Lako je vidjeti svijet kao mnoštvo pozitivnih i negativnih sila jer postoje razlike između dana i noći, ljubavi i mržnje, koncepta pravog i krivog, ideja o dobru i zlu, uz mnoštvo drugih dvojnosti koje se neprestano pokazuju. Ali postoji i veći i mnogo višestraniji pogled na stvari koji ne vidi dvojnost kao mnoštvo nasuprotnih sila. Taj se pogled ne temelji na terminima pozitivnog i negativnog, dobrog i zla, pravog i krivog, tu i tamo, jučer i sutra, i svim drugim podjelama u koje ga čovjekovo poimanje stvari može skrenuti s istine.

Umjesto, postoji jedno poimanje, koje, iako vidi pozitivne i negativne dvojnosti također vidi isto toliko vrijednosti u negativnom koliko i u pozitivnom. Ono ne vrednuje budućnost ništa više od prošlosti. Niti vrednuje dan iznad noći niti noć nad danom. Najkontroverznija i iznenađujuća stvar oko tog gledišta poimanja je ta da ne vrednuje dobro nad zlim niti zlo nad dobrim. Umjesto, dvojnost je viđena kao dvije strane medalje, i obje su neophodne da bi medalja bila potpuna.

Ljudi vole znati što drugi misle o njima. Traže odobravanje i izbjegavaju neodobravanje iz vanjskog izvora. Tako, vanjski uvjeti u životu samo su zrcalni odrazi svega što izvire iz unutrašnjosti – nutrine. Čovjek neprestano pokušava vidjeti sebe kroz oči drugih. Dovoljno zanimljivo, što to više čini, to je manje stvarno svoj. Ali kroz navike naraštaja, to izgleda kao najprirodniji način na koji čovjek uči; ili još jasnije da bi se čovjek stavio u privid kako uči.

Osoba obično očekuje da reakcija slijedi akciju unutar razumne količine vremena, tako da primjetna, logična veza može biti napravljena među to dvoje. Kad je vremenski činitelj između akcije i reakcije rastegnut danima, mjesecima ili godinama, mnogi pokušavaju poreći zakon Uzroka i Posljedice riječju “slučajnost”. Ta riječ “slučajnost” je čovjekova zapreka u nadvladavanju, ako želi razumjeti univerzalnu istinu.

Ako čovjek namjerno nastoji biti “dobar”, on je uvijek suočen s čovjekom koji pokušava biti “zao”. Ako čovjek izbjegava dobrotu u sebi, on nesvjesno u svoj život doziva sve koji će ga naučiti “dobroti”. Razlog iz kojeg je taj zakon Akcije i Reakcije, Uzroka i Posljedice toliko težak za uviđanje, uglavnom je zbog vremenskog čimbenika. Iz kog god mjesta osoba vukla svoje razumijevanje, bez obzira da li su njeni korijeni matematički, znanstveni, filozofski, vjerski usmjereni, ili utemeljeni u nekoj mogućoj mješavini svega toga, činjenica jest da je “slučajnost” nemoguća. Kad pogleda na svoj život iz vrlo osobne točke gledišta, osobi postaje vrlo lako pretpostaviti da slučajnosti postoje posvuda; jer gomila neispunjenih težnji toliko ju smeta steći malo perspektive u razumijevanju bilo čega što nije u neposrednoj vezi s ispunjenjem njenih težnji. Ali, kad može iskoraknuti iz sebe i vidjeti svijet kakvim stvarno jest, počinje primjećivati da, u stvari, postoje mnogi svjetovi – i svatko živi unutar zakona Uzroka i Posljedice, Akcije i Reakcije, iz perspektive iz koje može gledati kroz vlastiti životni prostor. Tako, ljudi aludiraju (govore o jednom, ciljajući na drugo) jedan drugome (talk at each other), ali rijetko jedan drugome (to each other). Ipak, to je akcija i uzrokuje reakciju. Nedostatak razumijevanja koji proizlazi iz toga uzrokuje da ljudi traže druge kako bi objasnili ideje koje nisu bili sposobni odaslati ka ili primiti od onih koij titraju u svjetovima neskladnima s njihovim vlastitim.

Jasno je da kroz niz različitih svjetova sazdanih od ljudi koji možda nikada neće poznavati jedni druge, svaki od njih će utjecati na život drugoga tako da univerzalni zakon Akcije i Reakcije, Uzroka i Posljedice, Kozmičkog Zakona Karme biva ispunjen.

U najnormalnijem, prizemnom, svakodnevnom razgovoru kog ljudi vode jedan s drugim, toliko je lako zapaziti kako skoro uvijek razgovaraju sami sa sobom, dok odaju dojam razgovora s drugima. Uvijek postoji vanjska verbalna konverzacija praćena unutarnjom konverzacijom koju osoba istodobno ima sa samom sobom, preispitujući neprestano što joj druga osoba daje ili oduzima, što ona daje ili uzima, i koliko odobravanja je primljeno za njena nastojanja. Ako osoba živi svoj život na taj način, koliko joj je teško znati svoju Karmu? Ako su prijatelji koje izabere iskreni, tada se stvarno bavi sretanjem same sebe. Ako, s druge strane, ima prijatelje za korist/ugodu, koji su taktičniji negoli iskreni, tada ne sreće sebe. To je temeljeno na činjenici da ljudi nastoje naći podršku za ispravnost svojih vjerovanja i ponašanja. Umjesto da privatno pogledaju u vlastita ogledala, naginju tražiti ogledala koja će odražavati vidove njih samih koje su spremni vidjeti. Tako, u procesu sretanja samoga sebe, u skladu definicijom Karme, postoji velika vjerojatnost da ima istine u izreci “S kim si takav si”. ”

Misao je pospješitelj svih akcija. Akcija uzrokuje reakciju. Korz proces akcije i reakcije čovjek na koncu postaje sposoban razviti svoje, više sebstvo, koje je sposobno vidjeti neprestane bitke između njegovog “ja” i “drugi” ponašanja iz mnogo jasnije, povišenije točke. I iz te povišenije točke, središta  vidi samu srž u suštini bivanja, tako čovjek može vidjeti istinu o sebi. Jedino ta vrsta svijesnosti dopušta postupno se isplesti iz zakona karmičkih međudjelovanja.

Postoji vrlo jednostavan razloga zbog kojeg većina ljudi nikada ne dosegne jasno gledište. Sve dok je osoba poistovječena sa svojim umom i s problemima dvojnosti, živi u tlačenoj svjesnosti. Svijet joj ne dopušta biti sve što osjeća da bi mogla biti. Od trenutka do trenutka, dok nastavlja prebacivati poistovjećivanje s pozitivnog na negativno i obratno, osoba pokušava naći krivicu za sve što se suprotstavlja tome što vjeruje da je put zadovoljenja njenih težnji. Osoba će kriviti svoje djetinjstvo, vjeru, spol, učitelje, svoj posao, prijatelje, i društvo u kojem živi što ju drže unutar svih ograničenja za koje vjeruje da su uzroci sukoba koje osjeća unutar sebe. To što ne shvaća je da gledajući stvari na taj način, čini sve što može da bi prekršila tri principa koja temelje Zakon Karme. osoba stvara neskladne misli koje ju priječe biti vrsta tvorca kakvim želi biti. Prigovara zbog posljedica svojih misli, koje ju izvode iz sklada s drugim principom Karme ili zakona Uzroka i Posljedice. I konačno, pokušavajući neprestano vidjeti sebe kroz oči drugih, čini sve što je u njenoj moći da bi izbjegla stvarno sresti samu sebe u istinskom svjetlu svoga Božanskog razumijevanja.

Zašto onda čovjek neprestano čini sve što ga konačno sprječava biti jedno sa samim sobom? Odgovor u stvari uopće nije mističan, već je toliko očigledno jednostavan da je u potrazi čovječanstva za istinom vrlo često previđen. Ako čovjek ne bi imao oko čega prigovarati, ako ne bi imao problema u vanjskom svijetu koje će kriviti za zaustavljanje svoga napretka, ako bi mu bile priskrbljene sve novčane i potrebe za preživljavanjem, što bi radio sa samim sobom? Mnogo je lakše biti čep koji pluta na vodi, čekajući da ga vanjske sile pomaknu amo-tamo, i kriviti vanjske tokove za sve zapreke svom napretku, negoli u stvari preuzeti odgovornost postajanja svega što možemo biti.
Ako osoba pokuša uzdići svoju svjesnost kroz meditaciju, kontemplaciju ili bilo koji drugi oblik ezoterijskog proučavanja, automatski će postati suočena sa svim silama na svijetu koje pokušavaju sniziti njenu svjesnost. Tako, kako osoba počinje titrati u smjeru pozitivnijih energija, ona automatski postaje osjetljivija i mora se suočiti s negativnim energijama koje predstavljaju jednaku i nasuprotnu reakciju na njene akcije
Odredba sretanja samog sebe dakako tu ne završava. Temeljena je na činjenici da unutar svake osobe također postoje akcije i reakcije. Jedino kada je to dvoje u ravnoteži, osoba biva sposobna naći se u središtu svoga bića. Jedino tada uistinu sreće samu sebe

Izreku W- Shakespeare: “Biti ili ne biti, pitanje je sad”,  jedva je itko razumio,  na što se sisao odnosi. Taj nedostatak razumijevanja ne prestaje samo zato što netko  prije ili kasnije  pokuša svaliti krivicu za okolnosti u svom životu na jedan ili drugi aspekt koji često pripisuje njegovom horoskopu, a još češće svaljuje krivicu na okolinu. Narav čovjeka je takva da uvijek traži nekog kao žrtvu van sebe, jer nije voljan suočiti se s vlastitom istinom.

To traženje van sebe, razloga, posljedica i uzroka, vodi do  stanja “Ne bivanja”. Ali, toga časa kada se osoba odluči da želi “biti”, tada počinje stvarno “sretati samu sebe” kao uzrok i posljedicu, vođu i sljedbenika, izvor i odraz. U suštini, počinje postajati svoj vlastiti čuvar. I, na toj točci počinje razumjeti stvarno značenje Karme, jer uistinu jedina stvar koja je zajednička svim događajima, okolnostima i ljudima u njenom životu je Ona Sama!

Komentiraj