Da bi se postalo yogi treba postići stanje nesebičnosti i prestati biti bhogi, ili sebična osoba. To se ući u ashramu Kada sam išao u potragu za guruom ja zaista nisam znao što je guru, da li je on učitelj koji podučava, gospodar koji naređuje, ili drug koji pomaže, ili čarobnjak koji stvara iluzije u umu.

Vi možete vjerovati da će vam guru taknuti čelo i ispuniti vas transcendentalnim iskustvima, no guru to nikada neće učiniti. Namjera i cilj svakog ashrama, od vedskih vremena do danas, a također i u budućnosti, ako bude u pravom duhu, jest da omogući edukaciju promicanja od sebičnog izražavanja karaktera do nesebičnog izražavanja.

U našem osobnom izražavanju i ponašanju mi više koristimo naše sposobnosti na minus nego na plus strani. Minus strana predstavlja duboku samo- identifikaciju gdje “ja” postaje centar univerzuma. Plus strana predstavlja nesebično, a ne sebično razumijevanje sebe. To je osnovna razlika između yogija i bhogija, i osnovno učenje u ashramu. Druga uloga ashrama je da vas nauci da postanete svjesni sebe. Vi u drugima vidite ono što ste vi sami-vi ne možete vidjeti svoje vlastito lice bez pomoći ogledala.

Vi ne možete vidjeti vaše reakcije dok ne sretnete nekoga tko će vam pokazati kakve su vaše reakcije. U ashramu je to uloga gurua. U času kad vi postanete svjesni vaših reakcija i ograničavajućih aspekata vaše ličnosti, pomoć koju vam guru pruža izgleda kao ograničavanje zbog prevladavajuće prirode negativne dimenzije u ličnosti. Vi gubite fokus jer vi pomoć koja vam je ponuđena ne vidite kao sadhanu da se promotri vaš duhovni život već kao nametanje ili barijeru stvorenu od nekoga kao pojava koja vas ometa. Vaš život postaje pobuna, borba protiv smislena, kršenje discipline i mijenjanje okruženja. No ista stvar može se vidjeti i sa pozitivne strane kao sanyam, nastojanje da se zadrži uravnotežen stav. Umjesto da smo usmjereni na negativan aspekt, ili da fantaziramo o utopiji, povezimo se s onim što postoji, što je realnost života koju doživljavamo svaki dan do smrti.

Čovjekovo je dostignuće pronalaženje ravnoteže, sposobnost da prihvatimo svoje obaveze i da živimo na takav način koji omogućuje razvoj i rast, bez da činimo zlo bilo riječju, djelom ili mišlju. Biti sposoban pronaći ravnotežu u svojim stavovima, razumijevanju i opažanjima je cilj ashramskog života, cilj gurua i cilj yoge. Jednom kad to razumijete došli ste na razinu koju yogini zovu drashta, svjedok, kada vi shvaćate da je sve lila, igra. Sve dok vi niste drashta, vi ste uključeni, vi ste igrač, sudionik u lili. Da bi se održali na životu potrebno je razviti poniznost jer je to jedini način da se nosimo sa i da upravljamo ego principom. Ahamkara. Klasičan primjer je kruto drvo koje stoji uspravno u oluji i lomi se na pola, dok se drvo palme povija prema zemlji i nakon oluje se ponovno uspravlja.

Onaj koji se poistovjećuje sa arogantnim egom taj će se razbiti na dvoje. Krutost, nesposobnost za promjenu, fizička, duhovna, emocionalna i mentalna ukočenost će se najvjerojatnije slomiti. Ako si ponizan tada ćeš se poviti a ne slomiti. Prianjanje uz vlastita vjerovanja može također biti krutost, no ostvarenje istine i življenje suglasno principima istine je čak veća poniznost nego strogo vjerovanje u nešto. Prema tome, ne živi u vjerovanjima već u istini, ne živi u idejama, fantazijama i maštanju, već u realnosti oko sebe, i tako kako možeš učestvovati u toj realnosti na najbolji način.

Tako je ashramska poduka bitna jer nam pomaže disciplinirati i pripitomiti um, i to je jedna od metoda koje guru koristi. On će koristiti mnoge metode u okviru ashramske poduke kako bi radio na egu, neke za sve obvezne neke ne, neke pune duhovne okrepe i nadahnuća, neke izuzetno bolne. No što god bilo učenik treba razumjeti daje to za njegovo ili njezino dobro i razvoj. Nema drugog motiva iza toga.

Swami Satyananda Saraswati

Komentiraj