Spoznati sebe onakvima kakvi jesmo, je svojstvo da čovjek može postojati tijekom cijelog dana u prirodnom stanju svijesti.

U čovjekovom duhovnom ekranu se kreće stotinu misli u kratkom vremenu. Ni jedna od tih misli nema dovoljno energije da bi bilo što promijenila niti stvorila u našem životu. Pod umom podrazumijevamo cijeli vrtlog koji se nalazi na našem duhovnom ekranu. Tu spadaju sve misli i emocije, svi impulsi koji se kreču kroz našu glavu.

Tu visoku budnost označavamo kao SVJESNOST. Kada nas nešto jako boli naša svijest se tada usmjeri na bol i kažemo da smo svjesni te boli, tj. naša svjesnost je usmjerena na mjesto bola. Mi smo tada budno prisutni u boli. Osim što možemo biti svjesni boli, raznih emocija, misli i događaja, možemo biti svjesni i svoje budnosti. Ako postojimo u visokoj budnosti svijesti i koncentriramo se na tu svoju budnost, kažemo da smo svjesni svoje svjesnosti.
Kad smo svjesni svoje svjesnosti postojimo u prirodnom stanju svijesti (čistoj). Onaj tko doživljava svoju budnost i svjesnost postoji u stanju Blaženstva.

Doživljavanje svjesnosti stvara u svakom čovjeku neizrecivi izvor kozmičke sreće. Svjesnost je proizvod svijesti i što je veći nivo svjesnosti, osoba sve manje koristi um.

Istinska bit ljudskog bića jest postojanje u čistom stanju svijesti. Svaka osoba predstavlja prirodno stanje svijesti bez ikakvog kretanja unutar te svijesti. To znači, svijest bez misli, bez emocija, bez ikakvih impulsa koji se kreču kroz svijest, jednostavno svijest koja postoji. Ako se .unutar te svijesti pojavi bilo kakav impuls, bilo kakva želja i ako ta želja proizvede misao i emociju i tada dolazi do kretanja. Kretanje unutar svijesti nam omogućuje duh/pažnja.

Duh se neprekidno kreće unutar svijesti s misli na misao, s emocije na emociju, s jednog vanjskog objekta na drugi. Posljedica koncentriranja na objekte u pokretu je obično potpuno zaboravljanje ili bolje rečeno gubljenje svjesnosti.

Gubljenje svjesnosti ne znači ništa drugo do gubljenje veze sa samim izvorom, odnosno gubljenje kontakta s onim sto mi zapravo jesmo. Kad se taj fenomen zaboravljanja produži, kada se svjesnost jako smanji, tada se identificiramo s objektom koncentracije.

Biti BUDAN ili u prirodnom stanju svijesti znači ne vezati se ni za što. Naša prvotna pažnja ili duh ostaje u stalnom stanju mirovanja, mi funkcioniramo na način kao da nam je sve svejedno.
Kada promatramo čovjeka kao ljudsko biće, onda možemo promatrati
njegovo: – fizičko tijelo –
emotivno tijelo –
mentalno tijelo i –
njegovu svijest.

No skoro nitko se ne bavi sviješču, niti iskusi svoju koncentraciju. Svi znamo da je još jedna karakteristika svijesti ta da prosječan čovjek može zadržati koncentraciju na jednom statičnom objektu maksimalno 12 sekundi. Zato čovjekov duh/pažnja tijekom dana zbog stalnog lutanja primarne pažnje potroši ogromnu energiju, a još veću u stanjima snažnih emocija.
Stanje u kojem vanjski svijet potpuno iščezava iz svijesti ne znači nesvesnost, kao što znamo meditacija je stanje krajnje intenzivne unutarnje budnosti, tada je i promatranje bez ikakve usmjerenosti. Budnost nam mora biti izuzetna. Naravno, ta svjesnost ne može biti stalna. No, biti svjestan da ona nije stalna znači biti svjestan šažnje, a biti svjestan te pažnje jest budnost. Do ovog razumijevanja dolazi kada je duh spokojan, i to ne samo na intelektualnoj razini.

Kada je čovjek u čistom stanju svijesti (budan) on je u skladu sa prirodom. Tada se njegov duh/pažnja zaustavlja, smiruje, polako vraća na svoje srediste, a to je budnost unutar naše svijesti.

Postići budnost okosnica je svih metoda i učenja najviše duhovne razine Budastvo.

Komentiraj