Morate biti sposobni vidjeti i ovo – da li ste dobri u sebi ili ne. Društvo brine o vašoj osobnosti, ne o vašem unutrašnjem biću. Ali za vas osobnost nije ništa više nego nošnja. Vi počinjete tamo gdje pokrov prestaje. Ispod i bez ove maske osobnosti je vaše istinsko biće. I tu se rađa stvarna moralnost. Društvo stvoreno od lažne moralnosti zove se civilizacija, dok društvo sastavljeno od ljudi koji su dosegli stvarnost života zovemo kultu ra. To je razlika između civilizacije i kulture. Civilizacija je korisnost; kultura je unutrašnji sklad i radost
Odabrani sistemi neke određene većine pojedinaca u načelu svog djelovanja prilagođavaju tom svom sistemu članove društva.
No pitanje je da li je društvo samo patološko, što biva posle toga? Činjenica je da kako vidimo društvo bolesno. Što se tada događa? Ponekad se događa da se u jednom bolesnom društvu (zajednici) za zdravu osobu misli da je bolesna. Mislilo se da je Isus bolestan, i svi napori su uloženi da se on dovede u red. A kada se našlo da je on beznadan slučaj, onda je raspet na križu. Kada se vidjelo da se ništa ne može učiniti, da je taj čovjek neizlječiv, onda je raspet. Ako su svi članovi bolesni, i društvo je bolesno, i nastoji da vas učini prilagođenim društvu, na sve indirektne manipulativne načine. Najviše možete biti radni član društva, to je sve. I onda kad se dogodi neke kontroverzne teme vi reagirat, jer ste pod utjecajem u kojem cijelo društvo je baš kao vi poistovjećuje se. Svako je lud, tako da je ludost pravilo pa se reagira na baš sve sadržaje izazovne tematike.
Društvo ne može biti promijenjeno kao cjelina jer društvo nema dušu, ono se ne može preobraziti. Zapravo, ne postoji društvo, samo pojedinci.
Bilo koji sistemi, ustroji „izmi“, postaju nadmoćni, onda individualna sloboda iščezava. Onda samo društvo postoji. Individui zaista nije dozvoljeno biti tu. Ona može postojati samo kao dio, kao zubac u točku. Individui ne može biti dozvoljeno da bude biće u tim sistemima. Društvo vas uslovljava da vas učini poslušnim članom, da vas načini robom. Stvar je u tome što toga niste svjesni, otuda reagiranja i svih oblika vezanosti.
Um može pitati: “Put koji me je doveo ovdje, kako me može vratiti natrag, isti put?“ Staza će biti ista, vaš pravac će biti različit – sasvim suprotan.
Dakle, što god da se dogodi, devedeset devet mogućnosti događa se jer se hranite, konceptima, zamislima. One bljesnu pred vašim umom, i kada ne razlučujete o prirodi stvari postajete osjetljivi, postajete senzitivni pa postajete žrtva svoje vlastite mašte. A zamisao, mašta će izgledati tako realno, da ne postoji način da se prosudi da li je stvarna ili nestvarna. Samo jedan postotak slučajeva neće biti izmišljeni, ali kako da se zna?
Dijete je rođeno bez ikakvog obrasca. Samo duboka čežnja za srećom je prisutna, ali ono ne zna kako da postigne to; nije poznato kako. Ono će se boriti cijelog svog života, ali sredstva, metode kako to treba da se postigne, gdje to treba da se postigne, gdje treba ići to pronaći postići, ono ne zna. Društvo ga uči kako da postigne sreću, a društvo nije kako treba, ono je nepravedno, nepodesno, neistinito, nemoralno. To ste se svi osvjedočili tijekom života i svjedočeći svijet previranjima na svim razinama.
Dijete želi sreću, ali mi ne znamo da ga naučimo da bude sretno. Čemu god da ga učimo to postaje put prema patnji. Na primjer dijete je ljuto, a mi mu kažemo: “Ljutnja je loša. Ne budi ljuto.” Inače ljutnja je prirodna, i samo govoreći: “Ne budi ljuto,” mi ne uništavamo ljutnju, mi samo učimo dijete da potisne to. Potiskivanje će postati patnja, jer sve što je potisnuto postaje otrovno. To se kreće u same kemikalije tijela; to je toksično. A neprekidnim učenjem, “Ne budi ljuto,” mi ga učimo da otruje svoj vlastiti sistem. A mi ga možemo prisiliti zato što je zavisno od nas. Ono je bespomoćno, mora da nas slijediti.
Isto stvar je i sa društvom, kad nepravda koja je protivna ljudskim vrijednostima zarazi cijelo društvo.
Svako je odgajan po ovom obrascu, tako vi čeznete za srećom, ali što god da činite kreira bijedu. Prva stvar prema sreći je da prihvatite sebe, a društvo vas nikada ne uči da prihvatite sebe. Ono vas uči da osuđujete sebe, da budete krivi negdje u sebi samom, da odstranite mnoge dijelove. Ono vas otupljuje, a otupljen čovjek ne može dostići cilj. Vezanost je patnja, inače od samog početka dijete je učeno za vezanost. Majka bi govorila djetetu: “Voli me, ja sam tvoja majka.“ Otac bi rekao: “Voli me, ja sam tvoj otac“ -kao da, ako je netko otac ili majka, onda on automatski postaje dobar. Svako prisiljavanje nekih uzajamnih odnosa je vezanost, uskih gledišta.
Vezanost je uzajamni odnos, a ljubav – ljubav je stanje uma.
Ovo je moja zemlja; zbog toga ja moram voljeti ovu zemlju. Ako je jednostavno to učeno, ta ljubav, onda ja mogu voljeti svaku zemlju. Inače političar će biti protiv toga. Oni kažu vi pripadate ovoj zemlji; vaš život, vaša smrt, pripadaju ovoj zemlji.“ Tako vas on žrtvuje za nju. Cijelo društvo vas uči uzajamnim odnosima, vezivanjima, ne ljubavi. Ljubav je opasna jer ona ne zna za granice. Ona može da se kreće; ona je sloboda. Dakle vaša žena će vas učiti: “Voli me jer ja sam tvoja žena.“ Muž uči ženu: “Voli me jer ja sam tvoj muž.“ Niko ne uči ljubavi. Onda će ljubav slobodno teći. Ali to je opasno; društvo ne može dozvoliti to, porodica ne može dozvoliti to, religija ne može dozvoliti to. Tako u ime ljubavi oni uče vezanost, i svako je u bijedi. Ljubav vam nikada ne daje patnju ako volite nekoga, vi volite njegovu sreću. Ako ste vezani za nekoga, vi ne volite njegovu sreću, volite samo svoju sebičnost; vi ste orijentirani samo na svoje vlastite egoistične potrebe
Nevezanost“, nije protiv ljubavi. Nevezanost znači biti prirodan, dobar, judski, tečan, ali ne postanite opsjednuti i s lošom navikom, odani ideji neke zamisli, kao i „ja“, i „moje“.
Religija je apsolutno osobna stvar. Društvo nema dušu, nema središte svjesnosti kao takvo. Društvo je jednostavno produkt naših međusobnih odnosa. Pojedinac ima dušu i stoga je religija za pojedinca. Religija nije jedan od naših odnosa, to je moje biće. Otkriće nečije stvarne prirode, nečijeg stvarnog bića i slijedeći izraz je religija. Religija, dharma , je samo-spoznaja. Pošto religija nije društvena, n čija sadhana , nečije prakticiranje religije, ne odnosi se na grupu, ali nečije religiozno iskustvo baca svjetlo na grupu, na društvo. Iako je prakticiranje religije osobno ono također ima utjecaj na društvo. Kada je čovjek ispunjen unutrašnjim svjetlom njegovo ponašanje je također prožeto njime. Unutrašnje biće je individualno, osobno, ali ponašanje je društveno. Sadhana ne može biti skupna, jer treba upoznati vlastito j a ne u društvu sa ostalima, ve ć nasamo, potpuno sami
Parabola
Jednom je Budha došao kod svojih monaha; išao je održati predavanje. Sjeo je ispod drveta. U ruci je držao maramicu. Čitavo bratstvo je promatralo što on radi. Onda je on vezao pet čvorova na maramici i pitao: “Što treba da učinim da bih odvezao čvorove ove maramice? Što treba da učinim?“ Postavio je dva pitanja. Jedno: “Da lije maramica ista kada nije bilo čvorova na njoj ili je različita?“Jedan monah, je rekao: “U nekom smislu je ista jer se kvalitet maramice nije promijenio. Čak i sa čvorovima ona je ista, ista maramica. Inherentna (unutrašnja) priroda ostaje ista. Ali u jednom smislu se promijenila jer se nešto novo pojavilo. Čvorovi nisu bili, a sada čvorova ima. Dakle, površinski ona se promijenila, ali duboko dolje ona je ostala ista.
“Buda je rekao: “Ovo je rješenje ljudskog uma. Duboko dole on ostaje nevezan u čvorove. Kvalitet ostaje isti.“Kada postanete budni, vi nećete imati različitu svijest. Kvalitet će biti isti. Razlika je samo da ste sada vezani u čvorove kao maramica; vaša svijest ima nekoliko čvorova. Druga stvar, pitao je Buda: “Što treba učiniti da bih razvezao čvorove na maramici?“ Drugi monah je rekao: “Dok ne znamo kako ste je vezali u čvorove, ne možemo reći ništa, jer će morati da se primjeni obrnuti proces. Način na koji ste napravili čvorove prvo se mora znati, biti svjestan toga jer će to u obrnutom redoslijedu biti opet put da se odvežu čvorovi.“ Onda je Buddha rekao: “Ovo je druga stvar. Sada ste došli u ovo ropstvo, ovo treba razumjeti. Kako ste uslovljeni u vašem ropstvu, to treba razumjeti, jer isti će biti proces, u obrnutom putu, da sebe oslobodite vezanosti.“Ako je vezanost uvjetovanosti faktor, onda će nevezanost biti faktor oslobađanja uvjetovanosti.
Zbog čega ova žudnja za moći, društvom, kada u istini bogatstvo nije tvoje. “Moje” i “tvoje” nije u tebi.
