Duniyáy moraá sabái bhái
Sukha-duhkha samabhág kare nova sakale tái.
(Svi smo mi braća i sestre i dijelit ćemo sve radosti i tuge.)

Doista, jedno od pravila yame i niyame (moralnih pravila) jest tapah, no to znači “prihvatiti tjelesne tegobe za dobrobit drugih”.
Čovjekova veličina ogleda se u njegovoj sposobnosti da prihvati teškoće zbog drugih ljudi. Obični smrtnici na taj način dostižu visine duhovne slave.

Tapah donosi tjelesnu i mentalnu čistoću i vodi širenju uma i duhovnom napretku; pomaže otvaranju zlatnih vrata duhovnog izbavljenja.

Zato je ispravno rečeno: “Beskorisna pokora nikada ne vodi oslobođenju.”
Nekada davno žrtveni obredi homa i havana imali su različita značenja. U obredu homa uglavnom se nudio pročišćeni maslac dok je obred havana bio nešto drukčiji. U havani su se uz pročišćeni maslac nudile različite vrste namirnica, poput pšenice i kuhane ili nekuhane riže; zatim mirisne ponude poput sandalovine, mirisnih štapića i dhuna (mirisnog praha) i ponude glava, krvi i mesa životinja i poraženih neprijatelja.

Obred homa održavao se uglavnom za označavanje kraje neke vjerske ili društvene svečanosti. Svrha izvođenja havane bila je udovoljiti raznim vedskim bogovima i božicama kako bi se stekla neka blagodat; na primjer, dozivali bi kišu obraćajući se milosti boga kiše ili bi molili boga vode da izbjegnu pustošenje poplava i slično. Postupno se razlika između home i havane izbrisala i sada se ta dva naziva koriste u istom značenju. Vjerovalo se da dim homa obreda diže sa zemlje u više predjele, miomirisom zasićuje zrak i eter i donosi ugodu bogovima. Mislilo se da koristi zdravlju, poboljšava rad uma i prenosi ljude u prebivalište bogova.

Riječ upavása dobije se od predmetka upa, korijena glagola vas i nastavka ghaiņ. Upa znači “blizu” te sudjeluje u tvorbi složenica poput upanagarii (“predgrađe” – “blizu grada”), upadevatá (“polubog” – “blizu boga”) i slično.
No, ljudska psihologija je takva da se čovjek, pošto neko vrijeme izvršava svjetovne obaveze, udalji od glavnog životnog cilja, ponekad tako daleko da na svoje svjetovne dužnosti počne gledati kao na sredstvo samoveličanja. To je trenutak njegova pada – crna zavjesa potpunog uništenja pada na njegov život. Što je onda rješenje? U obične dane čovjek treba obavljati duhovnu praksu kao svoje životno poslanje i istovremeno izvršavati svakodnevne dužnosti smatrajući ih udijeljenima od Boga. No u određene posebne dane (utvrđene prema godišnjem kalendaru da ih se ne bi zaboravilo) veću važnost treba dati duhovnoj praksi nego svjetovnim odgovornostima.
Odnosno, više vremena i energije treba posvetiti duhovnim nego svjetovnim djelatnostima. Ti utvrđeni dani, dani posta, zovu se upavása jer tada čovjek, zaokupljajući um dohovnim stvarima, “živi bliže” Bogu. Svaka mogućnost njegova pada je otklonjena. Čovječnost mu ne ugrožava šireća sjena uništenja.

Nažalost, tijekom vremena dogma (neznanje) se uvukla i u shvaćanje posta. Neki su počeli dokazivati da je post sredstvo za postizanje vrline: oni koji poste vjerojatno će osigurati stalno mjesto na nebu te će čak moći vidjeti unuke svojih unuka prije nego umru! Štoviše, nerazmjeran je značaj pridan nekim posebnim danima posta: govorilo se da post u te dane jamči nebesko blaženstvo ne samo u jednom već u mnogim životima.

Shayan utthán páshamoŕá
Tár madhye bhiime choņŕá
Páglár caodda págliir áť
Ei niye kál káť
E-o yadi ná karte páris
Bhagár kháde ďube maris.
Ti su dani: Shayana ekádashii, Utthán ekádashii, Párshva ekádashii, Bhaemii ekádashii, Shiva caturddashii i Durgáśťamii; .

Uklanjanjem nečistoća iz uma, čini ga plodnim tlom za sádhanu. Međutim, sigurno ne donosi krepost niti oslobođenje. Oni koji poste u svrhu postizanje kreposti ili duhovnog izbavljenja nepotrebno se muče; od toga nema koristi ni za pojedinca ni za društvo. Posta se treba pridržavati, no post radi postizanja oslobođenja samo je dolijevanje ulja na vatru.

Riječ bhrt izvedena je iz korijena glagola bhr. Bhrt znači “onaj koji hrani druge”. Bhrta je “onaj kojeg su drugi nahranili”. Riječ dehabhrt dakle znači “onaj koji živi hraneći tijelo”. Sva su živa bića na ovom svijetu dehabhrt. Postavlja se pitanje kako dehabhrt, živo biće, može postići izbavljenje budući da ima fizičke okove, a dokle god ima fizičke okove, ima i psihičke.

Kako netko koga vezuju psihički okovi može postići izbavljenje? Oslobođenje se ne postiže ulijevanjem pročišćenog maslaca i životinjske krvi te sipanjem riže i pšenice u žrtvenu vatru. Isto tako se ne može postići održavanjem stotina postova s lažnom nadom da će upavása donijeti krepost.

Što je rješenje?
Smrtna ljudska bića mogu se osloboditi samo ako sva svoja psihička nagnuća, sve svoje misaone valove, usmjere prema Najvišem Biću. Tada dinamički tok njihova uma usredotočen u jednoj točki postaje jedno s Najvišom Spoznajom, dakle izvan domašaja okova. Ograničeni mikrokozmos stapa se s Makrokozmosom; mali “ja” rastapa se u neizmjernom beskraju. Zapravo se taj mali “ja” nikada ne gubi, već postaje veliki “Ja”.

Najviša Spoznaja sasvim upija pojedinačni “ja” i to stanje potpunog predavanja čovjeku donosi potpuno ispunjenje. U tom uznesenom stanju on shvaća da su milijuni pojedinačnih bića tek sićušni djelići neizmjernog Brahme, tek mjehurići u beskrajnom moru.
To je stanje spoznaje Brahmaeváham ili Brahmásmi (“Ja sam Brahma.”)

Dakle, budući da smrtni ljudi putem sádhane mogu sve svoje predati Najvišem Biću, sigurno je da mogu postići oslobođenje čak i dok su u svojem fizičkom tijelu. Međutim, čovjek ne može napraviti ni jedan jedini korak prema Parama Puruśi, a još manje postići oslobođenje ili izbavljenje proučavanjem bezbrojnih spisa, poduzimanjem beskrajnih trapljenja, nuđenjem goriva za žrtvene vatre ili postom zbog pohlepe za stjecanjem vrline.

Iz knjige Namah Shiváya Shántáya “Pozdrav Shivi, utjelovljenju Mira”. komentar, Shrii Shrii Ánandamúrti,

Komentiraj

nine − 3 =