Prakticiramo li zen, za pretpostaviti je da prihvaćamo njegova učenja, a ukoliko ih prihvaćamo, tada shvaćamo kako je ovaj naš sadašnji život tek jedan trenutak vječnosti, jedna karika u lancu koji se proteže unatrag do bespočetnoga početka i koji će se, ukoliko ga ne prekinemo, nastavljati vjekovima i vjekovima što dolaze.
Dok god odražavamo poimanje o ‘ja’ i drukčije od ‘ja’, subjektu i objektu, o stvarnim bićima koja se trebaju prosvijetliti, o njihovom posezanju za nečim objektivnim što se naziva prosvjetljenje, o ‘ovosti’ i ‘drugosti’ , bit ćemo na beskrajnoj udaljenosti od Cilja. Međutim, napustimo li sve, uključujući i poimanje o ‘ja’ koje se prosvjetljuje, kao i poimanje prosvjetljenja kao nečega odvojenoga ili različitoga od bilo čega drugog, te ukoliko razumijemo da u stvarnosti ne postoji onaj koji prijanja niti prijanjanje samo kao ni stvar uz koju se prijanja, tek tada možemo zauzeti gledište (teoretsko ispočetka) koje će nas načiniti zrelim za iznenadni bljesak Istine što otkriva pravu prirodu nas samih i svega drugoga. Dubokim učvršćenjem toga gledišta i njegovim temeljitim ispitivanjem kroz postupno usvojenu sposobnost odražavanja (opažanja) beskrajnosti naše okoline što nalikuje ogledalu, možemo se nadati postignuću toga nenadanoga bljeska osvjetljenja uistinu brzo – možda već u ovome životu. Nadići treba, naravno, znatne teškoće od kojih je posljednja i najveća ta što u trenutku neposredno pred bljesak osvjetljavanja možemo doživjeti osjećaj zanosa i postignuća koji će nas odmah odbaciti na početnu točku, jer postignuće podrazumijeva ‘ja’ koje postiže, postizanje i nešto postignuto. Na taj način propadamo natrag u područje dvojnosti.
Druga velika prepreka je ta da dok neprestano promišljamo o praznim suprotnostima, o jedinstvu ‘biti’ Uma koja nam je svima zajednička, možemo postati vezani uz poimanje praznine što će nas na sličan način odbaciti natrag među rogovlje dvojnosti zato što je poimanje praznine besmisleno ukoliko nije suprotstavljeno poimanju nepraznine…
Pored izgradnje čvrstih temelja pažljivim čitanjem, uvodna praksa zena uključuje neprestanu pažnju bilo pri ‘hodanju, stajanju, sjedenju ili ležanju’ na titranje pojava oko i unutar nas. Zatim neumoran napor da se to titranje vidi u svjetlu istina koje učimo kako bismo postupno smanjili izljeve naših strasti prepoznajući da su mentalne i fizičke pojave obmana i odbili da njima budemo uprljani; potom, njegovanje odgovora nalik ogledalu umjesto reagiranja umom nalik osjetljivomu (drugim riječima, lako zaprljivom) filmu, i naposljetku barem jednostavnije vrste propisane sjedeće meditacije. Za ovu posljednju praksu sljedbenik treba odabrati čisto, tiho mjesto i ukoliko živi u bučnom gradu, najmirnije sate, vrlo rano ujutro ili tijekom noći. U idealnom slučaju trebao bi moći sjediti uspravno, nogu podvijenih na podnom jastuku; međutim uspravan i neukrućen položaj u stolici može biti prikladniji onima koji su prestari da bi naučili kako udobno sjediti podvijenih nogu na uobičajeni buddhistički način. Tehnike koje zahtijevaju duge sate naporne meditacije i sve ostale, osim najjednostavnijih vježbi disanja, krajnje su opasne bez vodstva iskusnog učitelja.
Naša nemogućnost da se odmah otisnemo onkraj pripremanih praksi ne treba biti razlogom očajanja. Čak i oni kineski, japanski, tibetanski i mongolski znalci koji su slijedili put do kraja, odlučni postići osvjetljavanje u ovom životu, nisu odustajali od nekoliko godina stalnoga, danonoćnoga pripremnog studija i prakse. Usvojivši ispravno viđenje, ne smijemo biti previše nestrpljivi, napose zato što je sasvim izvjesno da će revno provedena pripremna praksa u ovom životu, ukoliko ne postignemo potpuni uspjeh sada i ovdje, dozrijeti tako da ćemo već u slijedećem životu biti rođeni sa sposobnošću boljeg zadubljenja i postizanja oslobođenja. Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da su neki ljudi svojim prošlim životima uvjetovani na takav način da će napredovati mnogo brže nego što bi očekivali, te će možda dosegnuti oslobođenje u ovom životu.. Trebamo, međutim biti pažljivi kako se ne bismo obmanuli. Naši suputnici često su olako voljni pretpostaviti da smo napredovali mnogo dalje nego što uistinu jesmo, pa ne smijemo dozvoliti njihovom divljenju da nas uvjeri kako smo ga i zavrijedili. Pored toga, i sami često zamijenjujemo sporedne oblike ushita koji se ponekad javljaju prilično rano u praksi za istinsko osvjetljavanje, osobito zato što su povezani s njime, s obzirom da je ‘bit’ uma jedna. Kada se dogodi istinsko osvjetljavanje, nemoguće je o njemu dvojiti, kao što rolnilac ne dvoji da li je skočio u vodu.
Za osvjetljene je čitav svemir trajno preobražen. Dok se to ne dogodi, slijedimo vjerno savjet: “Trudite se! Trudite se dalje! “Neka sva bića postignu oslobođenje!