U srcu svake osobe nalazi se drvo želja (kalpavrkša). Oko tog svetog drveta zarastao je korov. Ako svojim trudom uspijete iščupati sav korov, drvo želja ili sveto drvo postat će vidljivo. Svi tekstovi koji po tradiciji pripadaju Indijcima nastoje poučiti o unutrašnjem značenju svetih izreka, pružiti ispravno viđenje vanjskog svijeta te pomoći ljudima da spoznaju sebe. Bog je sposoban ne samo izliječiti oboljenja koja se obično smatraju vanjskim, nego također temeljito ispraviti sve loše osobine koje se uvlače u unutrašnji život pojedinca. Razne bolesti često pokušavamo izliječiti tako što lijekove uzimamo izvana. Za druge vrste bolesti lijekove uzimamo iznutra.
Postoje i bolesti koje pored vanjske trebaju i unutrašnju upotrebu lijeka.
Danas svi postajete dio bolnice koja je povezana s Bogom. Za sve je vaše bolesti nužno da lijekove uzimate ne samo izvana, nego neke od njih i iznutra. Premda kao ekvivalent izvanjskom uzimanju lijekova provodimo određenu duhovnu praksu i disciplinu (sadhana) , moramo spoznati i njihov unutarnji smisao.

Spoznaja unutrašnjeg smisla vježbi predstavlja lijek kojeg uzimate iznutra.
Gita, koja predstavlja bit svih upanišada, uči nas kako život promatrati u odnosu na nutrinu. Trideset druga kitica šestog poglavlja Gite govori kako se izvodi unutrašnje čišćenje. Dobre osobine kao što su ljubaznost, samilost, ljubav (prema) i požrtvovnost osiguravaju čovjeku naziv poklonika, mudraca (jnanin) ili onoga koji je ostvario nevezanost za vanjski svijet (vairagya).

Ali sve dok pojedinac ne razvije dobre osobine, on je čovjek samo po imenu jer uopće nije iskusio te osobine. Nije ispravno smatrati da dobre osobine treba pokazivati samo u određenim prilikama i unutar određenih granica, primjerice dok ste zauzeti obrednim štovanjem Boga (puja) , pjevanjem u Njegovu slavu (bajana) ili posvećenošću. Poklonici ne bi smjeli gajiti stav da nakon što obave  štovanje, dobre osobine mogu zanemariti te mogu gajiti mržnju umjesto ljubavi, a požudu i srdžbu umjesto samilosti i obzira. Tek kad se počnemo pridržavati dobrih osobina i izvana i iznutra, te ih neprestano provoditi u djela, osjetit ćemo izvjesnu sreću. Nužno je da se uvijek pridržavate osobina kao što su mir i strpljenje. Stalno ih provodeći u djela zaslužit ćete naziv onoga koji je jogin uvijek i u svakoj prilici (satatamyogin).

Danas čovjek nije jogin cijelo vrijeme. Ujutro ste jogin. Poslijepodne ste osoba koja se odaje jelu i užicima (bhogin), a uvečer osoba koja obolijeva nakon jela (rogin).

Kako nešto što se mijenja s promjenom triju doba dana može imati ikakvu trajnu vrijednost? Zbog toga naše upanišade, čija je svrha traganje za istinom, govore kako biti sretni tijekom cijelog dana, svaki dan. U našoj mitologiji nalazimo priču o tome kako je uz pomoć planine Mandara (mandara parvata), izbućkan ocean mlijeka, te se opisuje kako su pritom iz njega na površinu izišle mnoge dragocjenosti, kao što su dijamanti, drvo želja (kalpavrkša), krava koja daje sve što poželite (kamedhenu) , nektar besmrtnosti (amrta) i mnoštvo drugih stvari. Na isti način u modernom dobu bućkamo ocean našeg života.

Bućkajući naš život i utrobu zemlje na kojoj živimo, možemo steći mnoge osobine i stvari koje su nam potrebne, kao što su hrana i ostale dragocjenosti. Prodremo li u unutrašnji smisao te priče i usporedimo li je s događajima iz  povijesti shvaćamo da planinu Mandaru spuštamo u ocean, kojeg bućkamo pomoću demona (rakšasa) ili loših osobina s jedne, te pomoću božanstava (devatd) ili dobrih osobina s druge strane. Iz oceana se pojavljuju neke dobre i neke loše stvari. To je smisao priče. Možda se pitate ima li ona i unutrašnji smisao.  Trebate shvatiti da ne postoji ni jedna jedina priča koja osim vanjskog nema i unutrašnji smisao. Protumačeno vam je da sposobnost razlučivanja (viveka), odnosno mudrost, jest izvor iz kojeg je poteklo sve navedeno. Tijelo predstavlja posudu. Naša inteligencija smještena je u tijelo kao planina uz pomoć koje se izvodi bućkanje.

Mlijeko u ovoj priči predstavlja bit vedante. Prilikom bućkanja desna i lijeva strana su kao ida i pihgala. Ida i pihgala su dva suptilna živca, a predstavljaju ih konopci za bućkanje. Bućkanje, odnosno sadhana, mora se odvijati uz pomoć imena Gospodnjeg. Takvim bućkanjem nastaje božanski maslac. Prema tome, ako danas držimo dobre osobine na jednoj strani, a loše na drugoj, ako shvatimo da svojim mislima gradimo lijevi suptilni živac (ida) i desni [pihgala), ako vlastito tijelo smatramo posudom za mlijeko i primijenimo duhovnu praksu (sadhana), sigurno ćemo doseći Boga.
Kako bi se ovo što je rečeno slikovito objasnilo u suvremenom kontekstu spominje se nogometna utakmica gdje se jedna skupina djece nalazi na jednoj strani, a druga na drugoj. Recimo da na svakoj strani igra šestoro djece. Loptu su postavili u centar. Udarat će je igrači obiju strana. Osim dviju utvrđenih granica, dviju crta na svakoj strani, oni će poštivati i pravilo da se igra mora igrati unutar zadanih granica koje su prihvatile obje strane.

Danas svaki muškarac i žena na svijetu tijekom svog života neprestano igraju nogomet. Naše je srce nogometno igralište. Ono je duhovno srce, ne fizičko srce. Na igralištu našeg duhovnog srca na jednoj se strani nalazi šest čovjekovih unutarnjih neprijatelja (arišadvarga), odnosno šest loših osobina. To su požuda (kama), srdžba (krodha), pohlepa (lobha), privrženost (moha), drskost (mada) i zavist (matsarya). Na drugoj se strani nalazi drugih šest igrača, istina (satya), ispravnost (dharma), mir (santi), ljubav (prema), zajedno s još dvije, nenasiljem (ahimsa) i punoćom (purnatva).

Lopta, odnosno život, nalazi se u sredini između suprotstavljenih strana. Dobri ljudi udaraju loptu, loši također. Ali današnje prilike su takve da ne možemo procijeniti tko će odnijeti pobjedu. Loši ljudi posjeduju fizičku snagu, a dobri božansku. Dok se na polju našeg srca odvija nogometna utakmica, trebamo se pitati koje su to dvije granice, dvije crte o kojima smo govorili, izvan kojih se lopta ne smije uputiti. To su znanje o ispravnosti (dharmavidya) i znanje o brahmanu (brahmavidya), odnosno obrazovanje koje se odnosi na naše ponašanje u drugom svijetu. Lopta se mora zadržati unutar tih dviju granica. Ako u igri loptu udarimo tako da ona napusti okvire dvije granice koje smo utvrdili, učinit ćemo prekršaj jer smo loptu poslali izvan granica igrališta.

Bit svih Veda, bit svega što Vede uče proizlazi iz čovjekove unutrašnjosti, a ne izvana. Obzirom na uvjerenje da je Bog sveprisutan, da je Bog prisutan ispred vas, unutar vas i izvan vas, nema potrebe ikakvu osobitu važnost pridavati onom što dolazi izvana. Trebate povjerovati da je u vama sve. Zbog neznanja, izvjesnih privida te zahvaljujući nekim vašim djelima iz prošlih života mislite da ono što je sveto u vas dolazi izvana. To nije točno.

Tek kada uspijete nadići to neznanje, tek kada uspijete odbaciti privid da ono što je sveto dolazi izvana, tek tada ćete spoznati svoju istinsku prirodu.
Evo malog primjera za to.
Pas se dočepao suhe kosti i zgrabio je ne bi li je pojeo. Bez obzira na to koliko se trudio pojesti kost, nije mogao iz nje izvući moždine. U želji da izvuče nešto iz te suhe kosti snažno ju je grizao zubima. Oštri dio kosti porezao je njegova meka usta. Istog trenutka mu poteče krv. Tada pas pomisli kako iz kosti konačno izlazi nekakav sok, nekakva krv, pa s velikim užitkom stade sisati vlastitu krv. Nije bio svjestan da krv izlazi iz njega samog. Kada razmotrite ovu priču, shvatit ćete da se i mi nalazimo u manje-više sličnom položaju. Tako dugo dok budemo u neznanju bit ćemo poput pasa. Uspijemo li odbaciti privid (mayd) postat ćemo svjesni naše božanskosti. Onaj tko pozna svoje pravo Sebstvo je Bog. Onaj tko to ne pozna i živi u prividnom uvjerenju da je on nešto različito od pravog Sebstva te da će nešto sveto doprijeti do njega iz vanjskog svijeta, zaplest će se u svu silu poteškoća.

Moramo zaključiti da privid (maya) nije naše vlasništvo. Privid (maya) pripada Bogu. Prebroditi ga možete jedino Božjom milošću. Možda sumnjate u to da odgovore na takva pitanja možemo dobiti proučavanjem upanišada, Gite ili veddnte. Proučavajući te tekstove samo ćete razumjeti njihov sadržaj. Uslijed pukog čitanja  neće vas napustiti ni privid (maya), ni neznanje, niti ćete se imalo približiti božanskom postojanju. Sve su te knjige poput putokaza. Putokazi vam samo pokazuju da se taj i taj grad nalazi u tom i tom smjeru, neki drugi grad u nekom drugom smjeru itd. Ako želite doći u određeni grad, hodati morate sami. Isto tako, budete li samo čitali tekstove smatrajući pritom kako čitanjem ne možete stići na odredište, postupat ćete pogrešno.

Morate nastojati u djela provesti ono što ste naučili iz knjiga. Nema nikakve dvojbe da ćete tada stići na odredište na koje vas tekstovi upućuju. Hoće li se mrak raspršiti širenjem vijesti kako na svijetu postoji svjetlost? Hoće li bijeda krajnje siromašna čovjeka iščeznuti time što on o novcu samo razmišlja? Hoće li izgladnjeli utažiti gladako samo čuje o slasticama koje su spravljene? Hoće li se čovjek izliječiti od bolesti ako samo čuje o nekom lijeku od kojeg može ozdraviti?

Prema tome, tek kada naučeno iz tekstova provedete u djela, pruža vam se prilika da doživite i shvatite smisao božanskosti.

Komentiraj

eight − 7 =