Određena situacija pritiska dugme na daljinskom upravljaču i vi osjećate tugu, ljutnju, frustraciju, zabrinutost, napetost – sva ova osjećanja dolaze izvana, a um na njih reagira. Ali vi ste promatrač, nemate nikakvu ulogu. To nije vaša reakcija. Stoga je cijela umjetnost svake sadhane i meditacije da naučite biti svjesni, da budete u pripravnosti. Kada osjećate ljutnju, nemojte to potiskivati; neka bude tu. Samo budite toga svjesni. Promatrajte to kao da je neki predmet koji se nalazi izvan vas. Polako presijecajte veze identifikacije sa svojim umom. Tada ćete pronaći svoju pravu osobu, svoje biće, svoju dušu. Kada otkrijete ovu svijest, postat ćete prosvijetljeni – postajete svjetlosno biće. Više se ne nalazite u mraku, i više niste samo marioneta u rukama uma. Vi ste gospodar, ne sluga. Sada um ne može da reagira automatski, svojevoljno, kao što je to radio ranije. Potrebna mu je vaša dozvola. Ako vas neko uvredi i ne želite da se ljutite, onda nećete postati ljuti. Gautama Buda je govorio svojim učenicima: „Toliko je glupo biti bijesan da je neshvatljivo da inteligentno biće to može činiti.
Čovjek, ipak, uz pomoć pravih uputa i uz ulaganje pravih napora može steći kontrolu nad sviješću i može postati svjestan sebe, uz sve što to za sobom povlači. Zato skoro svi u svom sadašnjem stanju ne može ni zamisliti što to sve povlači za sobom. Ozbiljno izučavanje ovog pravca okretanja unutra postaje moguće tek nakon što se ovaj uvijet shvati. To proučavanje počinje istraživanjem prepreka u nama koje stoje na putu svijesti, budući da se svijest može početi širiti tek kad su barem neke od ovih prepreka uklonjene.
Ogromni prazan prostor jeste naš um. Čestice prašine jesu čulni podražaji kao što su slike, zvuci, mirisi, ukusi, dodir i mentalni sadržaji. Prašina pluta praznim prostorom i ukoliko postoji ispravna svjesnost, ispravna sabranost pažnje, mi je vidimo kakva jeste. Čak i ako je ta prašina zlatna, ne možemo dopustiti da nam upadne u oči, inače će nas zaslijepiti. Ako je to obična, iritirajuća prašina, ne gubimo se u svojim reakcijama na nju. Prepoznajemo što ta prašina zaista jeste. Ovo je jedna od funkcija jasnog shvaćanja: da se vide stvari onakvima kakve one zaista jesu, da se vide relativnost stvari – da se vide stvari iz pravog ugla.
Ukoliko nas zaokupe neke uvjetovane misli i čvrsto vjerujemo kako smo mi u pravu, na kraju postajemo njima zarobljeni. Ukoliko ovakve misli nisu praćene sabranošću i ispravnim razumijevanjem, tada gubimo pravu perspektivu. Ako nas zarobe, poistovjećujemo se sa njima, a tada su nam obično emocionalne reakcije pretjerane. Naše misli, riječi i ponašanje određeni su našim stavovima i pomanjkanje budnosti vodi do pogrešnih postupaka i pogrešnih riječi. Scenarij je sljedeći: pogrešan stav, pogrešna misao, pogrešan govor, pogrešna akcija. Ovdje “pogrešno” nema moralno značenje, već je to iz perspektive stvarnosti. Kad stvari tako stoje, naša strasna priroda u službi je okamenjenih i ograničenih shvaćanja, a ne u službi osjetljivosti i razumijevanja. Ukoliko njegujemo pravu budnost, moguće je biti u nekoj reakciji, ali tada to tako i vidimo i tada ne povređujemo ni sebe ni druge. Možemo osjećati ono što osjećamo u vezi sa realnom opasnošću od mogućeg nekog nezadovoljstva u bliskoj budućnosti. Možemo misliti bilo kakvu misao koja nam dođe o ovom ili onom nekom pojmu. Možemo misliti ono što mislimo i osjećati ono što osjećamo, ali znamo da su te misli i osjećanja upravo to, misli i osjećanja – ne bivamo zavedeni reakcijama na njih. Ostajemo u poziciji maksimalne odgovornosti. Ne pokušavamo prestati osjećati ili misliti.
Isto tako tokom meditacije ne možemo ulagati istu vrstu napora prema svakom ometanju koje se javi . Važno znati da se sa nekim uplivima ometanja možemo odmah pozabaviti. Kada se javi snažna strast, ponekad jedino što možemo učiniti jeste da je izdržimo, ne da protiv nje djelujemo. Ne dopuštamo joj da ide naviše, u glavu i pokrene nekontrolirane misli. Pažljivo održavamo to iskustvo bilo ljutnje bilo strasti tamo gdje smo ga prvo uočili, u tijelu i u umu.
Radi se o svjesnom izboru da se uzdržimo od svoje sklonosti da popuštamo, slijepoj reakciji, i prianjanju sa bilo kojim naletim umnih modifikacija bili osjećaji ili misli. To nije potiskivanje – što bi bila jedna slijepa reakcija – tako da ne treba da se plašimo ovakvog pristupa. Ako popustimo i počnemo djelovati tijelom, govorom ili umom, tada stvaramo karmu koja pak, slično bacanju kamena u jezero, stvara valove. Možda ćemo u tom trenutku pomisliti da će nam biti lakše ako otpustimo tenziju, ali stvarnost je potpuno drugačija i zato nas je Buda poticao da učinimo sve što je potrebno kako bismo je izdržali. Možemo svjesno odabrati da se susretnemo sa svojim bijesom. Možemo odlučiti da ne djelujemo njime vođeni, niti da ga poti-skujemo. U slučaju borbe sa zaista nadmoćnom emocijom, Buda je upotrijebio usporedbu kada jak čovjek obori slabijeg od sebe. Mi zapravo nešto obaramo i pritišćemo amo na tlo. Ne činimo situaciju još gorom tako što ćemo slijediti taj poriv. Iako nas može staviti na velike muke i zahtijevati od nas i posljednji atom snage za obuzdavanje, on će ipak na kraju proći.
Zanimljivije je imati slobodu da se suočimo sa energijom u svojim reakcijama i preuzmemo punu odgovornost za njih – a ne biti njima gonjen. To je jedina energija koju posjedujemo. To je energija vježbanja. Naš je zadatak da vježbamo kako bismo prepoznali što je zapravo ta energija strasti, kako je ne bismo vidjeli kao svog neprijatelja.
Ako uvidimo da smo mi ti koji zaklanjamo sjaj srca, tada možda početi osjećati što se nalazi iza te sklonosti, koja je postala navika. Ako se to dogodi, tada nas upravo ta sklonost obuzima, a ne neka poboljšana slika o sebi koju pokušavamo nametnuti i održati. Ono što je zanimljivo, što je istinski privlačno jeste mogućnost da iskusimo stvarnost bića u toku svih svojih reakcija.
Nije uvijek strašno ako ne postižemo duboki mir. Važnije je znati da ne moramo sljediti niti se poistovjetiti sa svojim mislima i reakcijama. Kontrola misli, mir uma, svjesnost sebe, su način vježbanja da budemo sa stvarnošću kakva jeste. Za to se pripremamo – kako da budemo sa tim što jeste, potpuno prisutni u tijelu i umu, da budemo tu , tako da od toga što jeste možemo učiti, umjesto da nas zarobi neka asocijacija, ono “što bi bilo” ili “kad bih samo, ili da je moglo???
Dakle, naš zadatak jeste da budemo u stanju ostati u središtu, dok energija divlja, da je pri tome ne potiskujemo, ne guramo nadolje, da ne postupamo iz strasti, već idemo srednjim putem tako što smo prijemčivi, a ipak mirni i usredišteni i onda kada su strasti na svom vrhuncu – to je način da na kraju eliminiramo svoju naviku nekontroliranih reakcija.
