U  stanju svijesti koje nazivamo kozmička svijest, čovjek se mora stabilizirati. A kad to postigne, on ostaje u najdubljem stanju meditacije satima, bez svijesti o svom postojanju, vremenu, prostoru i objektima. Jednostavno, on je potpuno svjestan totaliteta postojanja. U tom stanju ostvareni i budni mogu ostati mjesecima i godinama. Iz njihovih učenja znamo da tada u isto vrijeme  se može  kontemplirati i istraživati um kao izvor nekih osobnih karakteristika bilo ljubomore, strasti, mržnje, anksioznost. Svjedočenjem se otkriva uzrok i priroda tih stvari .

Zašto čovjek osjeća to što osjeća i što je to, odakle dolazi ??itd?’ Gdje je Sebstvo? 
Ono nije u prošlosti. Ovdje je, bliže od vašeg  daha, bliže od vašeg  osobnog uma. Dubokom kontemplacijom, možete  spoznati, prepoznati, biti svjesni širine sebe  i odmaka od mentalnih procesa  do izdizanjem na viši nivo od uobičajenog. Razne misli,   dolaze u um – a stvar je u tomu  da im dopustite da dođu i prođu. Ne smijemo zaboraviti da je sve što dolazi iz uma samo energija. Strast je energija, emocija je energija,  želja ovakva- onakva je energija, – to je slično struji čiji je jedan oblik manifestacije svjetlost, koja se kako znamo može pojaviti i u vidu topline, u vidu ultraljubičastih ili nekih drugih valova.
Energija treba biti kreativna. Ako je ne koristite za sreću, ista energija će biti korištena za nesreću. A za nesreću imate tako duboko ukorijenjene navike, jer je tok energije vrlo labav i prirodan. Za nesreću je to jedan težak zadatak. Dakle za neko sutra trebate biti konstantno svjesni, a kad god postoji trenutak, pustite da vas zahvati, da vas zaposjedne, i uživajte u takvoj totalnosti… jer sljedeći trenutak može biti drugačiji? Odakle će biti različit? Odakle će to doći? Vaše vrijeme se stvara unutar vas. Vaše vrijeme nije moje vrijeme. Postoje toliko mnogo vremena paralelno koliko ima umova. Ne postoji jedno vrijeme. Moje vrijeme dolazi od mene – to je moj kriterij. Ako je ovaj trenutak lijep, slijedeći  trenutak će se roditi ljepši – to je moje vrijeme. Ako je ovaj trenutak tužan za vas, onda tužniji trenutak se rađa iz vas – to je vaše vrijeme. Milioni linija vremena postoje paralelno. Ima samo nekoliko ljudi koji postoje bez vremena – oni koji su postigli stanje ne-uma. Oni nemaju vrijeme, jer ne razmišljaju o jučer i o sutra.

Kada se čula povuku, kada se um i intelekt povuku, kada se ego povuče, za trenutak sve nestaje.  Sve umire, vi, ja, oni, ono, ovo, vrijeme i prostor umiru. U tom trenutku možete vidjeti univerzum. Gdje je onda, vrijme ili vanjsko  ili unutarnje? Nitko ne može reći, jer tada nema van i nema unutra. Kada sam ja (ili vi) ovdje, onda postoji vanjsko i postoji unutra. Kada mene nema, gdje je onda vanjsko, a gdje unutra? Uzmite bokal pun vode i stavite ga u rijeku. Tada postoje dvije vode, voda u rijeci i voda u bokalu, ali kada uništimo bokal, više nema dvije vode, postoji samo jedna voda. Zato, ovo “vanjsko – unutarnje” postoji samo u odnosu na ego, “ja”, đivatmana , individualno sebstvo. Naše fizičko tijelo je samo vanjska forma, maska, dok je um skup različitih mehanizama, provodnika i spojeva koje ono skriva. Postoji u nama nešto posebno, što nema ni imena ni prebivališta, a zovemo ga kako tko hoće ili kako mu više odgovara, atma, bog, praznina svijest, itd.. To treba doživjeti, i jednom kada ga doživite, tada ste na putu.
Taj doživljaj traje samo trenutak, ali u tom trenutku tijelo je samo ljuštura, a um samo skup spojeva u mašini. Nakon toga, završili ste sa svim ostalim iskustvima. U tom trenutku nema iskustva imena, tijela, vremena i prostora. Za jedan trenutak vi ste mrtvi, ali posljedice toga su trajne i postojane. Ako vam se ovakvo iskustvo pojavi i za trenutak, upotpunili ste svrhu ljudskog postojanja. Bez obzira koliko vježbali neku sadanu, ne možete ga na silu izazvati. Ono se događa sasvim  spontano  i u tom trenutku se čini da je sve tako idealno i harmonično. Čak i onaj tko ne zna ništa o višoj svijesti, može doživjeti ovakvo iskustvo totalnosti.
Samo osoba koja je realizirala sebe u potpunosti može biti svjesna totalnosti. Kada rastopite svoj mali ego u kozmičkom egu, tada ćete realizirati Sebe, ali ne prije toga. Premda iako možete zaustaviti svoj um, to još uvijek nije realizacija. Iako možete  zaustaviti svoj dah, to nije samorealizacija.  Čak iako možete  transcendirati vrijeme, prostor i objekte, to još uvijek nije realizacija. Samorealiziran  čovjek može i dalje jednostavno bivati, raditi i postojati u svojim karakteristikama osobe, jer sve u ovom univerzumu samo mijenja formu i ime, ali ne i suštinu .

U istinskoj meditaciji svi objekti su ostavljeni da prirodno funkcioniraju. Ovo znači da ne bi trebao biti učinjen napor da se manipulira ili potiskuje bilo koji objekt svjesnosti (pažnje). U istinskoj meditaciji naglasak je da se bude svjestan; ne da se bude svjestan objekata, već da se biva u samoj praiskonskoj svjesnosti. Praiskonska svjesnost je izvor u kojem svi objekti nastaju i nestaju. Kako se ti polagano opuštaš u svjesnost, zadržavanje (zaokupljanje) uma na objekte će nestati. Tu imamo mentalnu prazninu postignuta je voljnim naporom ka inhibiciji ili zaustavljanju mišljenja; to je praznina u kojoj se svjesnost povlači i skuplja u jednu točku. Nasuprot toj krutoj, ne-elastičnoj praznini zatvorenoj u sebe, koju karakterizira skupljanje, druga praznina  je totalna, pokretna i fluidna, u kojoj se svjesnost opušta i širi, predstavlja “otvaranje”, jer nema granica.

Ipak, trebalo biti jasno da djelovanje bez mudrosti, bez jasne svijesti o svijetu kakav je zapravo, nikada ne može bilo što popraviti. Osim toga, kao što se mutna voda najbolje izbistri tako što se ostavi da miruje, moglo bi se dokazati da oni koji mirno sjede i ne rade ništa, daju najveći doprinos jednom uzburkanom svijetu. Nema, zaista, ničeg neprirodnog u dugim periodima mirnog totalnog  sjedenja. To rade mačke; čak i psi, i druge živahnije životinje to rade. To rade i takozvani primitivni narodi-Američki Indijanci i seljaci svih nacija. Ova vještina najteža je za one koji su razvili osjetljivi intelekt do te mjere da ne mogu bez aktivnosti  uma u vidu maštanja i siječanja zbog toga moraju stalno biti  u vrtlogu aktivnosti . Može izgledati da je nesposobnost mirovanja i promatranja sa duhom u potpunom miru, nesposobnost da se potpuno doživi svijet u kojem živimo; jer čovjek ne upoznaje svijet jednostavno razmišljajući o njemu i radeći u vezi njega. Mora ga prvo  doživjeti mnogo neposrednije i produži to iskustvo, ne donoseći zaključke, sud i koncepte.

Da bi se svijet sagledao kakav stvarno jeste, ne-podjeljen kategorijama i apstrakcijama, čovjek svakako mora  gledati umom koji ne razmišlja, odnosno stvara simbole o njemu. Zbog toga totalno viđenje nije sjedenje prazna uma, što isključuje sve utiske unutrašnjih i vanjskih čula. To nije “koncentracija” u uobičajenom smislu ograničavanja pozornosti na pojedinačni čulni objekt, kao što je točka svjetlosti ili vrh nosa. To je, jednostavno, mirna svjesnost, bez komentara, o svemu što je ovdje i sada. Ova je svjesnost praćena najživljim osjećanjem “nepodvojenosti” između samog čovjeka i vanjskog svijeta, između uma i njegovih sadržaja, raznih zvukova, pogleda, i drugih utisaka iz okoline. Prirodno ovaj osjećaj ne nastaje tako što  ga pokušavamo steći; on dolazi sam od sebe, kada čovjek sjedi i promatra, bez ikakve svrhe na umu, čak i bez svrhe da se odmakne od  svrhe.

Ako boravite u totalnosti ili Sebstvu , vi postajete prostor i nema više dualnosti. Bez misli, bez snova, neuznemireni, bez ijednog valića, totalno mirni i tihi, ali budni. Kad ste budni i nema misli, osjetit ćete iznenadni preobražaj u svojoj svijesti. Središte se mijenja Širite se i suptilni ste kao prostor, i to je oslobođenje. Ne uslovljava vas nijedno ime niti forma. Ako ste kao prostor, u čemu je smisao ići negdje drugdje? Prostor koji je ovdje isti je takav tamo i svuda..

Svjetovni život jednog mudraca  podrazumijeva totalno funkcioniranje svjesnosti. Normalno, osoba koja stalno o drugima misli kao o personalnostima neće o njima misliti kao o prostom funkcioniranju svjesnosti. Igra svjesnosti se neće spustiti na nivo individualnosti. To je nešto prilično drugačije, to je samo manifestacija. Morate shvatiti u potpunosti što ste vi, ili što možete biti kada nema ničega. Kada nema ničega, vi još uvijek jeste.  Tko ste onda vi? Sve je jedno, i kada sve jeste, još uvijek i vi jeste; to je razumljivo, ali kada nema ničeg, kako onda ja jesam?

Ako ništa ne tražite, energija se nikuda  neće kretati, a to je više nego dovoljno, to je više nego što možete poželjeti.
To postaje mirno jezero. U svojoj energiji ti se rastapaš. Ovaj  trenutak je opuštenost. Opuštenost  nije ni u tijelu ni u umu, opuštenost  je u totalnosti.

 

Komentiraj

nineteen − 17 =