Ako želite umrijeti dok ste još uvijek u životu, morate obuzdati one stvari, svojstva, karakteristike koje vas najjače zavezuju za tijelo: čula, čulnost, tjelesnost. Zbog tih vezanosti jako je teško zadobiti stvarnog Gurua.  Sve dok  ne probate  zauzdati želje, nikada nećete ostvariti nikakav trajan duhovni napredak. To je stvarno nemoguće , zbog toga što svi vaši dometi neprestano bivaju brisani vašim prepuštanjem. S druge strane prisutni je suptilni strah, a sam strah od smrti nema svrhe – čemu strahovati od nečeg neizbježnog?
Njegovanje svjesnosti o netrajnosti i smrti ključno je za odbacivanje  svjetovnih briga i za ulazak u stanje buđenja.

Pitanje koje svakog muči je kako da se uskladimo s činjenicom da svaki titraj u oceanu života lako narušava našu krhku ravnotežu? Jedan od načina je suočavanje s najstarijom iluzijom života – iluzijom o vlastitoj smrtnosti.  Svi priznajemo da ćemo jednog dana umrijeti, a poznato je da su neka ljudska bića jedina sposobna predvidjeti svoju smrt. Premda imamo tu sposobnost, mnogi ju nastoje što više zatomiti. Izbjegavamo pomisao o vlastitoj smrtnosti, a kad baš moramo mislimo, “Naravno da ću umrijeti, ali ne danas, bar ne u skoroj budućnosti.” Smrt odgurujemo u nejasnu budućnost koja nam ne prijeti i ne utječe na naš način življenja. Na ovaj način ignoriramo ključni aspekt života – činjenicu da je prolazan i svakog dana neizvjestan. Tako stvaramo iluziju besmrtnosti. iako mentalno znamo ili priznajemo da fizičko tijelo, čula, um, prana ni kauzalno tijelo nije ”Ja”, i dalje to potiskujemo. Sva čula su inertna imaju početak i kraj, puno je dijelova a posljedica su guna. Dok  “Ja” koji prolazi kroz sva  iskustva ostaje isti.

Dobro je što imamo tijelo jer ono nam omogućava da doživimo materijalni Svijet. Problem je što se svi tako poistovjećuju s tijelom da se previše vežu za njega i doživljavaju ga kao sebe. To bi bilo kao da za čašu mislimo da je voda. Voda ostaje ista voda bez obzira na to u kakvoj se posudi trenutačno nalazi. Isto tako, vaše Stvarno “Ja” ostajete Istinski Vi bez obzira na to kako se mijenja vaše tijelo. Isto tako, kad tijelo prestane biti pogodna posuda, Stvarno Ja koje se u njoj nalazilo mora se vratiti na mjesto odakle je poteklo. Neko to zove Bogom, neki atmom,  ateisti možda zakonima prirode . Kako god ga nazvali, ta je točka naše polazište i naš krajnji Cilj.

Uzmimo na primjer; što ako je univerzum posljedica čija je jedina svrha bila da posluži kao prst koji pokazuje na nevidljivu moć koja je to stvorila? Dakle, zar naše opažanje toga neće biti kao pogled unazad u kojem bi naša tijela bila kao u nerazvijenih ljudi koji proganjaju beskrajne iluzije bez da ikada pronađu njihovo porijeklo? Po mudracima, mi smo takvi nerazvijeni ljudi koji žele da gledaju u sakrivenu prošlost koju čovječanstvo naziva svojom budućnošću! – Tko je dovoljno hrabar da gleda naprijed, kao da živi na takav način kao da prethodi univerzumu, tako da nikada ponovo ne postane nerazvijen? . . Koje je ljudsko biće voljno živjeti iznad svih stvari koje dolaze nakon njegove vizije? Takve ljude mi nazivamo Mudracima. Uistinu, takvi ljudi su ispred svega, prevazišavši vidljivi grob nazvan ljudsko tijelo, ili ja.

Kakve  koristi imamo od njegovanja svjesnosti o vlastitoj smrtnosti, i o prolaznosti svih uvjetovanih stanja? Iz ovog je razloga mudraci  objavljuju da među svim ostvarenjima, spoznaja netrajnosti i smrti je najveće. S ovom svjesnošću počinje radikalni pomak u našem viđenju života i shvaćanju prioriteta. Odbacujući   slijepu vezanost za osobe i stvari, te potkupljivost i slabost na priznanja, materijalnu dobit, status i prestiž, konačno dolazimo u položaj da vidimo stvari budnim okom s puno srca i entuzijazma. Zbog tog moćnog utjecaja na način kako živimo,  nezaboravljanje smrti je bitna na svim stupnjevima duhovne prakse. Zamislite da u odnosu s najbitnijim osobama u svom životu održavate snažnu svjesnost o njihovoj smrtnosti. To bi sigurno promijenilo kvalitetu tih odnosa. Priznanje netrajnosti može spriječiti velik dio tjeskobe i tuge do kojih dolazi zbog prianjanja i inzistiranja da ugodni uvjeti ostanu kakvi jesu.
Probuđenje u stvarnost vlastite smrtnosti može različito djelovati na različite ljude. Ako se desi nekome bez duhovne svjesnosti, može lako odvesti u još veći hedonizam i mahnito prianjanje. Kad ova spoznaja svane kod ljudi čiji je život ispunjen trivijalnostima, ona samo naglašava besmislenost njihova stanja. No ista spoznaja obogaćuje srce i um duhovno svjesne osobe. Odmah se javlja shvaćanje da ovo tijelo je samo privremeno vlasništvo, te da svi su odnosi s drugim ljudima isto tako privremeni. Ovaj uvid u neizbježnost smrti, te u činjenicu da ona može nastupiti bilo kada, shvaća kako  ovaj ljudski život i odnose koje imam s drugima bolje biti što smislenijim.  Ako pogledamo um i ustanovimo da ga ispunjavaju zamjeranje, sebične želje, zavist, arogancija i drugi poremećaji, te ako vidimo da nam je život prožet štetnim ponašanjem, onda je strah od smrti opravdan. Patnički,  život neizbježno vodi u patničku smrt, a u koliko se pojedinačno iskustvo nastavlja nakon smrti, onda jadi i nevolje prirodno slijede i dalje

Razvijanjem svjesnost o smrti koja osnažuje i pročišćuje našu praksu za postizanjem stanja biti spreman prihvatiti nešto novo, moramo imati hrabrosti napustiti staro. No, premda se činjenica smrti ne može izmijeniti, priroda našeg iskustva smrti i onog što slijedi može se promijeniti. Ovo iskustvo može biti jadno i isprazno, ili pak blaženo i ispunjujuće.  No, staro nas tako jako ograničava i zarobljava, tako da se ta energija ne budi. Putovanje prema božanskom je zapravo putovanje prema nedostatku osjećaja sigurnost. Jere kad dođemo do kraja, više se ništa ne može učiniti. Vrijeme nam je isteklo. Svi umiru, pa čak i osobe iznimno visokog duhovnog ostvarenja.   Ne samo da je smrt neizbježna, već je svakim trenom bliža. Nema zastoja u ovom kretanju i nema načina da se sat uspori ili vrati unazad kad shvatimo koliko smo vremena izgubili.

Umrijeti za života znači dokinuti svaku misao o dualnostima. Univerzalna Duša je jedna, ne dvojna, te morate odstraniti sve percepcije o dualnosti: poželjno-ne poželjno, ugodno-bolno, zanimljivo-nezanimljivo, dobro-loše itd. Brine li se jedan mudrac o bilo čemu? Ne, ni za jednu jedinu stvar – i vi često morate postati jedan čudak za oči svijeta, ako hoćete  uspjeti, ne obazirati se što drugi misle. je gospodarenje nad svim radnjama, povoljnim kao i nepovoljnim.Cilj je prihvatiti sve u ovom univerzumu kao dio same Atme, ali se ne može prosto skočiti do tog nivoa iz mjesta, jer tome nipošto niste dorasli prije zadovoljavajućeg pripremnog razdoblja. Stvari morate raditi postupno polazite od samih osnova i napredovati svjesno primjenom razumjevanjem naučenog. Tu je također strah kao suptilna kočnica za svako promišljanje, jer onog trena kada steknete mudrost (đnanu), i znate posljedice svake radnje, počet ćete promišljati hiljadu puta prije nego što uopće išta i poduzmete, toliko velik će biti vaš strah. Ali morate nadići taj strah i shvatiti da je to sve dio jedne cjeline, da se sve kreće u skladu sa istančanim planom Prirode. Svako loše djelo, svaki takozvani zloćin ima neko značenje.

Ono što u vama treba biti isušeno su sve one sočne misli što vas drže prikovane za ovaj svijet, stalnim stvaranjem želja. Ako njih možete  mentalno isušiti, tada fizički možete činiti što god izvolite; ako ne možete to, tada se morate najprije pridržavati nekih preliminarnih disciplina i ograničenja. Tek, međutim, kada su ti sokovi želja isušeni može onaj pravi sok života – ona Amrita (nektar besmrtnosti) – može se steći.
Morate voljeti sve što se u Samsari odigrava. To ne znači da nešto od takozvanih loših stvari možete  raditi,  već je stvar u tome da uvidite kako je čak i najlošije djelo dio one igre Triju Guna, sve to uslijed Zakona  Karme, a time dio i svrha Prirode. Najgori strah od svih strahova je strah od smrti; jednom kada nadiđete strah od smrti, nadišli ste sve strahove, jer tada odlazite iza očekivanja i predviđanja, što su uzroci većine karmi.

Kada smrt više nema za vas vrijednosti, vrijeme gubi vrijednost, i tada se više ne uznemirujete ni radi čega. Što možete  posjedovati, kada je „sve Vi”? Vi već posjedujete sve, to je zbilja uzvišeno osjećanje.

A umrijeti za života znači eliminirati sva nevoljna nadraživanja vaših čula. Ako imate Gurua on će vas testirani do vaših krajnjih granica, a često vam reći da umrijeti za života znači osušiti se. Suhe biljke su načelno korisnije od onih svježih, one dobivaju na potentnosti kada su suhe. No,  mentalni efekti su, pak, znatno važniji.

Na najvišoj razini kad ste umrli za života iskusiti to iskustvo je spoznaja.. tada znate, kao što je i u meditaciji sav napor usmjeren u nadilaženju svijesti o sebi, i  osjećaju “ja sam”. Jer svaki pokret uma su valovi i smetnje koje treba stopiti  sa ne-bićem, nebom, morem.. Buda je to objašnjavao svojim učenicima ovako: “Vi  jedete, ali nema onog koji jede, vi hodate, ali nema onog koji hoda, vi ćete  umrijeti, ali nema nikoga tko umire. Vi ste rođeni, ali  nema onog koji je rođen. Ne rađajući se, kako vi možete umrijeti? To  je ono što je vježni  život . Sve ovo se događa ako ste unutarnji  svjedok toga.

Komentiraj

three × five =