Kaže se da je ljudsko biće, biće svjetla, jer je to je njegova prava priroda, ona istina koji svi kad tad iskuse.  Budnošću spoznajemo da  svjetlost u materijalnom svijetu je ustvari svjesnost u duhovnom svijetu.  Transcendentalno stanje ili duhovna dimenzija je isijavajući odraz  materijalnoga nivoa,  na kojem egzistira   promjenljivo očitovanje  odnosno izraz relativnog postojanja. Smatrajući prostor i vrijeme izvor materijale kreacije važno je razumjeti da je sve to suptilni odraz energije čiste Svijesti. Zbog toga; možemo  reći da ljudska bića, jesu „energija jedne istine“, zvali mi to ljubav, bog, znanje kako god  to je sve prisutno neograničeno i apsolutno živo prisustvo u svima, poput struje jedinstvenog polja u kojem je sve. Svaki čovjek svjestan tog  jedinstvenog polja, svjetlosti, ljubavi kad je u skladu sa tim energijama njegov duh um i tijelo je istinski prirodan tok života  koji vibrira bez zapreka.

Ipak često se pitamo:što je to što je odgovorno za naša stanja koja zovemo, bol, patnja, nezadovoljstvo pa i bolest? Što se to u nama događa što stvara tu vrstu energije nepodobnu za istinsko ljudsko biće.  Mnogi su kroz svoja iskustva spoznali da  energija sklada, ljubavi, sve prihvaćanja uvijek nesmetano cirkulira kroz nas, i tada nema većih zapreka.  Međutim,  kad  se um prikloni tjelesnoj svjesnosti i ego zauzme gospodarski  stav energija se sužava jer se usmjeruje u jednu ograničenu točku, ego svjesnosti. U tom stanju uma gubi se kvaliteta razlučivanja jer ego posesivno zarobljava i vezuje zdravu cirkulaciju životne energije, ono svijetlo svijesti, ljubav ili srž  boga. To je poput zamućene vode, ili maglovitog prostora kad jasnoća biva prekrivena i ometana tamom.

Ma koliko pričali o prirodi ja svijesti jasno je da je isključivo ego orijentiran na sebičnost odgovoran za sve naše bijede, patnje i bolesti – jer je to razlog nedostatka  istinskih kvaliteta koje su   ljudske vrijednosti u karakteru čovjeka. U ovoj temi nije riječ o ego kao principu samosvijesti, već ga definiramo kao aspekt uma kad je u funkciji ometanja jasne svijesti koje ljudsko biće u svojoj prirodi jeste i koje sadrži  svjetlo duhovnih vrijednosti.

Ljudsko biće u posjedu sebičnog ega je bolesno biće. Drugi izraz koji najčešće upotrebljavamo u sklonostima karaktera okrenutog sebi je samoljubivost koja robuje osobnosti  ispunjavajući si želje, nesvjesna da na taj način  sužava energiju ljubavi. Ono pogubno je da takve osobe uopće nisu svjesne da čista energija čim se pokuša ograničiti, zadržati za sebe, postaje tamas, i uzrokuje patnju i bol. Povratne reakcije dolaze takvoj osobi u raznim sadržajima kao plod  svojih sebičnih radnji, misli djela.
Svi mi ako ne u osobnom iskustvu onda u odnosima sa drugima  mogli smo se osvjedočiti u nekoj situaciji o dvoličnosti,  kad se osobe predstave da vam pomažu i čine neko dobro vama ili drugima,  a neizostavno očekuju, neki uzvrat  zahvalnost ili nagradu. Za mnoge je to njima ispravno i normalno jer su u neznanju o sebi i prirodi stvarne energije života i ljubavi. Oni sve čine zbog  očekivanja plodova kojima zauzvrat teže, a ne zbog  suosjećanja, i dobrobiti drugima. Preteška zna biti žudnja za nagradama, potvrdama, dokazivanjima. To sljepilo ma što da na van činili od talenta, inteligencije, sposobnosti i nekog umijeća  ne donosi dobrotu, uvijek će postojati zrno nezadovoljstva, boli  jer se nalaze  u bolesnom stanju svoga bića. Uzrok  patnji i bolu je  ego odvajanje, podijeljenost, koje osobu drži odvojenim  od samoga sebe.

Trebamo uvažiti da ego koji je instrument za samosvijest sam po sebi nema svoje kvalitete već je uzrok tim  nižim porivima poput sebičnosti  i drugih neljudskih odlika kroz  osobne vezanosti i robovanju tim porivima. Iako svi u nekom svom trenu života žele biti potpuno slobodni, jer je sloboda naša suština, teško izlaze iz naviknutog kruga svojih vezanosti.  Oni  uvijek zagovaraju  neke svoje osobne  istine, nastoje svoje stavove nametnuti  kao ispravnije od drugih i iskoristiti ih za isticanje svoje važnosti i  koristi. U isto vrijeme žele ljubav i slobodu  samo i prvenstveno za sebe. Sve je to naporno, napeto jer nije priroda istinskog ljudskog bića.

Neznanje o svojoj istinskoj prirodi, ili ego svijest  je to što se ne osjeća povezanost i jednota svega stvorenoga. Ono ključno što krasi ljudsko biće u svojoj biti što jeste je postojati u slobodnom toku života, tada je sve tu u nama i oko nas prisutno kao milost koju sami stvaramo, izražavamo. Mi smo tok života i kroz sebe dijelimo ljubav prema svemu, svijetu, okolini, sebi. Bivati u tom stanju  struje života, ljubavi, boga,  sve nesmetano teče kroz nas i tada mi Jesmo Život.
Primjeri ovih činjenica imamo u raznim mudrim izrekama koje govore  isto, da kad ljubav pokušavamo ograničiti za sebe osobno, tada ju manje i dobivamo, manje primamo. Svjesnije osobe znaju da  sebičnost ne može imati, svjesnost istine, jer u želji za sebe ispunjenjem ustvari su slijepi   Znana je činjenica da ljubav, da bi bila djelotvorna, treba biti božanska, ne razlikujuća, ne podijeljena,  apsolutno nesebična.  Zbog toga se savjetuje  neka duhovna opredijeljenost kad se u praksi spontano, kanalizira ta čista ljubav-energija, koja daje potpuni  sklad svojom suštinom, svojim Izvorom – tada se kaže da smo u Istini, Bogu. Ta energija je, u svom prirodnom stanju,  potpuno čista,   nemanifestirana,  dok svaka naša misao koja nije u skladu sa istinskom čistoćom biva zamućena.

Tako, razmjerno količini energije koju je sebičnost tokom svog postojanja, uspjela vezivati i razmjerno intenzitetu kojim  se vezuje osoba toliko  iskušava manju ili veću patnju, probleme,  i bolesti. – To, je taj ključni cjelokupan „mehanizam“ narušavanja stanja našeg izvornog  zdravlja, od- onog što Jesmo,  Duh, Bog itd.. …Na taj način se, robuje  egu,  isključivo na svoju štetu.

Svrha je ostvariti, i shvatiti tu činjenicu da je sve „mi“, da je bog,  svijet, univerzum naše istinsko sebstvo. Oslobađanje iz  ropstva ega se postiže tek kada vatrom istinskog znanja i ljubavi   sagledamo izvor svojih slabosti, predrasuda, i sveg uvjetovanog znanja kao i neznanja. Tek tada možemo blokiranu i zarobljenu energiju ponovo učiniti slobodnom, živućom i protočnom u toku života. Tek tada, ostvarujemo ono prirodno blaženstvo izvornu punoću svoga bića. Djelujući  i bivajući svjesno u toku života mi dijelimo život,  ljubav a to je uvažavanje, prihvaćanje,  drugih kao same sebe, sve smo mi, sve se nama događa, jer drugi ne postoje .

Svjesni i potpuno ispunjeni možemo biti  kada smo apsolutno prazni; stoga, jedino u nesmetanom protoku te energije, bez ikakvog pokušaja njenog zadržavanja ili vezivanja, mi smo je apsolutno puni.

U većini um konceptima i idejama o životu u materijalnom svijetu prevladava duh patnje, nezadovoljstva i stalna napeta stanja  svijesti, bolje reci nesvijesti  koja traže odgovor svrhe postojanja. Postoje kvalitativne razlike u stavovima te svrhe, jer postići superiorni kvalitet materijalnoga uživanja nije cilj života.

Stvarni problem je kako se osloboditi rođenja, smrti, starosti i bolesti.

Komentiraj

11 + twelve =