Pod zavišću smatramo stanje naše svijesti, kad ne možemo podnijeti da drugi imaju više, ili jesu po nekim obrascima u nečemu bolji, ljepši, značajniji. O učenju kako funkcioniraju unutarnji instrumenti (Antakarane), vidjeli smo da «ja», ego, funkcionira cijelo vrijeme, i da uvijek donosi nemir, strah, frustracije, očaj, patnju, ne samo pojedincu, nego i svima oko njega. Bilo koji pokret u umu, pozitivan ili negativan, uvijek je pokret, vrtlog i iskustvo, koje jača ego (moto “ja”).

U svijetu sve više je prepoznatljiva i dokazujuća činjenica da uzrok siromaštva i bijede nije u oskudici, već zbog toga, što su ljudi pohlepni i stvaraju sebi zalihe. Čovjek ne može živjeti u miru sa sobom, dok god mu je um usmjeren na misao da netko drugi ima više, u bilo kom pogledu života. Tada se javljaju niži porivi, slabost čula, u kojem osoba usmjeruje svu svoju pažnju prema objektu koji bi zadovoljio taj osjećaj neposjedovanja određene želje. Tako se stvaraju navike zbog kojih često takve ljude zovemo škrtci, jer sebičnost dominira njihovim mislima i djelima, vođena osjećajem «meni i moje».

Svjetovno orijentirani ljudi gledaju samo na vanjske i površne aspekte stvari i događanja, iz kojih se rađa zavist. Zavist rađa razne želje, posesivnost, koje navode osobu, da zbog jakih težnji dovede sebe u situacije punih sukoba i nemira. Takvi ljudi stalno gube vrijeme i život na silne rasprave, suđenja, dokazivanja, uvjeravanja da im nešto pripada. Stalno su u sukobu sa okolinom manipulirajući da sve bude po njihovom. Tu se javljaju mržnje, bijes u kojima su elementi nasilja, jer se ego mora dokazivati. Znamo da danas u svijetu vrijedi ego-pravilo da obrazovane osobe žele steći bogatstvo na brzinu, ne birajući način i sredstva. To je taj motiv sebičnosti, koji najčešće povrijeđuje druge.

Treba se osloboditi opsesije o gomilanju bogatstva i shvatiti da stvarno bogatstvo nije u stvarima i u vanjskom (svijetu). Kod zavisti se javlja osjećaj manje vrijednosti (inferiornost), jer drugi, ili netko, ima više od vas. Takvi ljudi ne mogu biti iskreni i spontani, jer je u njima i ljubomora i mržnja, skrivena ili očita, zbog težnje za posjedovanjem. Tako se zatvoreni krug ponavlja, jer ego mora sebe dokazivati u stalnim naporima za većim gomilanjem i stjecanjem bogatstva, nesvjestan svog ropstva u kojem nema slobode kraja.
Zato što stalno želimo postati nešto drugo, ne možemo ostvariti naša vlastita bića. Kompleks inferiornosti, kao i kompleks superiornosti, samo produbljuju duhovno siromaštvo, sebičnost i sve vidove neznanja pojedinca, a i društva. Opasno je dozvoliti egu da preuzme vlast nad ljudskom sviješću. Suptilna agresivnost, koja je prisutna kod zavisti, uzrok je odvajanju i podjelama u odnosima i u ponašanju osobe.

Osjetila su vrata kroz koja svijet, vanjsko, prolazno, ulazi u nas, ali mi možemo odvojiti se od svih tih iluzija, primjenom usvojenog znanja o sebi-Sebstvu. Moramo znati da pravi uzroci zavisti, kao i kod drugih zabluda, leže u nedostatku ljubavi. Čovjek nije u stanju doživjeti sreću, ako je posesivan. Žudnja za posjedovanjem stavri i osoba je osnova materijalizma, koji postaje način života većine ljudi, pa i cijelog čovječanstva. Osim što egu pridajemo specifičnu ulogu u razvoju svijesti, on je ujedno aktivni princip neznanja, koji koči daljnji duhovni napredak. Ego je izgrađen na temeljima laži i zato su sve ego aktivnosti prepreke uviđanju istine, nemaju nikakve vrijednosti. U Apsolutnom Sebstvu izbija iskra, kao iz vatre, ta iskra se zove ego. Kod neukih osoba, čim se pojavi, poistovjećuje se sa nekim objektom, zato ostaje neovisan i u neznanju. Ako otklonimo tendenciju ega za objektivizacijom, on ostaje čist i stapa se sa svojim izvorom. U budnom stanju, treba se shvatiti, da ego nije isto što i tijelo. Intelekt uvijek traga za vanjskim znanjem, napuštajući znanje o svom izvoru.
Um je samo jedinstvo Atme sa tijelom. Lažni ego stvara lažne fenomene, i kao da se u njima kreće. Ako nestane lažni identitet, stvarnost se pojavljuje, koja je sveprisutna. Sva duhovna učenja svode se na spoznaju da nestajanjem «ja», um prepoznaje ono što jeste. Dok god je ljudsko iskustvo u području dualnosti, istina se ne spoznaje.

Nema sukoba između Svijeta i Boga (Atme, Istine, Sebstva) ono čega se treba odreći nije svijet, nego neznanje. Želja je kao horizont, nikad ga ne možemo doseći. Zašto? Jer, on jednostavno ne postoji. «Ja sam » nije ništa drugo do ego. Nitko još nije uspio odbaciti ego, jer ego nije stvarnost koju možemo odbaciti. On je samo jedna pretpostavka, jedna ideja. To se može samo shvatiti.

Možete li se osloboditi svoje sjene? Samo unutarnje iskustvo može osvijetliti istinu, da je ego iluzija. Mi nismo podijeljeni, mi smo u jedinstvu, dio jedinstvenog univerzuma. Dobre i loše želje su kao zlatni i željezni lanci. Oba vežu (zarobljavaju) osobu. Samo onaj, koji se oslobodi oba lanca, uživa istinsku slobodu i mir. Val, bio veliki ili mali, uznemiruje mirnu površinu vode. Tako želje i misli uznemiruju mir uma, bez obzira da li je dobra ili loša, oboje su lanci. Razlika je u tome, da bi se oslobodili efekata loših želja, misli i djela, moramo prihvatiti pomoć dobrih želja, misli i djela. Tu leži smisao i svrha duhovne discipline (sadhane) i služenja, koje pročišćava svakog aspiranta, ali ga ne oslobađa vezanosti.

Sve se mora transcendirati, uzdići iznad ideje dobra i zla, vrline i mane, i svih parova suprotnosti, držeći um u savršenoj ravnoteži u svim okolnostima.

Komentiraj

2 × 1 =