Guru učenika na kraju potiče na  najvažniji korak koji se sastoji u napuštanju svake fiksnosti, svakog oslonca u svijesti, svake konceptualne izreke, u transcendenciju. Uči ga kako da  uspostavi neustoličenu svijest (apratisthita-citta), svijest koja nije ni u čemu ustoličena, ni u obliku, ni u zvuku, ni u mirisu, ni u ukusu, ni u dodiru, ni u dharmi ustoličena.”

Ne radi se o pasivnosti niti o kolapsu svijesti, već o transcendentalnoj svijesti, apratisthita-citta je najviši napor, najviše uzdignuće svijesti ka sebi sličnom domenu, svojoj pravoj prirodi. Njome osvjedočena Stvarnost dostiže dostojanstvo posljednjeg istinosnog uvida jer je podobna vanvremenskom karakteru ‘takvosti’ (tathata).

‘Apsolut’ je, naime, ako uopće i može biti govora o apsolutu unutar budizma, označen upravo kao nediskurzivna i vanvremena, diskontinuirana datost, odnosno takvost, tathata. Ne zaustavljajući se ni na čemu definitivnom, ne upadajući u suprotni ekstrem, tj, ne povodeći se za suprotnošću, odnosno, odsustvom onoga što je prethodno bilo napušteno, svijest samim tim ne biva određena, odnosno oslovljena nikakvom akcijom, ali ni nikakvom reakcijom. I suprotno od onoga što bi se inače moglo očekivati za one koji iskustvo ovakve čiste, transcendentalne svijesti nemaju, ona upravo svojom (prividnom) neangažiranošću, odnosno neimpliciranošću, osigurava  sebi neobičnu mobilnost, dinamičnost, raspoloživost i prodornost. Poput bistrog ogledala ona u potpunosti i bez deformacija svjedoči o prisutnosti, o takvosti (onome što uistinu jeste).

Saznanje ili razlučivanje (Samjna), je specifična sposobnost svijesti (citte) da apstrahira, uhvati, iz domena onoga što je prethodno dotaknuto čulnim iskustvom, i zadržano u umu i doživljeno kao utisak ili osjećaj, zahvati, i dâ mu značenje u formi riječi, imena ili koncepta. Samjna je, dakle, taj verbalni, mentalni, diskurzivni, konstruirani (savikalpa) dio odnosa svijesti i njenog predmeta. Treba upozoriti i na negativnu ulogu posebno štetnih samjni, kao što su samjna sebstva, bića, duše, individue, da bi sa napredovanjem shvaćanje se proširilo i na koncept ispravnosti uopće, odnosno, njihovog odsustva neispravnosti. A tek na kraju se odbacuje i sama konceptualizacija. Posebno je  značajno naglasiti da negacija aktivne uloge koncepta ne povlači automatski afirmaciju njene suprotnosti. ista afirmacija i čista negacija koncepta dijele istu sudbinu.
Oba dovode do uvida; negativna uloga samjne je u tome što vodi posezanju, zauzimanju (pozicije), prionulosti, privrženosti i time onda sputanosti, brigi, neugodi, patnji i neslobodi. Negativni korelat samjne jeste svjesno zauzimanje pozicije, izbor stava; baš kao i njegov pozitivni korelat, i on vodi sputanosti energije investiranih kroz stav. Poput splava koji je poslužio nakon što se stiglo na drugu obalu, svaka pređena pozicija treba biti napuštena.

Nakon ovog napuštanja svega što je pozicija, moglo bi se, sljedeći zdravorazumsku logiku, pomisliti da je svijest i samu sebe dokinula, te da ništa više nije preostalo. Cio se događaj o kome je riječ i javlja kao mističan, jer ondje gdje zdrav razum više ništa ne razaznaje, odlučujuće mističko iskustvo zapravo i počinje.

Važno naglasiti i ponoviti da neustoličenu svijest apratisthita-citta nije vježba među vježbama, etapa među etapama, obična tehnika. Iako je za njeno dosezanje neophodna vježba, ona ostaje u suštini sposobnost svijesti da obuhvati svako kretanje i slijedi svaku aktivnost samsaričnog toka, a da pritom ne remeti najdublji, ‘nirvanični’ mir što ga je upravo svojim neprianjanjem dosegla.

Probuđeni savjetuje: „Neka ljudi samo nastoje  postići neustoličenost (apratisthita) i postići će cilj meditacije.”

Pitajući Budu, kako se trebaju ponašati sinovi i kćeri iz dobrih porodica kada stupaju na put bodhisatve, kako da napreduju i obuzdavaju svoje misli?”
Buddha je odgovorio:
„Dobro pitanje . Reći ću kako treba da se ponašaju i obuzdavaju svoje misli oni koji su krenuli putem života bodhisatve.”  Buddha reče: „Onaj tko je krenuo životom bodhisatve treba ovako misliti: ‘Trebam  pomoći svim bićima u univerzumu postignuće  nirvane, bićima rođena iz larvi, iz jaja, iz materice, i ona koja se na čudesan način materijaliziraju. Moram  ih odvesti u nirvanu gdje ništa ne preostaje. Ali, iako ću bezbrojna bića uvesti u nirvanu, ni jedno biće, ma koliko ih bilo, neće biti uvedeno u nirvanu.’ A zašto je  tako? Zato što ako bodhisatva misli da postoji ‘biće’, kao takvo, ne može biti bodhisatva.

Pitanje; Zašto ?
Buda. Nije bodhisatva onaj tko ima predstavu o sebstvu, o biću, o duši i individui.” Bodhisatva koji učestvuje sa drugima treba  se osloboditi najprije sebe. Kada učestvuje sa drugima treba da je slobodan od žudnje za lijepim pogledima, privlačnim zvucima, ukusima ili mirisima, čulnim uživanjima i zavodljivim mislima. Bodhisatva treba davati drugima bez ikakvog utisaka, zavodljivih objekata. Bodhisatva koji učestvuje sa svima, a ije pod utjecajem nekih objekata, požinjat će ogromne dobrobiti, jer nije zaveden pojavama.
Pitanje: Može li netko vidjeti Tathagatu (budu) u fizičkim pojavama?”
Buda: Ne, nije moguće videti Tathagatu u fizičkim pojavama. Zato što njegova fizička pojava nije njegova suština.”  Pojava fizičkog prisustva je u potpunosti iluzija. Dok to čovjek ne shvati, ne može  spoznati Tathagatu.”

Osjećajna bića moraju napustiti sve neosnovane predstave o tome da postoji osobno sebstvo (ego), sebstva drugih, živih bića uopće, i univerzalno sebstvo. Inače njihovi umovi ne bi shvatiti pravu istinu o takvim relativnim predstavama. Osim toga, ta osjećajna bića koja su shvatila, mora da su već odbacila sve neosnovane pojmove o svom nepostojećem egu, egu u drugim ljudima, živim bićima uopće, i univerzalnom egu. Inače, njihov duh bi se još hvatao za takve pojmove. Stoga,  svako tko traži potpuno probuđenje, treba  odbaciti ne samo sve ideje o svojoj individualnosti, individualnosti drugih ljudi, živih bića uopće, i o božanskoj individualnosti, već treba također odbaciti i svaku predstavu o nepostojanju takvih ideja.

Kada Tathagata (jedan od deset naslova Buddhe) u svom podučavanju koristi koncepte i ideje, ljudi trebaju  biti svjesni nerealnosti takvih koncepata i ideja. Treba  znati da Tathagata, koji poučava duhovnim istinama, uvijek koristi takve pojmove kao što se koristi splav za prelazak preko rijeke. Kada se pređe rijeka, splav više nije od koristi, i zato se treba  odbaciti. Toliko je proizvoljnih koncepata i ideja o postojanju duhovnih stvari (dharma) koje čovjek spozna kada dostigne probuđenje. Koliko je više koncepata i ideja o nepostojećim stvarima (ne-dharma)!”

 Suštinska priroda onoga što podučava Tathagata  je neshvatljivo i nedokučivo; to nije ni postojeće ni nepostojeće, to nije ni pojavno, ni spoznajno.   To znači da buddhe i bodhisatve nisu postigli probuđenje pomoću koncepata i učenja (dharma), nego direktnom spoznajom, spontano i prirodno. Jer iako netko ulazi u tok života (buđenje), on zapravo nije ušao ni u što, niti je njegov um svjestan takvih svojevoljnih koncepcija kao što su oblik, zvuk, miris, dodir i razmišljanje, kako bi mogao da zna da je ušao u tok. Upravo zato se ljudi i nalaze u bujici bivstvovanja.

 Jer u stvarnosti ne postoji takva stvar kao ‘probuđena osoba’. Ako se neko drži takve misli, kao ‘Ja sam budan’, biće vezan za ideju o sebi, o drugima, o živim bićima, i postojanju uopće.

 

Komentiraj

fourteen + 8 =