Ali putovanje se nastavlja. Um ne može istog trenutka prestati sanjati. Ono što slijedi obično je vrlo intenzivno razdoblje blaženstva i emocionalnog oslobađanja. Čovjek može postati vrlo osjetljiv, ogoljen. Ili ulazi u stanje slično transu koje može trajati godinama. Dok se um polako zaustavlja, praznina zamjenjuje blaženstvo, a čovjek postaje sve manje i manje emotivan. Zatim dolazi točka kada je sposobnost uma da sanja uništena. Čovjek ponovno postaje vrlo običan, vrlo običan. To je mjesto izvan dualnosti i ne-dualnosti. Nikada više neće zamišljati stvari koje ne postoje i vjerovati u njih. Sve laži su napuštene, samo se ono stvarno percipira. Ne postoji ni najmanja mogućnost da se “izgubi”, čak ni na trenutak, jer “izgubiti” znači vjerovati snu i nema više sanjanja. To je ono zvano prosvjetljenje ili biti svjestan.
To stanje je prestanak aktivnosti sanjanja uma.
Sanjanje je sposobnost ljudskog uma da zamisli nešto što ne postoji u stvarnosti i povjeruje u njegovo postojanje. San je izvor svih ljudskih patnji, to je izvor svih strahova, jada, tjeskobe, tuge i sve psihičke boli i tuge. Također je izvor sve agresije i nasilja (osim samoobrane), iracionalnosti, okrutnosti i zlostavljanja.
Sanjarenje je ono na čemu se temelji ljudska psihologija, a također je izvor pristranosti potvrde i niza drugih psiholoških fenomena. Psihologija kao disciplina je u osnovi proučavanje ljudskog uma koji sanja. Zbog toga je kao polje proučavanja pomalo sporno (u usporedbi s, recimo, fizikom) – jer iako su dublji slojevi ljudskih snova univerzalni (ideje o Bogu, smrti, univerzalni ljudski osjećaji krivnje i srama), vanjski slojevi sanjanja su prilično jedinstveni i nema ograničenja njihovoj jedinstvenosti, primjer je višestruki poremećaj osobnosti i svi drugi psihijatrijski poremećaji. Sve i svako se gledate kroz vlastitu psihološku prizmu. Standardno se sudi, procjenjuje, određuje, mjeri, stavom procjene dobro-loše.
Sposobnost ljudske mašte, strogo govoreći, ne poznaje granice. Teško je u sanjanju, takozvanom budnom stanju shvatiti da ‘ja’ kao psihološki entitet ne postoji nigdje osim u vlastitom umu, a ni drugi ljudi kao psihološki entiteti ne postoje nigdje osim u vašem umu.
Osjećaji, porivi, impulsi jedan je unutarnji svijet u kojem osoba egzistira i koji je maštom kreiran i osmišljen.
Probuđenje, Prosvjetljenje ne može biti dio života, ne može mijenjati, informirati, usmjeravati ili na bilo koji način utjecati na život, ne može učiniti ništa.
Stanje prosvjetljenja zapravo je vrlo lako opisati.
Ali um koji sanja ne može se poistovjetiti s takvom jednostavnošću. Jednostavnost se može povezati sa složenošću, ali složenost ne može biti povezana s jednostavnošću. A snove je teško opisati, jer je sanjanje složeno i subjektivno. Dakle, sva divna stanja koja vode do budnosti (ne-dualnost, svjesnost, svijest, praznina, bez činitelja itd.) vrlo je teško opisati.
Prosvjetljenje je život. To nije osjećaj jedinstva. Sve dok se još uvijek osjeća jedinstvo, to znači da ste sposobni ne osjećati jedinstvo, jedinstvo je za vas još uvijek koncept. Tu još uvijek postoji dualnost. Neki ljudi misle da je to stanje nedualnosti. Ako ste u stanju ne-dualnosti, u vašem umu postoji dualnost između dualnosti i ne-dualnosti. Oni su jedno te isto. Što ne znači ništa, jer su sva njegova značenja samostvorena i u konačnici koncepti uma. One su poput ljuske luka dok se približavate samoj srži. Ako u tome još uvijek postoji neko značenje, postoji dublji sloj koji će ga poništiti, jer u svakom značenju postoji dualnost.
Život nema smisla izvan toga.
Jedini smisao života je sam život. U prestanku sanjanja ne postoji ništa što bi se moglo reći o umu koji ne sanja. Što reči? Ovdje je kamen, ovdje je drvo, ovdje je cesta, živ sam. Ne postoji doslovno ništa što se može i što već nikome nije očito, jer svi dijelimo istu temeljnu stvarnost, samo svi imamo različite snove. Sreća i sloboda prosvjetljenja su apsolutne. Autentična budna svijest učinit će vas zauvijek bezopasnima, mirnima i zadovoljnima, slobodnima od sve boli i tuge života. Ali to neće biti šetnja parkom, bit će svakojako, jer konačna istina života je poput zasljepljujućeg sunca. Kad se napuste sve obmane, svijet iluzije, ništa vas više ne može dotaknuti i nema koga povrijediti. U većini slučajeva ljudi koji misle da su prosvijetljeni još uvijek sanjaju na nekoj razini, pa opisuju svoj trenutni san. Na primjer, “Ja prebivam u beskonačnoj svijesti” ili “Ja sam Brahman”. U pravom prosvjetljenju, ti si samo tip/cura koja je prihvatila stvarnost onakvom kakva jest, u potpunosti.
Svaki opis iskustva također je nužno komparativan, dualan. Mogu govoriti o tome kako se moje tijelo osjeća, ekstazi, ljepoti, praznini, ali sve je to usporedni opis na temelju onoga kako je bilo prije. Samo ružnoća pamti ljepotu, a praznina i punina također su jedno. Dakle, u istinskom probuđenju, sve ovo je zaboravljeno, uključujući razliku između božanskog i ovozemaljskog i ostaje samo vrlo stvaran, ovozemaljski, svakodnevni život.
Realizacija je kada ništa ne ostane od tebe, ni unutarnji svijet, ni psihologija, ni Biće, ni ne-Biće, samo tvoje tijelo i oblaci, najobičniji, ovozemaljski život. Nema božanskosti, nema čak ni svijesti, nema prianjanja da ostane kao svijest/svjesnost ni nakon smrti. To je prihvaćanje i konačne konačnosti smrti i krajnje ljepote života, jer jedno ne može postojati bez drugoga, jedno rađa drugo.
Kad god vam pravi majstor govori u kontekstu prosvjetljenja, on govori o vašem sanjanju, a ne o svom prosvjetljenju. Izvan konteksta prosvjetiteljstva, on je samo običan čovjek.
(Tema je um dimenzija)
