Skip to main content

Majstori zena (chana) u osnovi kažu: ‘ Uputimo se do korijena stvari. Jednom kada čujemo, proučimo ili intuitivno otkrijemo dovoljno da bismo znali čemu buddhizam smjera, otpustimo sve to u silnom naporu kako bismo usredotočili um na ono što je stvarno.’
Sve dok je naš um izvan žarišta, na nj će djelovati predmeti osjetila, osjeti koje oni potiču i uskladištene posljedice tih osjeta, započinjući time beskrajan niz djelovanja i reakcija. Proces ispravljanja toga iskrivljenoga žarišta ili pogrešnoga gledanja može se smatrati postupnim samo utoliko što je za njega većini ljudi potrebna duga i pažljiva priprema, ali istinski opažaj, jednom kada smo naučili kako se pripremiti za nj, buknut će u trenutku. Iako naš um ostaje izvan žarišta tek za, da se tako izrazimo, milijunti dio centimetra, sve će nam se činiti kao i ranije unatoč pažljivim pripremama.

Međutim kada se dosegne ispravno žarište, Stvarnost će bljesnuti, čitav svemir pojava bit će viđen onakvim kakav doista jest, a njihova moć smetanja i nanošenja boli izgorjet će u tom bljesku, i nama ništa drugo neće ostati osim dužnosti ukazivanja na put drugima kako bi i oni sami mogli dosegnuti Konačno Viđenje baš kao i mi. Kada ta konačna intuicija bljesne poput zasljepljujućeg svjetla, otkrit ćemo da ništa ne postoji niti je postojalo, osim u našem umu, i da, doista, naš um više nije naš, već Um sam, da je taj Um savršeno spokojan, bez oblika, obilježja, suprotnosti, mnoštva, subjekta, objekta ili bilo čega za što bismo se mogli držati. Ipak, nije to puka praznina jer u njoj je bespočetan početak i beskrajan kraj svih pojava koje iz trenutka u trenutak pridonose neprestanom toku onoga što zovemo ‘postojanjem’. Ta je praznina u isto vrijeme spremnica i spremljeno, jedno i mnoštvo, ni-jedno-ni-mnoštvo, osuđeno na smrt i besmrtno, relativno i konačna istina, samsara i nirvana, bez i trunke razlike bilo kojega od ovih parova. Tako opažajući, drugima će se činiti da smo učinili iznenadan skok s nekog mjesta na neko drugo mjesto. Doista, ‘iznenadan skok’ je iako netočan, možda najbolji naziv za opis ovoga procesa. Pa ipak, zapravo smo skočili niotkuda nigdje, i tako uopće nismo skočili, niti je ikada bilo niti će biti ikakvih ‘nas’ koji bismo mogli skočiti ! Ništa se nije promijenilo od ‘našega’ gledišta.

Ono što je ranije pogrešno opažano kroz prizmu naših malih ega, sada ćemo ispravno opaziti u sjajnoj svjetlosti njihove odsutnosti. Otada, premda će se ‘naša’ okolina, tok koji nas okružuje, i dalje preobražavati iz trenutka u trenutak kao i ranije, bit ćemo sposobni vidjeti svu tu igru pojava kao sitno mreškanje na površini nepromjenjivosti – jasno ćemo vidjeti nepromjenjivost promjene ! Kao što ogledalo nepristrano odražava zeleno i crveno, crno i bijelo, a da mu ne naškodi ni jedno, kao što maglica slapa odražava sve dugine boje ne gubeći ništa od svoje bezbojne čistoće, kao što sanjači promatraju djela ljubavi i nasilja bez i najmanjeg pokreta, tako um Probuđenoga odgovara na beskrajno poigravanje pojava… No ipak, ove usporedbe sa ogledalom, slapom ili sanjačem ne treba shvatiti doslovno, jer su i one samo još jedan splav koji treba odbaciti prije nego se kroči na obalu.

Stoga, namjeravamo li uspjeti, moramo vježbati um na takav način da ga u potpunosti oslobodimo bilo kakvog poimanja uopće. Ne smije postojati nikakva misao, bilo o postignuću ili o nepostignuću, o praznini ili o nepraznini, jer monizam nije ništa manje strmoglava stijena od dualizma, ako govorimo o konačnom Cilju.Nadalje, prilikom vježbanja uma u tome uzvišenom stanju bez poimanja, moramo se neprestano čuvati kako bismo izbjegli zapadanja u stanja sviđanja ili nesviđanja: moramo naučiti prepoznati da sve ono što je odbojno i strašno i ono što je lijepo i privlačno međusobno ne razlikuje više nego što su prijeteći, golemi tamni valovi i bijele krijeste, zaigranih valića, različiti od mora.

Da bi nas oslobodio prijanjanja za ‘dobro’ koje je sklono opstati čak i kada je naše prijanjanje za ‘zlim’ nadiđeno. Naravno, najviših osobina ljudskog bića kao što su suosjećanje, ljubav, krijeposno vladanje, intelektualno razlučivanje, istinoljubivost, nenasilje i dr. nikada se ne treba odreći ukoliko nismo dosegnuli stupanj u kojem potpuno odricanje postaje mogućim. Potapanje tih najčvršćih splavi dok još niti ne vidimo obalu bio bi veći čin gluposti nego npr. nositi ih sa sobom kada smo već stigli na obalu.

Učenje koje je općeprihvaćeno u mahayani jest da napredak na stazi bodhisattve traži istovremenu praksu sile (moralnosti i obuzdavanja), dhyane (meditacije, usredotočenosti i svih raznolikih mentalnih vježbi koje se podrazumijevaju pod ovim nedostatnim nazivima) i prayne (mudrosti). I one su do određene točke neophodne, nakon koje ih se treba odreći zajedno sa svima drugima.

Ono što preostaje kada se sva razlikovanja vide praznima, i kada je praznina sama ispražnjena jest neiskaziva tajna što čeka trenutak našega rastakanja. Kada savršeno slijedimo upute odbacujući sva poimanja koja bi nas mogla dovesti do razine dvojnosti, i trudeći se pritom svim silama sve dok ne uspijemo odreći se i truda zajedno sa samim poimanjem onoga koji se trudi ili nečega za što se treba truditi, nesumnjivo ćemo otkriti tu neizrecivu tajnu za sebe…

Komentiraj