Postizanje transformacije

U svijetu kakav jeste dobro je pitanje da li je moguće postići  transformaciju ako zajednica, društvo ili nečije okruženje nije dostiglo određen, stupanj transformacije? Čovjekova priroda može postići promjenu svijesti, može se pročistiti, ali stvarna pobjeda, ona ne materijalna ili važnije ona unutarnja transformacija. To naravno zavisi od više toga, od osobnog napretka, motiva i volje ma gdje se pojedinac nalazio. Jasno je da postoji  međuzavisnost između društva, sistema i pojedinca, sve dok čovjek ne učini sve što su sveci i mudraci propovijedali, odnosno nadiđe svijet zablude i potpuno ode iz njega nema postignuća i skoka iz zavisnosti  od svih utjecaja. I za iskorak iz svih zavisnosti potrebna je snaga biti sposobni stalno i svjesno se nositi sa svim utjecajima koje kruže i postoje u blizini kao i u svijetu. To postižemo kad na nas nema više tih utjecaja koji ulaze u nas već mi odmah bivajući ih svjesni djelujemo transformirano na svoju okolinu. To je ona stvar koju  razumijemo “tko mi jesmo“.

Korisno je prepoznati situacije u kojima ima ljudi (a možda i vi to radite) iako su savjesni i obično se drže objektivne istine ponekad umjesto istine spontano bi rekli laž. Mada nisu imali namjeru niti su promislili prije nego što su to učinili, ali ispalo je “tako.” To je pokazatelj da još niste postali svoj gospodar jer su vas utjecaji okoline društva ili blizine nesvjesne osobe uvukle u to međuzavisno stanje. Kad ste u društvu ljudi  koje su pod utjecajem  reakcija i nerazumijevanja i vi možete slijediti, i poprimati te tuposti i te niže osobine. Često imamo priznanje prijatelja koji priznaju svoju zavisnost u ime nekog podobnog mira ili uvjeta iz kojeg još nemaju hrabrosti iskočiti bilo iz nekog odnosa ili društva. Vaša osobnost ili persona, zarotirana je u granicama vaše sadašnje svijesti i stalno je zasićena raznim, a češće i istim utjecajima koje dolaze izvana i često imaju na taj način formu sugestija.

Ovdje je riječ o fizičkom umu, ne čistom, jer u samoj fizičkoj svijesti postoji mentalna aktivnost i sve ono što se događa u svijesti   prvo se javlja u obliku vibracija mentalnog tipa u obliku sugestija. I te sugestije utjecaji vas čine međuzavisnim jer ulaze u vas, a da niste toga ni najmanje svjesni. Ti utjecaji   izazivaju u vama neku vrsta reakcija ili odgovora, zatim uskoče u vašu svijest kao vaša vlastita misao, vlastita volja. I tu možemo primijetiti jednu suptilnu činjenicu koja  je rezultat zavisnosti jer u nama stvara ili je podržava određene sklonost. Što su u “sklonosti”. Impulsi koji se izražavaju kroz akcije i  dolaze od vanjskih  utisaka (utjecaja). Dok s druge strane ono što izlazi iz biča je “volja” koja izražava ono što je u individualnoj svijesti izraz, jednog toka ili impulsa koji dolazi iz istine pojedinca – njegovog istinskog bića, unutarnjeg sebstva.

Stvarna postojanost je privid

Ljudi imaju svoje ideale kao što su snaga, mir, sloboda, ljubav, znanje … Svi ti ideali su međusobno duboko povezani. Ako potpuno spoznamo jednoga od njih, spoznat ćemo ih sve. Ne možemo izdvajati ideju o  nezavisnosti od ostalih naših očekivanja. Nezavisnost je velika riječ, ali želimo li je mi od nečega ili za nešto? Tu se stvari kompliciraju. Isti problem je i sa slobodom. Svi želimo biti nezavisni, ali kada to i ostvarimo, upadamo u duboke probleme. Ustvari, baš ništa u našem fizičkom, emocionalnom ili mentalnom svijetu ni u jednom trenu ne ostaje isto, već u narednom trenu postaje nešto drugo i jedino tako “nastavlja biti”. Stvarna postojanost je privid, pa je čak i relativna stabilnost doli privremeno stanje ravnoteže podložno pomaku svakog trenutka. Naše misli, raspoloženja i tijela mijenjaju se – izniču (rađaju se), dobivaju na snazi (rastu), opadaju (slabe), i prestaju biti (umiru). Što tu, doista, može biti “moje”?

Ljudski životi su ispunjeni neizvjesnošću. Bez obzira na status, obrazovanje, znanje, neznanje  čitavo vrijeme čovjek barata nepoznanicama. Pa ipak djeluje na osnovu svojih najboljih prosudba i intuicije. Najbolje prosudbe koristimo i o drugim ljudima, društvima, svijetu, uključujući i duhovna pitanja. Ni u jednom od ovih područja nema jamstva da su nam vjerovanja valjana, no svi ipak po njima djeluju.

Na ništa se ne možemo pouzdati kao da će trajati vječno ili čak neodređeno. Stvari ili iskustva koja želimo zadržati odlaze od nas i nestaju nam pred očima, ili smo sami prisiljeni udaljiti se od njih prije negoli u njima smognemo uživati. Većinu vremena pokušavamo ne vidjeti život na ovaj način budući je to previše uznemirujuće. Čeznemo za nekim stanjem sigurnosti, trajnog zadovoljstva, sreće, no ono je uvijek van našeg dosega, ili se mijenja dok ga nastojimo uhvatiti.

Sloboda uopće nije laka. Naše predstave o sreći, o slobodi, vrlo često su predstave o slobodi od nečega, želimo se nečeg riješiti, što nas vezuje, obvezuje, jer još ne shvaćamo da su sve to prividne obmane. Biti slobodan od slabosti, krutosti i nemira dolazi od neke osobine. A biti slobodan od tih aspekata znači biti slobodan od negativnih kvaliteta koje stvaraju međuzavisne situacije, okoline a time i unutarnje stege kojima smo još određeni.

Svi mentalni događaji mogu se radikalno preobraziti, što omogućuju umu konačnu slobodu od svih jada; no kroz sve te preobražaje ostaje vrijediti princip neprekidne ili neponištive svjesnosti. Sve prirodne pojave – uključujući naravno i mentalne događaje, izniču ovisno, o dvije vrste uzroka: izravni uzroci i podržavajući uvjeti.

Postoji izlaz iz svih međuzavisnih pa i nepodnošljivih situacija – ali tek kad smo se s njima suočili, kad smo ih doista prihvatili. Ovo se samo čini jednostavnim, ali u praksi nipošto nije. Samoobmanjivanje se javlja i vraća u nebrojenim oblicima, ponovo i ponovo.

Većina naših života je međuzavisno

Kad smo nezavisni? Samo onda  kada potpuno ne trebamo ništa. Možete li zamisliti takvu situaciju? Kada je to zaista tako da nam ništa nije potrebno? Takav trenutak se zove purna – potpunost. Purna je u stanju samadija. Ali, kada izađete iz samadija, obično se vračate nekoj potrebi opstanka života, glad, sigurnost, utjeha. Nanovo djeluje svijet utjecaji, nanovo kreču i kao prokletstvo života i kao blagoslov života. Zavisi kako gledamo.
Prava nezavisnost je stečena kada znamo što zaista želimo, kad  smo slobodni odlučiti postati tragaoci.

Ljudski odnos sa samim sobom  kao i bliskost sa drugim bićem, okolinom društvom naravno da može biti međusobno  isprepleten, često i jeste i na ljudskom nivou je koristan za rast i razvoj ljudskih vrijednosti. Mnoga povezivanja mogu objasniti  potrebu i stvaranje velikih mreže međuzavisnosti, jer  osobe jasne svijesti  razumiju tko su i   znaju način kako uspješno  ostati stabilan u svojoj stvarnosti.   Zato bilo kakav rad u duhu samospoznaje i jasnog uvida u suštinu stvari traži  integraciji uvida i pažljive svjesnosti. I onog trena kad postignemo izravnu spoznaju  sebstva i drugih događaja, bilo uvjetovanih ili neuvjetovanih,  tada shvaćamo međuzavisnosti svih stvari. To  je  razumijevanje njihove uvjetne ovisnosti.  Samo mudrost integrira ova dva aspekta,  izravnom i čistom spoznajom stvarnosti kakva jest” ( “kakva jest” ovdje ne znači “kakva jest sama po sebi”). Ovo izravno iskustvo, kad se sistematski razvija u kontekstu kontemplativne discipline, vodi dubokoj transformaciji čitavog svjetonazora i samog iskustva sebe, drugih i svijeta.

Mudraci kažu svijest je također događaj, ili bolje, neprekidni tok događaja, a ne nekakva “stvar” ili statični entitet koji se kreće kroz vrijeme. Energija i materija isto su tako događaji, to jest neprekidni tokovi događaja. Po tome mentalna sfera je stvarna i opipljiva na način kakvom se materijalna sfera čini. Umjesto tog, stvarno postojanje svijeta fizičkih stvari je varljivo, pa je i fizičke i mentalne pojave najbolje razumjeti kao međuzavisne događaje.
Nijedna pojava, događaj, stanje ne postoji u svom samostojnom, neovisnom identitetu, pošto svaka pojava ovisi o drugima.

peglanje

Komentiraj

one + twelve =