Mi svi stremimo saznanju.Većina osoba koja rade na sebi ili streme samospoznaji na neki način se muče, trude se i do saznanja dolaze kroz dug i svjestan proces razlučivanja (rasuđivanja); ali jogin, čist čovjek, izdigao se iznad svega toga. Za njega je postojano i manifestirano odraz jednoga i sve mu je kao otvorena knjiga, koju čita njegov duh. On ne mora prolaziti kroz zamorne procese saznanja kao većina. Njegove riječi su dokaz same po sebi, zato što on znanje ima u sebi samom. Direktno opažanje, zaključivanje i mjerodavno svjedočenje čine ispravno saznanje ili dokaz. Sloboda i od vezanosti i odbojnosti dobiva se kroz saznanje. Vezanost je vrsta neznanja i reakcija kada vam dojadi vezanost je odbojnost. I ta je reakcija neznanje.
Možemo imati pravo znanje ali ako ga koristimo sa lošom motivacijom biće uzrok uslovljenosti. Kada je naše znanje transformirano i naš izgled se mijenja kao i naše ponašanje. Svijet ostaje tamo gdje je i budnost se postepeno rađa u nama. Budnost je saznanje da “ Ja nisam tijelo “; “ Ja sam duša”. Kada to saznanje svane, neznanje i obmane otpadaju. Znamo po primjeru čim valovi nestanu i jezero postane mirno, mi vidimo njegovo dno. Isto je tako i sa duhom; kada je on miran, mi vidimo ono što naša stvarna priroda jeste; mi tada ne miješamo sebe sa promjenama duha, već ostajemo mi sami.
No obično u većini trenutaka, kada nema koncentracije, Vidilac se poistovjećuje sa promjenama duha i tu dolazi to vrtloženja u umu i nečisto viđenje. Imamo iskustva poput situacija ako nas netko kritizira, to izaziva jednu promjenu, nemir, u našem duhu; dolazi do poistovjećivanja a sa njim nemir i zamagljeno stanje svijesti.
Postoji pet vrsta promjena, od kojih su neke bolne, a druge nisu. To su ispravno saznanje, nerazlikovanje, verbalna zabluda, spavanje i sjećanje. Kada dva naša opažanja ne proturječe jedno drugom, mi to nazivamo dokazom. Ja čujem nešto i, ako to proturječi nečemu što sam ranije opazio/la, ja u to ne vjerujem i počinjem se prepirati i zamišljati. Možemo reći za nerazlikovanje da je pogrešno saznanje, koje se ne zasniva na stvarnoj prirodi objekta. Drugi oblik zablude jeste zamjena jedne stvari drugom, kao kada se komad sedefa smatra za komad srebra
Postoje tri vrste dokaza. Direktno opažanje, pratjakša; sve što vidimo i osjetimo je dokaz samo po sebi, ukoliko nije bilo ničega što bi zamaglilo čula. Ja vidim svijet; to je dovoljan dokaz da on postoji. Drugo, zaključivanje anumana,: vi vidite jedan znak i od znaka prelazite na stvar, koju on označava. Treće, direktno opažanje jogina, aptavakja, onih koji su uvidjeli Istinu. Budnost i prosvjetljenje jest direktno poimanje istine.
To su na primjer bili autori svetih spisa; zato su sveti spisi dokaz sami po sebi. Ako takvih ljudi ima i danas, njihove riječi same po sebi treba smatrati za dokaz. Neki filozofi ulaze u dugačke diskusije o direktnom opažanju i pitaju: “što je dokaz njihovim riječima?” Dokaz je njihovo direktno opažanje. Zato što sve što ja vidim jeste dokaz samo po sebi i sve što vi vidite također je dokaz samo po sebi, ako to ne proturječi nijednom prethodno stečenom saznanju. Postoji jedna vrsta saznanja koje je s one strane čula i kad god ono ne proturječi ni razumu ni već stečenom ljudskom iskustvu, to saznanje je samo po sebi dokaz. Uzmimo da bilo tko može ući u neku sobu ili prostoriju i tvrditi kako on kaže da svuda oko sebe vidi vilenjake; ali to neće biti dovoljan dokaz. Prvo, to mora biti istinito saznanje, drugo, ono ne smije proturječiti prošlom saznanju i, treće, treba uzeti u obzir karakter čovjeka koji ga objavljuje. Netko može misliti da čovjekov karakter nije toliko važan kao ono što on može reći, i da prvo moramo saslušati ono što on govori. To je možda istina u drugim stvarima: čovjek može biti nemoralan, a da ipak učini neko otkriće u nekoj nauci; ali u religiji to je drugačije, zato što nijedan nečist čovjek nikada neće moći propovijedati univerzalne ili religijske istine. Dokazivanje i rasuđivanje su samo preliminarne faze. Ima stvari koje su izvan njih.
Onaj čovjek koji je probuđen samo-saznanjem, je prirodno moralan i sebe dokazuje sobom. On ne mora razvijati moralnost. Niti je ona rezultat njegovog djelovanja ili nastojanja. Ona zrači iz njega kao što svjetlo zrači iz svjetiljke. Njegovo dobro ponašanje nije temeljeno na suprotstavljanju njegovom nesvjesnom umu ve ć dolazi iz punine njegovog unutrašnjeg bića. On sve čini svojim cjelokupnim bićem. U njemu nema dvoličnosti ili mnogostrukosti, ve ć samo jedinstvo. Takav je čovjek integriran; takav je čovjek slobodan od dvostrukosti
Zbog toga se trebamo prvo, prije svega uvjeriti da je čovjek, koji tvrdi da je ostvaren, mudrac (apta) , potpuno nesebična i sveta osoba. Drugo, da je dospio s one strane čula i, treće, da to što on govori ne proturječi onome što ljudi već znaju. Ukoliko netko pita čime dokazujete rečeno? Doduše, treba uvažiti da ono ključno što je dublji smisao nekog komentara, ili sutre je skriveno uslijed pristranosti čitatelja, zato pravo značenja mogu razlučiti samo oni obdareni vizijom (ezoteričnog), kao što znalac i neznalica istu vodu vide različito, kao što ljudi i noćne ptice različito doživljavaju svjetlost dana i tamu noći.
Nijedno novo otkriće istine ne smije se suprotstaviti prethodnoj istini, već se treba uklopiti u nju. I najzad, treba postojati mogućnost da se ta istina provjeri.Na početku iskustvo koje se doživljava je prolazno; ono nije postojano. Iskustvo trebaju proći kroz čitav niz promjena, jer svakog dana, ono može biti drugačije. Sva iskustva kroz koja prolazite prakticirajući neku duhovnu metodu nisu konačno iskustvo. Postoji i unutarnje promatranje, a to je promatranje dovodi do uvida koji razbija stari obrazac navika. Uvid je sveukupan opažaj cijele obuhvatne svjesnosti o nečemu. Takav uvid možete imati samo kada opažate bez prethodnoga znanja, i to zato što, ako se služite znanjem, onda se ono uvijek može s nečim uspoređivati, mjeriti. Uvid nije mjerljiv. Uz takav se nemjerljivi uvid odvija se saznanje ili sebi dokaz
Ako neka osoba kaže: “Ja sam imao viziju”, a zatim kaže da ju vi ne možete vidjeti, obično mu nećete vjerovati, jer svako mora biti sposoban da je sam vidi. Dalje, nitko tko prodaje svoje znanje nije ostvaren. Svi ti uslovi moraju biti zadovoljeni. Morate se prvenstveno uvjeriti da je čovjek čist i da nema sebične motive, da ne teži za dobitkom ili slavom; drugo, on treba pokazati da je imao nadsvjesno iskustvo, koje se ne zadobiva preko čula, i što je za dobrobit svijeta, i što svi ljudi mogu da postignu. Postoje, dakle, tri vrste dokaza: direktno čulno opažanje, zaključivanje i riječi jednog mudraca. To nije nadahnuće koje dolazi izvana, već saznanje koje potiče iz samog čovjeka. Svjesni um je taj koji koristi intelektualne procese normalnog budnog stanja, kao što su zaključivanje i mašta. Slika fatamorgane je dobar primjer za prirodu dobrog dijela opažaja, koji nas zavode, iskrivljuju percepciju, jer obmane koje se upliću u opažanje jesu te koje su odgovorne za održavanje stanja neznanja, kao osnovne prepreke ka probuđenju i slobodi. Naročito su u tome važne iluzija trajnosti nekog zadovoljstva i iluzija o sebstvu, koja neprekidno doliva gorivo na vatru žudnje i vezivanja.
Što je ta osnovna obmana? Poistovjećivanje sa mišljenjem, riječima?. Dosta problema nastaje kod raznih rasprava a verbalna zabluda proističe iz riječi koje ne odgovaraju stvarnosti. Također često imamo primjere nemirnog duha koja se zove vikalpa. Izgovorena je jedna riječ i mi ne sačekamo da razmislimo o njenom značenju, već odmah izvlačimo neki zaključak. To je znak slabosti duha. Uzmimo sjećanje koje može nastati iz direktnog opažanja, pogrešnog saznanja, verbalne zablude i sna. Na primjer, čujete jednu riječ. Ta riječ je kao kamen bačen u jezero svijesti; on izaziva jedan valić, a taj valić, sa svoje strane, podiže niz drugih valića. To je sjećanje. Isto je tako u snu. Zato se upitajmo da li je značenje riječi u riječima, ili je u objektima ili djelima?
Na primjer klimanje glavom ne mora uvijek značiti odobravanje, što dokazuje da značenje nije u samom činu. Klanjanje ne mora uvijek označavati poniznost; ono može značiti i pozdrav. Postoji bezbroj primjera gdje isti čin ima potpuno različito značenje, što potvrđuje činjenicu da značenje nije u objektu ili dijelu. Kada bi značenje bilo isključivo povezano sa riječima, onda gluhonijemi se ne bi mogli sporazumjeti. Mnogi primjeri jasno pokazuju obmanu da značenje nije ni u riječima ni u djelima, već u umu. Ono nije ni objekt, ni čin, ni riječ, već nešto nakalemljeno na njih. Upravo zbog toga kulturno može biti nekulturno, dobro loše, a lijepo ružno. Bitno je što mislimo tj. koje značenje dajemo riječima. Sam čin izgovaranja riječi dokazuje da je sve što se izgovori samo riječ.
Duhovno buđenje je buđenje iz sna razmišljanja. Carstvo prisutnosti je znatno veće od onog što se mišljenjem da obuhvatiti. Kada više ne budete vjerovali u sve što pomislite, iskoračit ćete iz mišljenja i jasno vidjeti da mislilac nije ono što vi jeste osjećaj odvojenog identiteta ojačava u borbi protiv ovoga ili onoga, kao i u demonstraciji da je nešto „ja“ a nešto drugo nije. Vi jeste spoznaja. Vi jeste svijest kroz koju se sve dokazuje. Ništa ne postoji iza toga, pa ipak, sve saznanje izrasta iz njega. Vi ste sebe mentalno pretvorili u objekt. „To sam ja“, kažete vi. I onda počnete da uspostavljate odnos sa samim sobom, i pričate drugima i samima sebi svoju priču.
Transcendentalnu stvarnost ne možemo opažati osjetilima ili shvatiti umom. Ona je stvar nesumnjivog/neospornog iskustva unutarnje svijesti čovjeka i doživljava izravno. Dokazivanje Istine ne ovisi ni o kakvom vanjskom autoritetu ili izvoru podataka. Svjesnost u čovjeku doživljava Univerzalnu Svjesnost, i one su zapravo identične.
Moćna iskustva nisu nužno dokaz mudrosti, niti sva vode mudrosti. Ovdje je ključno kako se spram njih odnosimo i kako iz iskustava učimo, jer transformacija se može dogoditi samo ako najprije prihvatite svoje prirodno biće.
Sva iskustva dokazuju samo jednu svijest.
