Marjan:Već duže vrijeme se koncentriram na jedan fenomen koji vidim nailazimo u mnogim temama kad se radi o smislu nešto „razumjeti“? U razgovorima koje vodim sa svojim društvom taj fenomen i svi primjećuju a i dalje opstaje kao takav. Naime događa se, i prevladava razlika između razumijevanja nekog pojma, smisla i provođenju toga što se kao razumjelo. Vjerujem da se to provlači i u mnogim okupljanjima duhovnog karaktera. Što bi mogli o tome reći?
Girija. Da, taj kako si rekao fenomen, a neki to zovu virus duha, ili mehanička navika, ili program, ili čip, kojim gospodari nesvjesni um, kojeg je teško nadvladati, a često to imenujemo ne provođenje naučenoga , nije kristalizirano, ili takozvano razumijevanje nije razumjeno. No, tu treba uvažiti što je za koga smisao „razumjeti“. Bitno je shvatiti da je razumijevanje obično samo na intelektualnoj razini. Znači u prirodi uma je da ima funkciju razlučivanja koje nešto procjenjuje, raščlanjuje, kategorizira itd.. Tako da ovo što pitate se tiče smisla koliko netko sluša, razumije što je rečeno. Odnosno da li je slušano ono što je rečeno, smisao iza riječi ili je um slušao sa svojim filtrima (nemirom).
Marjan: Kako čuje, sluša nemiran um? A kako bi trebao slušati?
Girija: Nemiran um stalno vrtloži, brblja, luta, pa ono što sluša, prevađa tumači na svoj način, ne uvažavajući da ono o čemu se govori ima svoje vrijednosti. To je taj nemiran um. Slušati treba, cijelim bićem, ne djelomično, odsutno. Većina ono što sluša odmah stavlja u svoje već poznate okvire o tom pojmu. Treba slušati kao da prvi put čujete nove pojmove, istine, vrijednosti nekog sadržaja. Tu se još može raditi i o tome da li neko hoće – može slušati o čemu govori i na što ukazuje neka tema. Tada duh treba biti spokojan i postojan, tada se javlja duboko razumijevanje koje nije samo verbalno i mentalno.
Marjan:. Da slažem se sa time. Potrebna je i volja i pristup razumjeti pojmovne vrijednosti što se sluša, na način da to usvojimo.
Girija: Nestalan, prevrtljiv um, može imati sposobnost usvajanja ponavljanja riječi, citiranje uzvišenih istina, projicira naučeno ali ako ništa od toga ne primjenjuje u životu to nema vrijednosti. Možete u komunikaciji primijetiti kako mnogi tumače ono što su čuli i prevode u drugi smisao, ponavljaju ono što oni vjeruje i tada se nije čulo rečeno.
Marjan: Da li treba pažnju kritički usmjeriti da li je nešto lažno ili istinito?
Girija: Savjetuje se odmaknuti se od sklonosti da se prepuštamo navici sve kritizirati. U slobodi duha, u svemu i u slušanju i u djelovanju treba biti svjesna pažnja, jer samo tada možemo razlučiti ono o čemu je riječ. Sa takvom sviješću neće biti zapreke u lažnome otkriti što je istina i u istini što je lažno.
Marjan: O čemu ovisi da sam u mogućnosti razlučiti istinu od laži
Girija: Ima jedna stvar vrlo bitna a to je da riječ i objašnjenje nikad nije stvarnost. Ono što je nekome istina drugom ne mora biti. Zato treba uvažiti da je sve s razlogom onako kako je. Ljudi su skloni vezati se za dogmu, obmanu a sve to iskrivljuje Istinu, koja je uvijek u konačnici spoznaja sebe. To malo tko uvažava, a često je razlog što osoba nije iskusila sebe.. Treba postići jasan uvid da lažno vidimo kao lažno , tada smo u stanju ispravno vidjeti kao ispravno, (stvarno).
Marjan: Primjećujem da ljudi više cijene lažno.
Girija. Ljudi jedni druge ne cijene onakvima kakvi jesu, ne poštuju otvorenost, neposrednost, ne cijene ono što je prirodno u njima, ni spontanost, pa zato ne osjećaju radost i prave suze. Radije primjećuju navike, jednostranost, sklonosti, akcije, a to je sve gluma, nije autentično.
Marijan: Slažem se, treba postići prirodno što jesi, a ne slijediti umni mental.
Girija: Tako je, jer kroz um sve postaje nerealno. Um projicira, boji, stvara, tumači i sve postaje lažno
Marjan: Što to ili kako možemo prepoznati lažno, a da onda vidim stvarno?
Girija: Ono što spoznaje i prepoznaje lažno jeste samo po sebi stvarno.
Marjan: Uf da, tako je. Treba ići tim putem jasne spoznaje bit stvari, čije su vrijednosti univerzalna ..
Girija: Ima i dalje
Marjan: Što ima vrednije i dalje od ići putem stvarnosti.
Girija: Pitanje je što smatraš za stvarno, jer poistovjećivanje za tvoje viđenje stvarnog je isto jedan oblik lažnog.
Marijan: Ne razumijem?
Girija:Pokušaj razumjeti da ima i onih koji idu stazom izvan ispravnog i pogrešnog, dobra i zla. Takvi postoje kao svjesnost koja vidi, koja sluša, koja zna i koja sva iskustva prima takva kakva jesu.
Marijan. Na tome moram proraditi.
Girija: Budi opušten i prirodan. U početku je svima teško, jer se nesvjesnih navika treba osloboditi, a ujedno ćeš dolaziti u sukob sa starim obrascima poimanja stvarnosti, jer je punoj uloženo u lažno, u imitacije, pa se događa da ostaješ u tome sam, ali to biva prolazna faza. Bolje je biti istinitije bijesan nego lažno nasmijan.
Jedan mudrac je rekao ovu super stvar .“Stvarno mrtav čovjek je mnogo ljepši nego lažno živ“.
Osim što razumijem o čemu je riječ dosta toga shvaćam i pokušavam ući u samu suštinu, ali imam osjećaj da nešto kod sebe gubim..
Da, to mnogi kažu, i pribojavaju se tog nekog gubitka(lažnog sebe), no tu ne postoji istinit gubitak, jer Sebe ne možeš izgubiti. Sve si ti. A osjećaji sumnje ili bojazni dolaze što zamišljaš da si odvojen ili različit od Sebe. To je poznati kardinalni problem (neznanje) mnogih koji rade na sebi.
Ja nisam različit od Sebe?
Onaj koji ima različitost, taj “ja”, je um, ego, i tijelo i sve oko ja-tebe. Razlog zašto ne možeš vidjeti, čuti onako kako jeste je upravo to što misliš da te ti razlozi blokiraju. Sve je to poistovjećivanje, koje ima svoju namjenu dok si na putu, ali se sve treba odbaciti, na kraju i rad na sebi.