaju. Ne nose svi od njih monaške halje i nisu svi obrijane glave. Oni mogu izgledati kao svaki običan čovjek. Sveca možemo prepoznati samo ako se sam želi otkriti, ima i toga. Njihov način života se prividno ne razlikuje mnogo od života drugih. Samo blizak kontakt sa njim će otkriti njegovu svetost. Jedan mudri yogi, jednom je rekao: “Ako u cvijetu ima meda, pčela će ga naći. Nije cvijet taj koji traži pčelu.”

Istinska svjesnost je rijetka i uistinu veličanstvena dimenzija. To zahtijeva da odbacimo sve što smo bili ili se nadali da ćemo biti, da se suočimo sa svakim trenutkom bez identiteta, otvoreni prema svemu što dolazi i oslobođeno od ljudskog uplitanja. Ne smije se podcjenjivati ni potencijal za bol. Shvatimo da postoji radikalna činjenica da nema ničega, koliko god nam to bilo drago, što nam ne bi moglo biti oduzeto u jednom ili drugom trenutku; ništa, koliko god zloslutno ili užasavajuće, iz čega bi nam bilo dopušteno da se povučemo ili sebe odvojimo. Sva užasna, prigušena patnja od koje nas je štitila nepažnja sada će biti viđena i osjećana. Drugo ime za takvu potpunu pažnju je ljubav, u duhu je svijest. Unutarnja istina te spoznaja da smo mi sama svijest javlja nam se tiho u zrelosti duha, putem misli, slika i osjećaja ukopanih duboko u nama. Svaki pojedinac, koji je ikada rođen na ovom planetu, posjeduje tu istinu i ima sposobnost da je spozna. To je vještina koju je moguće naučiti i koja zahtijeva rad. To je ponovno otkrivanje naše tanahne ali istinske svjesnosti. Ne možete pasivno čekati na unutarnju istinu — morate je s poštovanjem pozvati. Morate se stalno okretati prema unutra, mirno, u tišini, uljudno postavljajući prava pitanja kako bi tanahni znaci postali jasniji.

Čovjek bi trebao tragati za onim najvišim, a na samo za manje ili više ushićujućim iluzijama. Glavna vrlina, tj. razlučivanje, igra najvažniju ulogu u takvom traganju. Jer, kad Direktni Put postane vidljiv, svi drugi iščezavaju, kao da se nikad nisu ni tražili.

Komentiraj

ten − 7 =