U Bhagavad-giti tj. Pjesmi Gospodnjoj, Krishna stoji kao sinonim za Sebstvo ili, drugim riječima, Krishna je personifikacija naše istinske (nefizičke, božanske) prirode.
Što god obožavate, i sâmi postajete takvi. Tako, diveći se nečijim vrlinama postajete vrli, poštujući svece postajete sve više sveti, a predajući/posvećujući sve svoje i samog sebe božanskom, otkrivate svoju pravu/najintimniju prirodu, tj. tko ste i što ste. Stoga, aspirant se ne smije predati tijelu i umu nego supramentalnom Jastvu.

Na vanjskom/fizičkom nivou Krishna predstavlja Gurua koji vodi spiritualnog aspiranta do sâmog Sebe Krišna objavljuje Arjuni (18.70.-71.) :”Izjavljujem da Me onaj tko proučava ovaj naš sveti razgovor obožava svojom inteligencijom. Onaj tko sluša s vjerom, bez zavisti, oslobodit će se grešnih posljedica.”U skladu sa vedskim standardom- slušanje o Njemu iz vjerodostojnih izvora (postoji tradicija u mnogim hramovima da se u određeno vrijeme dana čitaju vedski tekstovi; drugi primjer je npr. prisustvovanje duhovnim predavanjima koje održavaju za to opunomoćene osobe; u zaključnim stihovima Bhgavad-gite Ovime Krišna osobno izjavljuje da Ga slušanjem o Njemu slušatelj obožava svojom inteligencijom. Nadalje, tu je slušanje Božjih Svetih Imena, koja se ne razlikuju od Njega osobno.

Pjevanje, izgovaranje i slušanje Svetih Imena se ne razlikuje od direktnog uvida sa atmičkim principom ili energijom Boga., i svatko tko to prakticira smatra se da direktno ostvaruje Boga u sebi. Standard procjene i vrednovanja nečije duhovnosti pojašnjen je u Vedama. Bog traži da Ga se obožava. Upravo takvim obožavanjem mi ćemo razviti svoju privrženost ka Njemu, privrženost koja će vremenom prerasti u prekrasnu ljubav ka Njemu. Krišna cesto u Bhagavad-giti upućuje Arjunu na taj proces obožavanja, koji na kraju prerasta u mudrost . Bog traži od svakog od nas da Ga obožavamo i to upravo u skladu sa Njegovim poukama.

Śri Krišna je opisao u Bhagavadgiti ovo Znanje o Brahmanu kao “kraljevsku tajnu”. Ono je jedinstveno postignuće indoarijske kulture i trajna osnova hinduskog društva. Bhagavad-Gita Bhagavad-Gita opisuje znanje kao prihvaćanje važnosti samospoznaje, i filozofske potrage za Apsolutnom Istinom. A ipak, ako ljudi misle da napreduju na putu materijalne sreće, neće težiti za mijenjanjem sebe. Vedska nam literatura beskompromisno izjavljuje da pored svih naizglednih užitaka ovog svijeta, materijalan život zna i patnju (rođenje, bolest, starost, smrt). Tako je namjera znanja Veda osloboditi iskrenog duhovnog tražitelja od tog ispaštanja.

U skladu sa Bhagavad-Gitom (8.16.) od najvišeg planeta u materijalnom svijetu sve do najnižeg, sve su mjesta patnja gdje se odvija opetovano rađanje i umiranje. Pored uzastopnih izmjena, rođenja, starenja, obolijevanja i umiranja, Vede nam opisuju dodatne trostruke oblike kojima je izložena svaka uvjetovana duša u ovom materijalnom svijetu: patnja koje nam uzrokuje samo materijalno tijelo i um, patnja koje nam dolaze od drugih živih biča, te patnju koje nam dolaze od prirodnih uznemirenja (hladnoće, vrućine, suše, poplave, potresi).

Vedsko učenje argumentira da čak i u odsustvu tih patnji zapravo nitko ne može naći permanentnu sreću u ovom materijalnom svijetu, jer kotač vremena i neumitan dolazak smrti prisiljava svakog da napusti svoju poziciju. Ova se naša planeta čak naziva Mrityuloka, mjesto smrti. Direktno znanje nam daje sam Krišna u Bhagavad-Giti gdje opisuje što dobijemo takvim direktnim duhovnim znanjem kad ga pravilno provedemo u praksu:

(Bhagavad-Gita 9.2.) “Ovo je znanje kralj naobrazbe, tajnije je od svih tajni. Potpuno je čisto i predstavlja savršenstvo religije, jer zahvaljujući spoznaji omogućuje neposredno opažanje Sebstva (jastva). Vječno je i s radošću se primjenjuje.” . Kada se takovo znanje primjeni u praksi možemo reći da je praktikant, dosegao jedinstvo s Bogom. Dalje Krišna kaže već u idućem stihu o onima koji se ne odlučuju provoditi u praksu takovo znanje:

(Bhagavad-Gita 9.3.) “Oni koji nisu vjerni predanom služenju ne mogu Me dostići, o pokoritelju neprijatelja. Zato se vraćaju putu rađanja i umiranja u materijalnom svijetu.” . I, zanimljivo, odmah u idućem, 4. stihu Krišna odgovara o razlici i ne-istosti Njega i ostalih živih bića, vječnih duhovnih duša: (9.4.) “Svojim neočitovanim oblikom prožimam čitav ovaj svemir. Sva su bića u meni, ali Ja nisam u njima.”

U Bhagavad-giti možemo pronaći zanimljivu analogiju koja opisuje odnos tijela i duše. Tako se spominje daje naše tijelo poput vrta, a duša kao vrtlar. Sve ovisi zapravo o vrtlaru, jer s koliko devocije i ljubavi on održava svoj vrt takav će on i biti: čist, uredan, s mirisnim cvijećem i lijepo uređenom travom ili, ukoliko je vrtlar nemaran, neuredan, zapušten, prepun korova, otrovnih biljaka i nepokošene trave. Slično tome, ovisno o nama i našem djelovanju, tijelo nam može biti zapušteno, osušeno, prepuno otrovnih biljaka i korova koji izrastaju u našem srcu ili pak, s druge strane, prepuno vrlina i odlika. Dakle, sve ovisi o vrtlaru, o nama samima. Naše različite želje i djelatnosti siju karmičko sjeme koje nas primorava na ponovno rađanje u materijalnom svijetu. Zato je od neizmjerne važnosti za svakoga da nauči kako ovladati vlastitim željama te kako ih pravilno usmjeriti.

U Bhngavad-giti stih (14.18) objašnjava da se one osobe koje su utemeljene u vrlini (sattva-guna) postupno uzdižu do viših planeta. Oni koji su u prirodnoj sili strasti (raja-guna) i dalje žive na zemaljskim planetima, a oni u neznanju (tama-guna) odlaze u niže svjetove. Dakle, ako je osoba u vrlini, njezine će je umne djelatnosti uzdići na viši planetarni sustav. Ako pak ima mentalitei grješne osobe, budući će joj život biti na vrlo niskom stupnju.
Stanje uma ukazuje na život pojedine osobe, kako u prošlosti, tako i u budućnosti.

Komentiraj