Religijska Mudrost uzdiže čovjeka iznad zadovoljstva i bola Svijeta i daje mu vječni (trajni) mir.

Živio je Brahmin, religiozan čovek, koji je bio nježan u svojim naklonostima, ali bez dublje mudrosti. Imao je sina koji je mnogo obećavao, a koji se je, kada je napunio sedam godina teško razbolio i umro. Nesretni se otac nije mogao kontrolirati; te bacivši se od tuge na mrtvo sinovo tijelo ležao je tako kao da je mrtav. Rođaci su došli i spalili tijelo umrloga dječaka, a kada je otac došao k sebi, on je bio toliko izbezumljen u svome bolu, da se je ponašao kao poludjela osoba. Nije više plakao, ali je počeo lutati tražeći rezidenciju Yamaraje – Boga Smrti, da bi se ponizno molio da dopusti njegovom dječaku da se vrati u život (da ga vrati u život).

Stigao je u veliki Brahmanski hram i tužni otac prisustvovao je nekim religioznim obredima i tako je umoran zaspao. Dok je lutao u svom snu došao je u neki planinski predio gdje je susreo nekoliko monaha koji su bili obdareni najvišom mudrošću.
“Ljubazna gospodo,” reče on, “Da li bi bili tako uljudni i uputili me na rezidencija Boga Smrti – Yamaraje?” Oni mu rekoše, “Dobri prijatelju, što bi ti htio pitati?”

Nakon toga on im je ispričao svoju tužnu priču i objasnio im što namjerava. Sažaljevajući njegovu samo-obmanu, monasi mu rekoše, “Ni jedan smrtni čovjek ne može doći u rezidenciju gde Yama vlada, ali nekih sto milja zapadno odavde leži veliki grad u kome Veliki Sveci žive; svakog osmog dana u mjesecu Bog Smrti posjećuje to mjesto, i tu ga ti možeš vidjeti, njega koji je Kralj Smrti i zamoliti ga za blagodat.” Brahmin se je obradovao na te novosti, otišao je u grad i našao je sve što su mu monasi rekli. Bio je primljen u strašnom prisustvu Yame, koji kad je čuo njegov zahtjev, mu reče,
“Tvoj sin sada živi u istočnom vrtu gde on sada uživa; idi tamo i pitaj ga da li hoće poći s tobom.”

Sretni otac upita Yamu, “Kako se je to dogodilo da moj sin, koji nije učinio ni jedno dobro djelo, i samo zato što je umro, sada živi u Raju?”

Yamaraja je odgovorio,
“On je dobio nebesku sreću, ne zato što je izvodio dobra djela, već zato što je umro u vjeri i Ljubavi prema Gospodu Budi. Jer Buda je rekao: “Srce Ljubavi i Vjere širi se tamo gdje daje korisnu sjenku svijetu ljudi i Svijetu Bogova.”
Ova veličanstvena izreka je kao marka kraljevskoga pečata na kraljevskom ediktu (ukazu).”
Sretni otac je požurio na to mjesto i ugledao svoga voljenoga sina kako se igra sa drugom djecom, sve je bilo preobraženo u mjesto blaženoga postojanja Nebeskoga Života. Požurio je ka svome sinu i zaplakao, gledajući ga sa suzama koje su mu se lile niz obraze:
“Sine moj, sine moj, da li me se sjećaš, svoga oca koji te je odgajao i pazio sa brižnom pažnjom i njegovao te u tvojoj bolesti? Vrati se samnom kući domu tvom u domovinu gde živimo.”

Ali mladić, dok se borio vratiti ka svojim suigračima, prekorio ga je zbog korišćenja takvih čudnih izraza kao što su otac i sin.
“U mome sadašnjem stanju, reče dečko,” “Ja ne znam takve riječi, jer ja sam se oslobodio obmane.”
Nakon ovih riječi, koje je čuo od svog voljenog sina Brahmin je otišao, i kad se probudio iz sna, sjetio se Blagoslovenog Gospodara čovječanstva, Veličanstvenog Bude, i odlučio je otići do Njega, otkriti Mu svoju tugu, i zatražiti utjehu. Kad je stigao u Jetavana-u (najpoznatiji Budistički hram), Brahmin Mu je ispričao svoju priču, kako njegov sin nije htio, odbio ga je prepoznati kao svoga oca i nije htio poći sa njim kući.

A Buda reče,

Istina je da ti boraviš u obmani . Kada čovjek umre tijelo se rastapa u svoje elemente, ali Duh (Duša) ne umire. Ona vodi viši stupanj života u kojem svi relativni izrazi kao što su otac, sin, žena, supruga, majka,.imaju svoj kraj, upravo kao gosti koji napuštaju stanove svojih prijatelja i kad su to učinili, tada je to stvar prošlosti. Čovjek se previše brine oko onoga što je prošlo, ali kraj života brzo dolazi kao zapaljena šumska vatra, koja odnosi sve prolazno u sekundi. Oni koji su u obmani, su kao slijepi ljudi koji sjede i gledaju u zapaljenu lampu. Mudar čovjek, koji razumije prolaznost svjetovnih odnosa, uništava (svjesno napušta) uzrok tuge, i bježi od vrtloga patnje.

Nakon toga, Brahmin je zamolio Budu da ga primi u Njegovu komunu (zajednicu) Njegovih bhikkusa (monaha), da bi ostvario tu Vječnu Mudrost, koja jedino pruža utjehu tužnom srcu.

Komentiraj