Turija, četvrto stanje, je supersvjesno stanje, niti unutrašnje niti vanjsko, ono je iznad čula i intelekta, u kojem nema ničeg drugog do Atmana (sopstva) u čistom stanju.

Ono nije ni vanjska ni unutrašnje svijest, ni polu-svijest, ni spajajuća svijest, ni svjesnost ni nesvjesnost. Njega ništa ne može opisati, jer to nije stanje svesti, već svijest sama, izvan osobina tri stanja budnosti, sanjanja i dubokog sna bez snova. U spoju sa njim je najviši dokaz njegove stvarnosti. Turija je kraj evolucije i ne-dualnosti.
Ono je mir i ljubav.
Ako su budno stanje i sanjanje prolazna stanja, zar ne postoji nešto trajno, nešto stvarno, na čemu se ona oslanjaju? Zar ne bi bilo moguće probuditi se u nekom višem stanju, nivou stvarnosti koji je iznad ovog svijeta vječno promjenljivih čulnih iskustava?

Probudite se u ovom stanju, kažu Upanišade, i bit ćete ono što zaista jeste, slobodni od uslovljenosti tijela i uma u svijetu neomeđenom ograničenjima vremena, prostora i kauzalnosti. Probuditi se u samim dubinama nesvjesnog kada i sama misao prestane? Ovakav jezik je nerazumljiv koliko i mapa neke druge dimenzije. Mudraci koji su prije tri hiljade godina iscrtali mape neispitanih teritorija svesti, svakako spadaju među najveće i najsmjelije istraživače u ljudskoj povijesti.

Uspon na vrh svijesti nije za bojažljive: “Oštra kao oštrica brijača, kažu mudraci, je staza do Stvarnosti i teška za putovanje” (Kata Upanišada, I,3.14). To je najveći izazov sa kojim se ljudsko biće može suočiti: penjanje i uspon na najviši vrh, na Himalaje svijesti. Sve dok djeluje sila maye (iluzije), dotle se ljudska svijest neće pokrenuti okomito, put transcendentalnog četvrtog stanja svijesti, stanja turiye.
Turiya je istovjetna s čistom sviješću, Jednimm postojanjem, savršenstvom i puninom.

Upanišade tvrde da je naše grubotvarno tijelo samo prvi od mnogih slojeva koji su omotani oko ljudske ličnosti, i da je svaki naredni manje “fizički” od onog koji mu prethodi. Idući dublje (ili prije više) u meditaciju, kako se svijest povlačila iz jednog po jednog od ovih slojeva svijesti, upanišadski mistici su došli do još jednog zapanjujućeg otkrića: shvatili su da također nisu ništa manje um nego što su grubotvarno tijelo, jer kada se svijest povuče čak i iz uma, još uvijek je ostajala svijest o “Ja”. Koncentracija je sada toliko duboka da svi misaoni procesi prestaju. Vrijeme i prostor iščezavaju.

“Ja” u meditaciji počiva na onome što Upanišade nazivaju “tijelo radosti”, tiho, eterično unutarnje kraljevstvo na pragu čistog bića. Sve što nas u ovoj točci dijeli od oceana beskrajne svijesti je tanki omotač osobnog identiteta. Ovaj omotač se ne može ukloniti snagom volje: “Ja” ne može izbrisati samo sebe. Pa ipak, odjednom, ono nestaje. U klimaksu meditacije barijera individualnosti iščezava, rastvarajući se u oceanu čiste, neizdiferencirane svesti. Ovo stanje Upanišade nazivaju turija , “četvrto”, jer je ono iznad budnog stanja, sanjanja i dubokog sna. Sebstvo sja u obliku “ja”. Pošto ovako sja u svakome, na samo Sebstvo se upućuje kao na svjedoka (sakši) i transcendentno (turiya, doslovno, četvrto). Vrhovni Brahman lišen “ja”, koji svijetli u svim tijelima kao unutrašnjost svjetlosti u obliku “ja”, je eter Sebstva (odnosno eter Znanja): samo on je apsolutna Stvarnost.

Turija je buđenje u dubokom spavanju bez snova, u samim dubinama nesvjesnog, u kojem čovjek nije svjestan ni tijela ni uma. Kasnije je ovo stanje nazvano samadi , “potpuno stapanje” i mokša , “oslobađanje”, jer ono donosi slobodu od svih uzrokovanosti i ograničenja vremena i prostora.

U samadiju stvarnost se kondenzira u čisti potencijal, bez dimenzija, bez vremena, bez ikakve diferencijacije. U ovom stapanju nema ni vremena, ni prostora, ni kauzalnosti. To su samo forme koje nameće um, a um je sada stišan. Niti postoji svijest o bilo kom predmetu, pa se čak i misao o “Ja” rastvorila. Ali ipak svijest ostaje: čit, čista, neizdiferencirana svijest, izvan podjele na promatrača i promatrano.

Komentiraj

5 × 2 =