U svim duhovnim školama, identifikacija (poistovjećivanje)  sa bilo čim što nije trajno se zove neznanje (avidya). Kako  je tijelo naše sredstvo putovanja i skladište naše prošlosti mi želimo postići mudrost (janana), dok se oslobađamo i nadilazimo sve uvjetovanosti koja se nakupila u njemu

U našoj podsvijesti svaka misao, emocija i iskustvo ostavljaju  otisak (samskaru) u umu. Svi ti otisci, utisci su vezujuće sile i od snage tih utisaka ovisi daljnji život i nove inkarnacije u ovom relativnom svijetu. Dugim riječima tijelo koje imamo danas nije ništa drugo do akumulacija naših prošlih misli, emocija i akcija.  Tako je naše tijelo kristalizirana povijest  naših prošlih misli. Važno je  razumjeti,  putem mudrosti, jasnog znanja moguće je diskriminativno  razlučivanje o ovim vrijednostima, čije su viši uvidi svjedočenje … A to je jedna od praksi koja nas oslobađa od svih uvjetovanosti i poistovjećivanja koja zamućuju našu sadašnju svijest.  U isto vrijeme je važno shvatiti da bilo koja nova metoda   ima opet   tendenciju nanesti novi sloj podsvjesnih otisaka baziranih na novom iskustvu bilo dobrom ili lošem, što opet povećava identifikaciju sa tijelom.

Ono što znamo iz prve ruke je da postojimo. Mi smo svjesni. No, nameće se pitanje kako  odmakom od identifikacije ili neuvjetovanostima možemo to ostvariti.
Ako slijedite put nevezanosti, tada sve ono što se može uvidjeti ili znati niste vi, zbog toga što vi istog trenutka stvarate podjelu između promatrača i onoga što se promatra. Vi ste promatrač. Zbog toga, ako možete vidjeti vaš um na djelu, to ne možete biti vi. Zbog toga ostavljate po strani i napuštate um. Vi ste svjedok vaše inteligencije na djelu, iako ste često nezadovoljni s njegovim rezultatima. Ali vi ga vidite na djelu, zbog toga vi znate da to niste vi. Vi niste inteligencija. Zbog toga inteligenciju ostavljate po strani. Sasvim sigurno vi niste ovo tijelo koje vidite i koje promatrate sve vrijeme. Tako je put nevezanosti ili znanja potpomognut. To ne, to ne i to ne.
Kad je sve ostavljeno po strani, tada nakon onoga što je preostalo i što se ne može ostaviti po strani jedino se može postaviti pitanje: Da li je ovo stvarnost? Ako se usredotočimo na naš osjećaj svjesnosti i da se vratimo u svjesnost,  uranjanjem sve dublje i dublje u svoju svijest, u naš vlastiti osjećaj postojanja, sve dok vrlo uskoro ne dođemo do područja  svijesti, ( postojanja), kada spoznajemo da je to bio upravo onakav osjećaj ‘postojanja’ koji smo imali kada smo bili malo dijete. Nismo ništa promijenili, naučili ili postigli. Sve je potpuno isto. Ništa se nije promijenilo. Svatko to može učiniti. Ništa vas u tome ne može zaustaviti. Sve ovisi o vama. Tko vas može zaustaviti u tome da pogledate u sebe? Kada pronađete tu razinu svijesti, tada se zapitajte: “Gdje sam to ja?” i tada ćete spoznati da ne postoji osjećaj identiteta. Tamo ne postoji nikakvo ‘ja’. Tamo je samo ‘postojanje’, svijest.

Sve što je potrebno učiniti je da se usredotočite na sebe. Ono što je potrebno učiniti je da se tamo zadrži um, zbog toga što on istog trena pokušava pobjeći u novo ‘iskustvo’. Ali to je samo privremeno iskustvo, koje nemaju velike vrijednosti, zbog toga što se možete u njih uplesti i pomisliti da se nešto zbiva, dok ste istodobno vi isti oni koji ste i bili.

U tom smislu nije  nam potrebna ničija pomoć kako bismo postigli  ostvarenje, budnost. Nije potrebno učiniti ništa. Ako se potisne ego, tada ćemo spoznati sebe kao trajnu svijest, kao stvarnost. Samo potisnite ego u stranu, to je sve što je potrebno. Ništa drugo nije potrebno učiniti. Nikakvu duhovnu disciplinu (sādhanā) nije potrebno provoditi. Nikakvo odvezivanje nije potrebno vršiti. Ništa nije potrebno učiniti. Samo se oslobodite ega. Na ovom putu napredovanja, razvoja mi se predstavljamo kao ljudska bića. Ali   nije potrebno da završimo život na ljudskoj razini kako bismo se ponovno rodili kao nadljudska bića. To je moguće postići odmah.

Umri čovječe, postani Bog. Tek puko postojanje, ništa više. Ne ‘biti’ išta. Ne biti muškarac, ne biti žena, ne biti tijelo. Ne biti ništa. Samo ‘postojanje’ je božansko – božanska svijest.

Da bi  božanska svijest postala trajnom, gdje postoji samo Bog – mora se razoriti um. Tako dugo dok postoji um, postojat će i svijet, zbog toga što svijet postoji u umu. Tako dugo dok postoji um navirat će misli, a mi se vraćamo ponovno tamo gdje smo bili, opet smo ljudska bića. Ali, naglasak je na tome, da iako je moguće biti potpuno i bezuvjetno slobodan, nikada ničime vezan, slobodan od kruga rađanja i umiranja, znajući da smo jedno s božanskim, mi to ipak ne činimo. Umjesto toga mi upućujemo molitve nekome tko zna istinu, kao što su  Bogovi i kažemo: “Gospode, pomogni nam. Gospode, ja sam tvoj sluga. Gospode pomogni mi. Gospode ja trebam tvoju milost.” Božija je milost sadržana u koracima duhovne discipline (sādhanā) iz kojih učimo. Ako ne možemo istog trenutka učiniti taj važan skok, od onoga što smo sada do potpune slobode, tada moramo još pročistiti srce i um postupno, umjesto odjednom u velikom skoku.

Temeljni način provođenja duhovne discipline je na primjer pomaganje putem nesebičnosti onima koji su lošije sreće od nas samih. Ako se usporedite s nekom osobom koja živi na ulici, jadnom i prljavom, tada ćete se osjećati nadmoćnim. Nećete ga pozvati u svoju kuću i podijeliti nešto s njime. Ali, da biste mu pristupili kao osobi koja se našla u nevolji i pomogli joj, potrebno je da preusmjerite svoj um. Svjesno morate spoznati kako je taj bijednik samo Bog koji igra takvu ulogu. Bog igra svaku ulogu. Nastojite vidjeti dalje od te uloge i vidjet ćete Boga. To je razlog zbog kojeg nam mudraci daju sve te duhovne discipline. Njihova je svrha kako bismo pročistili srce i um. Oni kažu da je ovaj cijeli univerzum i sve ono što činimo, sve poteškoće na koje nailazimo, svi snovi koje sanjamo – oni koje sanjamo na javi i oni koje sanjamo u snu – zbog toga što mi to želimo. Mi sami to činimo zbog toga što volimo snove. Možete to zaustaviti u svakom trenutku. Ali ako ne odaberemo da to zaustavimo istog trenutka, ako nismo čvrsto odlučni, onda je potrebno  raditi i dalje na sebi, a mnogima je potreban guru. Tada je i dalje potrebno još postupno pročistiti svoj um i srce.

Imamo i primjer kada vas  obuzme velika radost, to je osjećaj, zar ne? U tom trenutku je prekrasno, a nakon toga nestaje. Ono što se u stvarnosti zbiva je da je u jednom trenutku um umiren i tih i blaženstvo sebstva izlazi na površinu i stvara osjećaj radosti.

Nakon toga um počinje ponovno djelovati i vi se opet nalazite u svijetu. Bitak, svijest, blaženstvo (satccidānanda) – to je naša priroda, to nije samo iskustvo.  Mi ne proživljavamo iskustvo cijelo vrijeme.  Mi proživljavamo iskustvo ‘postojanja’ i ‘svijesti’, ali ne poznajemo blaženstvo. Ne poznajemo sebe. Zašto? Mi ne poznajemo sebe zbog toga što nas um i želje odvlače od naše prave prirode.
Ako netko želi spoznati sebe, tada mora sebe sve vrijeme svjesno držati na umu sve dok mu se ne otkrije sebstvo. Kada se postigne oslobođenje, tada je jedino iskustvo Bog.

Rijeka izvire u planini, protječe dolinom i utječe u ocean. Voda ostaje ista, ali postaje dijelom oceana. Ali nestao je identitet rijeke, zar ne? Rijeku nije moguće obnoviti iako se njezina voda pomiješala s vodom oceana.  Isto je sa oslobođenjem – individualnošću, Ti više ne postojiš. Svijest koja ti pruža energiju se utopila u sveukupnu svijest.

Komentiraj

2 + 12 =