Pokušajmo sve pretpostavke ostaviti po strani i novim očima razmotriti svoje razumijevanje duhovne sposobnosti, koju možemo nazvati stalna budnost.
Znamo da naš osjetljiv organizam registrira svijet na osnovu različitih utisaka primljenih preko očiju, ušiju, jezika, nosa, tijela i uma, a svega toga bivamo svjesni. Također nas uče da održimo svjesnost prirode ovih čulnih činjenica, koje su neprekidno podložne promjenama. Buda nas je ohrabrivao da razumijemo da ukoliko postoji prava vrsta sabranosti ili pravi kvalitet pažnje, sve te čulne utiske (vasane) ne uzimamo kao nešto više nego što oni zapravo jesu. Jer ako te utiske smatramo nečim višim nego što jesu, tada patimo. Ako ne želimo patiti, ako ne želimo biti konfuzni i nesretni, onda trebamo izmijeniti način na koji razumijemo svoj život.
Koristeći različite metafore i riječi ohrabrenja, Buda je podučavao kako da njegujemo naročit kvalitet pažnje koja može biti primijenjena u svakom trenutku. Savjetovao nas je da tu pažnju primjenjujemo dok sjedimo ili stojimo, hodamo ili ležimo, ukratko u kojem god položaju da se nađemo. Mogli bismo pomisliti da je duhovna praksa nešto što radimo samo na posebnom mjestu, kao što je soba za meditaciju, ili da je to posebna aktivnost kao što je sjedenje na jastuku za meditaciju. Naravno, te stvari igraju važnu ulogu u formalnoj praksi, ali činjenica je da naša duhovna praksa postoji u svakom trenutku, što god da se oko nas događa. To znači da svoja iskustva ne dijelimo na ona koja su vrijedna sabranosti pažnje i ona koja to nisu.
Tokom života Buda je iskusio tjeskobu poistovjećivanja sa čulnim utiscima i što znači biti njima zarobljen. Njegov život priča da je prvi dio svog života proveo uživajući u svakom mogućem zadovoljstvu. A onda se, u dvadeset devetoj godini, susreo sa starošću, bolešću i smrti, što ga je zaista pogodilo i bacilo u očajanje. Pošto je u mladosti sebe određivao na osnovu ugodnih iskustava, priklonio se drugom ekstremu i postao asketa. Pronašao je novi identitet, definirajući sebe kroz bolna osjećanja, kako bi vidio koliko bola može podnijeti; prihvatio je popularno religijsko stanovište toga doba da će ga samomučenje pročistiti i osloboditi.
Ovakvi stavovi nisu neuobičajeni čak ni danas. Ljudi pokušavaju od čulnih utisaka izvući što je moguće više zadovoljstava kako bi sebe definirali. Koliko ugodnom “ja” mogu učiniti “moju” kuću? Koliko zadovoljstva “ja” mogu dobiti od “moje” veze ili okruženja u kojem “ja” živim? Imat ću sve što mi odgovara, i podobne senzacije, okruženje i iskustva u svom životu. Ovakav stav zasnovan je na savršeno prirodnoj i razumljivoj sklonosti ka zadovoljstvu i u određenoj mjeri svi smo je doživjeli. Ali ona može biti dovedena do ekstrema, kada ako ne osjećamo zadovoljstvo smatramo to neuspjehom.
Na izvjesnom nivou svi znamo da zadovoljstvo dolazi i prolazi. Ako smo neprekidno svjesni toga, tada kad god imamo neko ugodno iskustvo jednostavno znamo da je to iskustvo ugodno. Ne gubimo se u njemu, niti se vezujemo za zadovoljstvo koje ono sa sobom nosi. Možemo postati zavisni od osjećaja straha, ako nam to daje osjećaj da smo neko i nešto. Nismo u stanju ga se osloboditi ukoliko ne postoji neki drugi uočljiv način da sebe učvrstimo u osjećanju sigurnosti. Ako nema svjesnosti, kada se javi zadovoljstvo, skloni smo sebe definirati kroz ugodna osjećanja koja pri tome nastaju. Jednostavno smo navikli da se poistovjećujemo sa svojim osjećanjima. Čak i to što imamo neugodne osjećaje stvara u nama osjećaj da smo neko. Može izgledati vrlo zastrašujuće ako ne osjećamo ništa.
Međutim, ako u tom trenutku postoji prisebnost uma, tada zajedno sa dobrim osjećajem istovremeno postoji i “znanje”, jedna svijest o tome da doživljavamo zadovoljstvo. I to nam znanje ne smeta da uživamo. Kao što sebe možemo definirati kroz zadovoljstvo, isto to možemo učiniti i kroz bol, kroz neugodne fizičke i emocionalne senzacije. Pošto budućeg Budu nije oslobodilo Poistovjećivanje sa ugodnim senzacijama, pomislio je da će mu to uspjeti ako se poistovjeti sa bolom. Njegovo samo-mučenje sastojalo se od gladovanja, uzdržavanja od vode, čak i disanja za određeno vrijeme, uz druge oblike asketizma koji su povećavali osjećaj tjelesne patnje.
Većina nas ne isprobava one ekstreme asketizma kojima je budući Buda sebe podvrgavao, ali nam se događa nešto slično kada sebi dopustimo da nas potpuno osvoje potištenost ili bijes. Kako god odlučili da ćemo prevoditi sate, ona označava onu sposobnost za koju je Buda često govorio da ima izuzetan duhovni značaj. Druge duhovne sposobnosti – vjera, energija, koncentracija, razumijevanje spominju se u drugim velikim religijama svijeta; ali
Buda je jedinstven po tome što je jasno označio prakticiranje sabranosti pažnje kao ključno za naše oslobađanje. U svetim tekstovima dano je prilično usporedbi kao pomoć da shvatimo suštinu ovog konteksta učenja. Tako, na primjer, bivamo ohrabrivani da njegujemo kvalitet pažnje u sadašnjem trenutku kao da hodamo sa posudom vrelog ulja na svojoj glavi. Nužno je biti budan i na oprezu, sa do kraja aktiviranom sposobnošću svjesnosti, tako da nas bilo koja misao ili osjećanje koji se jave u svakodnevnom životu ne zavedu ili zbune.
Budući da smo budni- sabrani, svjesni smo svijeta kakav jeste. Samostalno istražujući odnos prema svojim osjećajima, budući Buda je na kraju uvidio da ga je prepuštanje bolnim osjećajima odvelo na isto ono mjesto kao i dugogodišnje prepuštanje ugodnim osjećajima – a to je patnja. Shvatio je da ni to nije put ka oslobođenju. Umjesto toga, otkrio je srednji put između života koji se poistovjećuje sa zadovoljstvom i onoga koji se poistovjećuje sa bolom. A taj put uključivao je jedan kvalitet svjesnosti koji je on nazvao ispravna sabranost – analiziranje svakog iskustva onim prisustvom uma koje je značilo da on ne bježi od istraživanja iskustava, mentalnih, fizičkih, emocionalnih, suptilnih, grubih ili bilo kakvih drugih.
Na tom srednjem putu bivamo ohrabrivani njegovati sabranost, (pažnju) tako da ne sagledavamo stvari na pogrešan način. Kada se javi zadovoljstvo, tu je “znanje” – “Ovo je zadovoljstvo”. To zadovoljstvo nas ne osvaja. Kada se jave bol i tjeskoba ili razočarenje i osjećaj neuspješnost, kada nas posjete strah i napetost, mi ih osjećamo, ali se sa njima ne poistovjećujemo. U početku možda poželimo “pobjeći” od stvarnosti toga bola – možda smatramo da ga ne možemo podnijeti, da nam se on ne sviđa, da ga ne želimo, ne zaslužujemo – pa ipak nas Buda podučava da iskusimo stvarnost tog bola ispunjeni suosjećanjem za naše blagostanje na duži rok. Doživljaj toga bola nas ne slabi.
Stalna budnost ili ispravna pažnja ne znači da smo odvojeni od svoga iskustva; ona upravo znači da ga doživljavamo potpunije i preciznije – bez ikakvih prepreka i filtra. Osjećaje zadovoljstva zaista osjećamo kao zadovoljstvo. Kada bilo što radimo a da je zadovoljstvo, znamo da je tu zadovoljstvo. Ako doživljavamo zadovoljstvo, a u stanju smo “ne-znanja” da doživljavamo zadovoljstvo, moguće je da sebi stvaramo problem. Kada sljedeći put doživimo nešto što nije ugodno, tu je ponovno to stanje “ne-znanja”, a onda i patnja. Ako imamo sabranost uma da primi iskustvo kakvo ono jeste, ne zamućeno, bez koncepta, neprekinuto, tada nas sve može podučiti. shvaćamo da kada postoji zadovoljstvo mi jednostavno “znamo” i ne dopuštamo sebi da se u njemu izgubimo. Slično ovome, kada se situacija promjeni i doživimo razočarenje, nismo ni njime preplavljeni. Teško je govoriti o ovome a da na neki način ne izgleda kao da nas svjesna pažnje odvaja od samoga iskustva. Izgleda kao da, kad ponovo sretnemo dragog prijatelja i pri tome smo svjesni prolaznosti tog iskustva, nekako ne možemo do kraja uživati u tom susretu.
Često, dok je podučavao o sabranosti, Buda je koristio jednu drugu pali riječ, sampajanna, u kombinaciji sa sati. Sampajanna znači “jasno shvaćanje”.
Svako od naših iskustava – bilo ugodno ili neugodno – razumijemo uz pomoć mudrosti, uz pomoć znanja: “Ovo iskustvo neće trajati zauvijek”. Važno je osjetiti suptilnosti onih kvaliteta uma koje njegujemo. Sabranost pažnje jeste nijemo znanje, nijemo prisustvo, a jasno shvaćanje jeste sagledavanje stvari iz prave perspektive svjesne svijesti.
