Teme o uskrsnuću koje se nameću s vremena na vrijeme ne bi trebale biti ograničeni međureligijski dijalog ili što ova ili ona tradicija o tome kaže, ili deskripcija raznolikih svjetonazora i religijskih sustava, već jasna rasprava i smisao o uskrsnuću, smrti i reinkarnaciji. Opet takozvani dijalog koji se temelji samo na uvažavanju različitosti uvijek ostaje distanciran, a samim time i površan. Ako ste previše protiv nečega, postat ćete žrtva tog nečega čemu se suprotstavljate. Svi znamo poznatu činjenicu da tri velike monoteističke religije (kršćanstvo, islam i judaizam), u svojim službenim, institucionaliziranim oblicima na kojim počivaju, svaka na svoj način, u startu onemogućuju ravnopravan dijalog s bilo kojom drugom religijom ukoliko su u pitanju metafizičke i eshatološke činjenice.
Glavno pitanje koje se u nekom smislu naslućuje i nameće je “Što se uistinu događa nakon fizičke smrti?”.
Zaboravljanje svoje istinske prirode je prava smrt. Buđenje u istinskom rođenju, je smisao vječnog života. Ako pitate ikoga kakvo mu je sadašnje stanje osobnog života dosta njih će reći da je nepodnošljivo. Zašto? Jer to nije vaše stvarno stanje. Vi ste ustvari duh. Do te istine se ne dolazi nekritičkim prihvaćanjem tuđih misli, već samo osobnim istraživanjem, iskustvom, uvidom. Etička i duhovna načela nemaju vrijednosti ukoliko se ne provode u praksi.

Kristovo uskrsnuće poručuje nam da je njegov nauk ono za što je tvrdio da jeste; put kojim treba ići, vjerovanja koja treba slijediti, istina koja spašava! Uskrs kao najveći kršćanski blagdan, ima  vrijednost u činjenici pobjede života nad smrću, u tom smislu za uskrsnuće možemo reći da je sastavni dio kršćanske vjere i njezin krajnji plod našeg bivstvovanja u ovom svijetu.
Pretpostavka da je događaj povijestan daje kršćanstvu posebnu težinu i poručuje da su riječi i vjerovanja koja nam se po tom nauku naviještaju mnogo više od religije. Jedinstvenost se potvrđuje u tomu da nitko do tada, ali ni poslije, na takav način nije potvrdio da poruke koje je ON prenosio jesu Istina.
Isusovim uskrsnućem kršćanstvo stoji ili pada. To je najdublja biblijsko-teološka spoznaja. Stoga je i središnja tema Pavlova govora crkvenoj zajednici u gradu Korintu prije svega govor o uskrsnuću Isusa Krista od mrtvih. Uskrsnuće svjedoči o neuništivosti istine poput poruke da je dobro jače od zla, da je ljubav jača od mržnje. Da Krist nije uskrsnuo, ne bi bilo nade da će dobro pobijediti zlo.
Što smatrate pod uskrsnućem?   O kakvom je to duhovnom sazrijevanju riječ..?
Krist je mogao s pravom reči:” Ja dođoh da imaju život!” (Ivan 10, 10)
Ove riječi Krist je rekao jednoj grupi jeruzalemskih starješina, da bi utisnuo u njih istinu da Bog nije imao namjeru da čovjek ikada umre. Smrt je naslijeđe neznanja, i svi se po svojoj prirodi suočavaju sa smrću, ” Jer je plaća za neznanje-grijeh smrt, a dar Božji je život vječni u Kristu Isusu.” (Rimljanima 6, 23)
Bog je želio da živimo vječno, ali ne vječno u materiji. Apostol Pavao govorio je o čovjekovom prelasku iz smrtnosti u besmrtnost: “Jer će zatrubiti i mrtvi će ustati neraspadljivi, i mi ćemo se pretvoriti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.”  (1. Korinćanima 15, 52.53)

Teolozi srednjeg vijeka za tijelo su rekli da je:
– Neprolazno (immortalitas)
– Nepodložno patnji (impassibilitas)
– Tanahno (subtilitas)
– Pokretljivo (agilitas), tj. suobličenost tijela Duhu.
– Sjajno (claritas), tj. preobraženje tijela u slavi Božjoj

U Kristu materija je dospjela do svog savršenstva, postavši potpuno podložna duhu. Tijelo uskrslog Krista jest onako kakvo će svačije biti jednom kad se uskrsne. Uskrslo tijelo je pravo tijelo, ali bez ograničenja kojima je pritisnuto neuskrslo tijelo. Ovakvima kakvi smo sada, tijelo je najčešće u kontradikciji sa zakonima naše duše. Duša putuje u beskraje, prolazi kroz zidove, doseže svakog… sve što tijelo ne može i što je razlogom naše rascijepljenosti. Budući da je duša i tijelo cjelovit čovjek – tek onda kad jedno drugo budu slijedili – dogodit će se naše potpuno ostvarenje.

Kako smisao reinkarnacije ima svoj kraj u oslobođenju tj. trenutku kada duša  duhovno “sazrije” i nadiđe potrebu ponovnog utjelovljenja i to bi bilo slično smislu značenja uskrsnuća.
U svijetu kakav poznajemo ne nalazimo niti jedan drugi oblik besmrtnosti; svemu je zajednička univerzalna osobina raspadanja, nestanka, i to uglavnom u procesu koji podrazumijeva nastanak, promjene i jer materija se pod raznim utjecajima iz jednog oblika preobražava u drugi. Jedini primjer besmrtnosti nalazimo u Bogu. Jedna od Njegovih odlika jest da je vječan. Sada, lako je vidjeti da i duša i Bog imaju tu istu osobinu. Možda zato jer je duša maleni djelić Boga. U raznim religijama ova je tvrdnja potkrijepljena raznim navodima, pa možemo doći do zaključka da su duša i Bog kvalitativno jednaki, da imaju iste osobine u sebi. Jedino što ih razlikuje za razumijevanje mase jeste količina. Bog je neizmjerno velik, dok je duša neizmjerno mala

Rečeno je da je posle tri dana Isus uskrsnuo. To je poznata i vrlo lijepa priča. On je uskrsnuo, a Marija Magdalena ga je prva vidjela. Zašto? Jer samo oči ljubavi mogu razumjeti uskrsnuće, jer oči ljubavi mogu vidjeti unutrašnje, besmrtno. Znano je da su njegovi sljedbenici  prolazili pored Isusa koji je stajao tamo, ali oni ga nisu vidjeli. Simbolika je divna: samo ljubav može vidjeti ono nutarnje, besmrtno. A kada je Marija Magdalena otišla u grad i rekla ljudima, oni su mislili da je ona poludjela. Tko vjeruje ženi? Ljudi kažu ljubav je slijepa – nitko neće vjerovati. Čak i apostoli, Isusovi najbliži učenici, i oni su se čak smijali i govorili: “Jesi li poludjela? Verovat ćemo samo kada mi vidimo.”
Onda se dogodilo da su dva učenika išla u drugi grad, a Isus ih je slijedio, razgovarao s njima, i oni su govorili o Isusovom raspeću i što se sve dogodilo. Isus je hodao s njima i razgovarao s njima, a oni ga nisu prepoznali. Onda su stigli do grada. Pozvali su stranca da s njima jede i kada je Isus prelomio kruh odjednom im je bio znan; jer nitko nije lomio kruh na taj način – samo Isus. Razgovarali su i nisu ga prepoznali; hodali su miljama zajedno, ali sam način Isusovog lomljenja kruha, s takvim radosnim raspoloženjem, da slavi hranu – nikada nisu poznavali nekog takvog čovjeka. Iznenada, prepoznali su ga i rekli: “Zašto nisi rekao da si uskrsao?”.

Tijelo je privjesak Ega. Tijelo je križ. Isus /Čovjekov sin/ je Ego, ili ideja “Ja sam tijelo”. Kad je razapet, on uskrsava, kao Atma, Sebstvo, Božji sin. To je uskrsnuće Sebstva, Krista, sina Božjeg. Odrekni se ovog života ako želiš živjeti.

Gjani – znalac uništava Ego na samom izvoru, a kad se pojavi Ego on uživa u njemu jer nije opasan. Dok kod neznalice kad se Ego pojavi, nesvjestan je svog izvora i poistovjećuje se sa nekim objektom. Shvatiti  što je istinska priroda Ega, to je proces ostvarenja. Ako smo u svojoj stvarnosti, imamo direktno iskustvo istine i ego se neće izraziti. Um opterećen egom gubi snagu i slab je oduprijeti se mislima. Um bez ega je sretan i u snu i bez snova. Blaženstvo i nesreća su modusi uma.

Uskrsnuće nije istovjetnost sebe s Kristom ili Bogom, nego jedinstvo Krista s Bogom. Krist je, dakle, ljudski, a on zahtijeva i raspeće  uskrsnuća, kako bi se znao daljnji duhovni rast. Krist je Vječni Obrazac iz koje nastaje sve mnoštvo i u kojem se sve može otopiti.

Besmrtnost je  već dana svakom stvorenju, besmrtnost je transcendencija života i smrti. Prema jednoj od najvažnijoj mantri u Vedama, besmrtnost se može ostvariti samo pomoću um – odricanja (Tyage), a ne dobrim djelima, potomstvom ili bogatstvom.

Vedski tekstovi nam kažu: “Onaj tko voli Istinu i preda svoje biće ljubavi prema Istini, pronaći će je”.  To isto kaže Krist: “Tko ne uzme svoga križa (probudi se u svjesnosti “ja i ti smo Jedno”) i ne pođe za mnom, nije me dostojan. tko nađe život svoj izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.” (mt,10:38-39)

Kad želimo sagledati povijesnog Isusa, za razliku od crkvenog teološkog, ne možemo se paušalno oslanjati na izvore “o Isusu” (Ivan, Pavle- dogmatska teologija), već eventualno (eventualno, jer su i oni upitni) na sinoptike (Marko, Matej, Luka).
Zanimljivo da upravo crkva, postavljajući barijeru između povijesnog Isusa (Isusa prije raspeća) i Isusa vjere (nakon raspeća: uskrsli Isus) izvlači Isusa iz cjelovitog konteksta (Isusov život: misija, riječi i djelo) i stavlja ga u svoj umjetno iskonstruirani, vrlo ograničeni, naknadno oformljeni uski okvir ideje o bogočovjeku.  Ipak, Isus nam je ostavio izjavu u kojoj se komprimirano ocrtava cjelovitost njegovih znanih nam i neznanih izjava, govora, poruka, rasprava, propovijedi i individualnih savjetovanja, a to je: “Ljubi gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom”. U toj poruci nema kristoloških naznaka, nema spomena o križu i uskrsnuću, nema umiranja Boga, nema crkvene dogmatike. Upravo je ta poruka sama suština, srž i srce svih poruka vedske devocijske bhakti tradicije. Kristova poruka (poruka povijesnog Isusa) je postala poruka o Kristu (crkveno, vjersko, viđenje Isusa) i te se poruke, koliko možemo i sami uvidjeti iz svojih znanih i poznatih poruka našeg vremena, razlikuju. Tek kad su sokovi želja isušeni može se onaj pravi sok života – ona Amrita (nektar besmrtnosti) – steći. Umrijeti za života znači dokinuti svaku misao o dualnostima. Ona Univerzalna Duša je  jedna, ne dvojna,  morate odstraniti sve percepcije o dualnosti.

Svjedok ili promatrač u vama je vaša besmrtnost. Najveći uspjeh duhovnog puta je postići stanje svjedoka u njegovom najčistijem obliku jer to predstavlja u vama samu vašu dušu. Čisti oblik tog stanje nije niti jedan način mislenih modifikacija poput postigao sam to, jer to je promašaj. Svjedočenje  je proces koji traje vječno, i što dublje ili više zadirete sve ćete više postajati svjesni da ste postali dio procesa koji vječno traje, koji nema ni početak ni kraj.

Ako besmrtna Duša nije u školi jednoga života razotkrila zabludu koja ju sputava, potrebni su joj daljnji životi školovanja kako bi shvatila svoju Besmrtnost. Tek se tada može vratiti u stanje Kozmičke Svijesti. Obične se Duše stoga reinkarniraju, potaknute zemaljskim žudnjama. No, Uzvišene Duše na Zemlju ne dolaze samo zbog razrješavanja vlastite karme, već ponajviše u namjeri da, kao plemeniti Sinovi Božji, izgubljenoj djeci pokažu put prema Domu njihova Nebeskog Oca. Isus je jasno rekao o oslobođenju ega ili osobnosti riječima,”daj caru carevo a Bogu Božje” kao i porukom: “idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima; i imati ćeš blago na nebu”. Smrt osobnosti je buđenje kako bi mogli uskrsnuti.

Možemo reći da, probuđenje, prosvjetljenje, samadhi, duhovno uskrsnuće, nirvana, božje kraljevstvo, oslobođenje,  mokša, mukti, satori, kenšo, sve su to simbolični izražaji jedne te iste ideje, koja je duboko u pozadini istinskog značenja svih tih izričaja.

Ideja koja je u samom temelju istinskog značenja svih tih izričaja je vječita čežnja duše za  Besmrtnošću kao svojim krajnjim ciljem i konačnom svrhom života.

Komentiraj

one × 5 =