Javlja Google  dugo niste ništa napisali. Idemo onda nešto a sve je u vremenu i bezvremenu rečeno, nebrojnim  riječima i nebrojnim načinima kroz svakog u svakom svugdje i nigdje. Struja razmišljanja i riječi posjeduje golemu moć koja vas može povući u sebe. Svaka misao se pretvara da je osobito značajna i teži obuzeti vašu pažnju.

No stvar je u tome da netko i nakon silnih godina sadhana, bezbroj čitanja i pažnje na neki pojam, koncept, duhovnu i mudru rečenicu, može doživjeti u trenu klik – bingo. Najedanput ono što kao inače razumije, misli da zna sada kao da ga udario grom, najedanput vidi, uviđa, dobije novu, veću širinu tog nečeg, pojma, smisla. Taj tren je cijelo biće na tren izbačeno iz svoje ljudske čahure i iz nekog drugog prostora ili polja sve vidi jasnije bezgranično. Bivate jednostavno po prvi put izvan svog mehanizma, nagi, licem u lice s realnošću. Tada se jedan objekt, smisao, pojam doživljava u potpunoj perspektivi, a da se to iskusi u njegovoj punoći znači da to jednostavno nestaje i postaje ogromno prostranstvo. To može biti čista usredotočenost, osjećaj je neopisiv, blažen ali, obično sve to kratko potraje. Čak ste u stanju dobro to prezentirati, izložiti, reći i sami se diveći slijedu rečenog, sve dok stari mehanizam starog vas ne preuzme natrag svoju ulogu.  Skoro nitko ne ostaje u tome, niti uspijeva utkati to u poznate okolnosti svog življenja. Baš rijetki i neozlijeđeni mogu opstati  u tom novom svjesnom pomaku. To može biti i opasno za psihičko labilne i vrlo nesvjesne osobe. To mogu samo oni koji već imaju gotovu podlogu, bazu, spremnost apsorbirati ekspanziju i uma i tijela i duha te nastaviti svoje svjesno postojanje u svijetu (mayi).

Na psihološkom planu ovaj se klik prevodi u osjećanje jedne blažene ispunjenosti i zadovoljstva. Tu imamo stanje ili svijest o prirodi ugodnosti i svijest o pronađenosti sebe. Radost i zadovoljstvo koje se tada javlja neusporedivi su sa bilo kojim ranijim užitkom i osoba želi da sve ostane tako kako mu je u tom trenutku. Pa ipak, priroda stvari ne dopušta da se ovdje neprekidno i trajno ostaje, jer iako nakon klika imate izoštren um i vid, osjetite i nadolazak samog straha od prolaznosti ovog stanja, pokušavajući umanjiti radost. A opet s druge strane postajete svjesni da sve ovo je stanje iz izvora, stanje (beyond, high) i ne zavisi od tih posebnosti koju radost (ananda) predstavlja.

Moramo razumjeti da dimenzija trajnosti stanja ugode, anande, nije nikako osigurana, jer ni sama stanja nisu trajna, ne mogu se održati jednostavnom činjenicom, jer držati do nečega, znak je ovisnosti, nesavršenosti. Problemi se javljaju kad se počne tragati za nečim mijenjajući puno staza, tehnika i sistema. Vi kao subjekt tragate sa sobom kao za objektom. A u stvari, vi ste ono za čim tragate. Sve veća, jača iskustva, bilo u sadhani ili van nje događaju se sa nekim radikalnijim raspletom, razvezivanjem neke blokade, zapleta, koji svakako nije slučajno nastao. Na izvjesnoj točki, razum vas ostavlja neodlučne. Inače, slušanje, predavanja, čitanje knjiga, rasuđivanje, sve to je samo priprema terena; to nije pomak. Intelektualno slaganje i intelektualno neslaganje uvijek ostaje u domeni iluzije i neznanja. Saznanje koje je stečeno svjedočenjem i zaključivanjem odnosi se na obične objekte. Ovo, stečeno kroz zahvat svijesti (klik samadhi), je mnogo višeg reda, jer je ono sposobno doprijeti tamo gdje svjedočenje i zaključivanje ne mogu. Postoji samo jedna svjesnost (u svemu i svakome). Morate postati jedno sa njom i usredištiti se u njoj, a kad se u tome stabilizirate onda je transcendirati.

Za sve oblike pomaka (ekspanzije) svijesti možemo reći da donosi i neki vid utočišta, jer je ipak postignuta viša trajnija pozicija. Ponovimo da ova stanja zahtijevaju već pripremljeni centar, kod, bazu u osobi. Za razliku od svih onih pojedinaca koji sebe ni ne poznaju, a ispunjeni su raznim vjerovanjima koja kod njih predstavljaju međusobno sudaranje čvorova suprotnih energija. Ne zaboravimo da u srži svake konstrukcije se krije i klica destrukcije. Suočenost sa prirodom svake mentalne konstrukcije, ako ste toga svjesni, vodi vas u samo stanje što jeste, u čisto bivanje. Kada znaš ono sto jesi, ti ujedno i jesi ono što znaš. Između bivanja i znanja ne postoji ponor. Drugim riječima stanja iznenadnih uvida, pomaka, širenja svijesti je ono što zovemo budno stanje, svjesno, čista ljubav. No ta svjesnost naglo ispari, nestaje, a nesvjesnost nas zarobljava i tada se moramo ponovo prisjećati kako ostati svjesni. Mi imamo mehaničku svijest i sve što radimo držimo se rutine, nikad ne idemo duboko. Čovjek postaje svjestan vrlo rijetko i to su trenuci duboke ljubavi, tada vidi stvari u drugačijem svjetlu, ali to je za kratko. Primjer svjesnosti imamo i u drugim iznimnim situacijama, katarzi i neočekivanim sadržajima života.

Ono što se vrlo rijetko može razumjeti, a sveprisutno je, nevjerojatno, jednostavna istina, činjenica, uvid, je „gdje god, kad god, kako god i u kojem god smjeru struji ljubav, ona teče samo u smjeru čiste svijesti (Sebstvu, Jastvu)“.  Svaki val, svaka struja, svaka vibra zvana ljubav na bilo kojoj ljudskoj, duhovnoj svjetovnoj materijalnoj razini, u odnosima, vezama, situacijama baš u svemu u postojanju, uvijek se radi samo o jednoj stvari da je, usmjerena prema čistoj svijesti, sebstvu, a ne objektu, osobi, vezi, ritualu, radnji. To je bit koja se ne razumije i zbog toga imamo toliko puno tumačenja, religija, vjera, praksi, sljedbeništva itd. o svijesti, ljubavi, o Sebstvu. Cijela je struktura ljubavi kroz sva životna iskustva izgrađena u smislu sebe, posvećena je Sebstvu.

Ako nema ništa odvojeno i nema drugih onda je svaki odnos, bilo koji odnos, odnos Svijesti prema Svijesti. To je širenje, ekspanzija, zahvat svijesti. Svrha ljubavi je upravo – proširiti: proširiti svoju strukturu.

Svjesnost je ta koja treba tragati za svojim izvorom (ne neka sklonost, odnos, zamisao ili um ideja).

Vjetar ne puše za nekog određenog pojedinca, nego za sveukupnu manifestaciju. Kada bivanje zaboravi na sebe, to stanje je To stanje.

Sve ovo što pišem je obraćanje svjesnosti, ne individui. 

Komentiraj